Piše: Draško Đuranović
U čemu je problem, da nijesu zatečeni reakcijama? Ili su, možda, pomalo zastiđeni jer je ultimativni dopis za hitnim dostavljanjem svih mojih tekstova, kao i svih tekstova o Milivoju Katniću i Zoranu Lazoviću koje je Pobjeda objavila dok sam bio glavni i odgovorni urednik, crnogorska javnost ocijenila – kao staljinistički progon novinara i klasičnu zloupotrebu službenog položaja?Ne, ništa od toga. Nema crvenila na obrazu, ni profesionalnog preispitivanja vlastitog postupka.
Pravna logika Višinskog bila je luciferovski izvrnuta i ličila je na ona načela inkvizicije – optuženi moraju dokazati svoju nevinost! E, sličnu logiku ima i onaj Šoškićev zahtjev prema Pobjedi: traženje razloga da se, preko rada i pisanja novinara, silu na sramotu ,,dokaže“ djelovanje krimiminalne organizacije – kroz pisanje glavnog urednika Pobjede?!
Očito da je muka na tužilačkim plećima. Ključni problem je što krivični postupak protiv bivšeg glavnog specijalnog tužioca Katnića i nekadašnjeg visokog policijskog funkcionera Lazovića – slučaj za koji je tužilac mislio da će mu donijeti domaću pa i međunarodnu slavu – uopšte ne teče kako su zamislili.
Naprotiv: sve je poprimilo obrise politički motivisanog, montiranog procesa, pa se sumnje ne potkrepljuju dokazima. Nakon mnogobrojnih teških optužbi, Katniću se, kao tobožnjem članu kriminalne organizacije – sada broje sadnice trešanja i višanja u Novom selu. A Lazoviću, navodnom pomoćniku šefa krimnalne organizacije Radoja Zvicera – sada skupljaju flaše domaće šljive u podrumu kuće u Bijelom Polju?!
Ne djeluje kao efikasna istraga i teško da se može do sada učinjenim u tom slučaju dičiti Šoškić. A glavni specijalni tužilac Vladimir Novović, upravo zbog Šoškića, čak rizikuje da mu ljudi iz Vašingtona – oni isti koji su mu prošle godine u decembru dodijelili nagradu – sada počnu postavljati nezgodna pitanja o radu njegovog zamjenika.
Kao što su glavnom specijalnom tužiocu već postavljali neprijatna pitanja kada je njegov zamjenik Šoškić beskrupulozno targetirao šest novinarki i novinara, kao i nagrađivanog crnogorskog pisca.
Jasno je: ovđe nema govora – ako ga je ikada i bilo – o stvarnom ganjanju kriminalaca ili pokušajima sprovođenja zakona. Ne, sramotni zahtjev Miloša Šoškića prema Pobjedi je politički motivisana akcija, uvođenje staljinističke prakse i pokušaj da se, zloupotrebom tužilačke moći, utjera strah u kosti nezavisnim novinarima, da se u korijenu ugasi svaka želja za slobodnom riječi.
Samo je taktika promijenjena: umjesto šest novinarki i novinara koje je početkom jula targetirao specijani tužilac Šoškić, sada je izabran jedan, bivši glavni urednik Pobjede. Valjda im je logika da je lakše slomiti jednog, nego udariti odjednom na šestoro.
U panici da će se otkriti veze sa kontroverznim biznismenima ili da će se razotkriti nekretnine poput onog stana na Rimskom trgu u centru Podgorice koje je njegova bivša supruga ,,dobila na poklon“, specijalni tužilac se odlučio da – drsko prekoračujući vlastita ovlašćenja – osumnjiči ili okrivi novinara na profesionalnom zadatku. Zadatku emancipacije društva i borbe protiv kriminala i korupcije. Da, Višinski bi pozavidio na ovoj izokrenutoj logici.
Doduše, sasvim je moguće da Šoškić novinare doživljava kao uslužni servis, kao beskičmenjake kojima treba upravljati ili zastrašiti da bi se njima upravljalo. Ko zna, možda Šoškić sa nekima novinarima i medijima ima baš takvo iskustvo, pa je onako osornim naredbodavnim obraćanjem ponizio Pobjedu, sve da bi gonio bivšeg glavnog urednika te novine.
A što je to specijalno smislio specijalni tužilac Šoškić? Možda i nije svjestan, ali ponavlja užasne istorijske matrice. Nešto što je viđano krajem tridesetih godina u Sovjetskom savezu Josifa Visarjonoviča Staljina, u vremenu zloglasnih moskovskih procesa, u doba velikih staljinističkih čistki. Tada je zlokobni tužilac Andrej Višinski – da, onaj Višinski – izmislio čuvenu tužilačku sintagmu koja je nevine ljude tjerala na gubilišta ili na dugogodišnje izgnanstvo u logora Sibira.
Andrej Višinski
Pravna logika Višinskog bila je luciferovski izvrnuta i ličila je na ona načela inkvizicije – optuženi moraju dokazati svoju nevinost!
E, sličnu logiku ima i onaj Šoškićev zahtjev prema Pobjedi: traženje razloga da se, preko rada i pisanja novinara, silu na sramotu ,,dokaže“ djelovanje krimiminalne organizacije – kroz pisanje glavnog urednika Pobjede?!
A kako? To je sam Šoškić, Višinski iz našeg malog sela, nesvjesno otkrio još u Prijedlogu za produženje pritvora Katniću i Lazoviću kada je doveo u vezu ,,broj telefonskih komunikacija novinara i sadržinu tekstova koji su objavljivani u vezi sa pokretanjem krivičnog postupka protiv okrivljenog Milivoja Katnića“ i bez ustezanja utvrdio da u medijima ,,postoji uticaj kriminalne organizacije na sredstva javnog informisanja“.
Specijalni tužilac se dosjetio da pogleda u Krivični zakon Crne Gore i to u član 401, stav 6, tačku 8, tamo đe piše da može da postoji ,,uticaj kriminalne organizacije ili njenog dijela na političku vlast, sredstva javnog informisanja, zakonodavnu, izvršnu ili sudsku vlast….“
Sjajno: po tumačenju tužioca Šoškića, kao pripadnost medija ili novinara kriminalnoj organizaciji može se tumačiti svaki tekst kojim se, recimo upozorava da je Milivoju Katniću ugroženo osnovno ljudsko pravo ili, opet da pogađamo, svaki novinski prilog u kojem se iznose činjenice koje ne odgovaraju tužilaštvu…
Pa onda još specijalni tužilac pokušava da prikači da sam ja – dok sam kao profesionalni novinar profesionalno komunicirao sa glavnim specijalnim tužiocem dok je ovaj bio na važnoj državnoj funkciji – postao neki ozloglašeni kriminalac?!
Da do kraja pojednostavimo: svaku medijsku objavu koja propituje opravdanost tužilačkog postupanja specijalni tužilac Šoškić je namjerio da tumači kao – učestvovanje u kriminalnoj organizaciji. Danas moje, sjutra i drugih koji se drznu da pišu kritički i istraživački. E, na ove i ovakve kvalifikacije bi i Višinski pozavidio.
Kako smo, kao društvo, došli u situaciju da se – ako se kritički piše o nekom tužilačkom ili sudskom procesu procesu ili javnom funkcioneru – formiraju optužbe za tobožnje stvaranje kriminalne grupe? Ko podržava ovakvo kršenje zakona i ko sve „stoji“ iza ovakvog postupanja Specijalnog državnog tužilaštva?
Ovđe nema govora – ako ga je ikada i bilo – o stvarnom ganjanju kriminalaca ili pokušajima sprovođenja zakona. Ne, sramotni zahtjev Miloša Šoškića prema Pobjedi je politički motivisana akcija, uvođenje staljinističke prakse i pokušaj da se, zloupotrebom tužilačke moći, utjera strah u kosti nezavisnim novinarima, da se u korijenu ugasi svaka želja za slobodnom riječi.
To bi trebalo da su pitanja za crnogorsko društvo, za nosioce tužilačke vlasti, za političku elitu na vlasti i u opoziciji.
Motivi specijalnog tužioca Miloša Šoškića su jasni. Pobjeda, dok sam bio glavni urednik, razotkrivala je njegove loše tužilačke formulacije, razotkrivala zloupotrebu funkcije. Nastavak mog targetiranja, nakon tekstova na Portalu ETV, ima dodatni cilj – da se spriječi dalje novinarsko istraživanje porijekla imovine, dobijanja stanova na poklon i drugih ,,sličnih sitnica“…
U panici da će se otkriti veze sa kontroverznim biznismenima ili da će se razotkriti nekretnine poput onog stana na Rimskom trgu u centru Podgorice koje je njegova bivša supruga ,,dobila na poklon“, specijalni tužilac se odlučio da – drsko prekoračujući vlastita ovlašćenja – osumnjiči ili okrivi novinara na profesionalnom zadatku. Zadatku emancipacije društva i borbe protiv kriminala i korupcije.
Da, Višinski bi pozavidio na ovoj izokrenutoj logici. Po kojoj tužilačka legitimacija znači dozvolu za progon onih koji nijesu po volji ili stoje na putu tužilačkoj samovolji.
Na potezu je glavni specijalni tužilac Vladimir Novović: da javno pokaže da li ova Šoškićeva akcija ima podršku vrha SDT-a ili je riječ o incidentnom prekoračenju tužilačkih nadležnosti?
I ćutanje će biti rječit odgovor.
Preporučeno
Video