Ukazuje da je prošle godine primljeno 3.520 zahtjeva zaposlenih, ali je u rad iz 2023. godine prenijeto preko 18.000 zahtjeva, imajući u vidu da je odredbama Zakona o radu propisano da sva novčana potraživanja nastala od 23. avgusta 2008. godine zastarijevaju u roku od četiri godine od stupanja zakona na snagu, odnosno do 7. januara 2024. godine. Rastoder navodi da su zaposleni podnosili ove zahtjeve po više pravnih osnova, te da su sindikalne organizacije dostavljale spiskove sa više stotina zaposlenih.

“Zaposleni su u najvećem dijelu tražili naknadu troškova prevoza u javnom sektoru i miritelji su po tom osnovu obustavili postupke za oko 12.000 zaposlenih, jer nije postojao pravni osnov. Agencija je odbila oko 2.000 prijedloga, jer podnosioci nijesu imali status zaposlenih zbog nepostojanja druge strane u sporu zbog vođenja stečajnog postupka ili drugih procesnih smetnji za sprovođenje postupka mirenja. Ostali zahtjevi su se odnosili na prekovremeni, noćni i rad za vrijeme državnih i vjerskih praznika, povraćaj sredstava iz stambenog fonda, manje isplaćene zarade, godišnji odmor, prestanak radnog odnosa, neuplaćene doprinose za socijalno osiguranje, mobing, manje isplaćene penzije zbog neizvršavanja sudskih presuda”, kazala je Rastoder Pobjedi.

Rastoder objašnjava da Zakon o radu propisuje da je zaposleni, koji smatra da mu je povrijeđeno pravo iz rada i po osnovu rada, dužan da, prije pokretanja postupka pred sudom, podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora pred Agencijom ili Centrom za alternativno rješavanje sporova.

Poslodavac je u tom slučaju dužan da prihvati postupak mirnog rješavanja, a izuzetak se odnosi na prestanak radnog odnosa, gdje postupak mirenja nije procesna pretpostavka za pokretanje postupka pred sudom. Za vrijeme trajanja postupka pred Agencijom ili Centrom, dodaje Rastoder, rokovi za pokretanje postupka pred sudom ne teku.

Crna Gora godinama ima problem sa milionskim odlivima iz budžeta po osnovu radnih sporova, a prošle godine je za devet mjeseci prinudno naplaćeno preko 15 miliona eura. To se navodi u posljednjem izvještaju zaštitnice imovinsko-pravnih interesa Crne Gore Bojane Ćirović koja je ukazala da postoji mogućnost da je dio višemilionskih iznosa, koji se iz budžeta isplaćuju zbog radnih sporova, rezultat nesavjesnog rada, zbog čega bi državni organi što prije trebalo da utvrde uzroke i sprovedu mjere za suzbijanje takvog postupanja. Ćirović je ukazala da je prilikom planiranja budžeta potrebno obratiti pažnju na uzrok i posljedice prinudne naplate i planirati budžete za pojedine budžetske jedinice.

Na ovaj problem ukazuje i Rastoder koja navodi da se u praksi dešava da poslodavci i iz javnog i realnog sektora, iako prepoznaju osnovanost potraživanja bivših ili trenutno zaposlenih, nemaju planirane izdatke u tekućem budžetu za te namjene, pa se pribjegava postupcima pred sudovima i isplati potraživanja u izvršnom postupku iz budžetskih rezervi ili se prolongira obaveza isplate, neprihvatanjem pravnog osnova i vođenjem postupka pred sudovima, koji traju duže i tako se nesporna obaveza odlaže.

Prednosti

Pored finansijskog efekta, navodi Rastoder, prednosti vansudskog rješavanja radnih sporova ogledaju se u razvijanju socijalnog dijaloga između zaposlenih i poslodavaca, jačanju njihovog partnerstva i povjerenja u jednom mirnom i povjerljivom postupku.

“Dogovor doprinosi smanjenju nezadovoljstva zaposlenih, jer postupak pred sudom u nekom smislu dovodi do stvaranja nepovjerenja između poslodavaca i zaposlenih i spor praktično izlazi iz okvira radnog okruženja. Postizanje dogovora i zaključivanje sporazuma pred Agencijom je mogućnost koja štedi više miliona finansijskih sredstava, kako u javnom, tako i u realnom sektoru, jer je postupak pred Agencijom besplatan za strane u postupku, i poslodavci bi trebalo da prepoznaju benefite, naročito u onim postupcima gdje sudska praksa pokaže osnovanost tužbenih zahtjeva”, navodi Rastoder.

Razlog nastanka velikih troškova Rastoder vidi i u nedovoljnim kapacitetima jednog dijela poslodavaca, kada je riječ o potrebnoj dokumentaciji koja treba da prati odluke poslodavaca kod utvrđivanja prava i obaveza zaposlenih, evidencijama, odlukama, rješenjima, ugovorima i aneksima, pa je ishod sudskih postupaka u tom dijelu, najčešće, u korist zaposlenih.

Napominje da se pred Agencijom ne može zaključiti sporazum koji je suprotan zakonu, pa i u situacijama kada bi strane u sporu dogovorile zaključenje sporazuma, miritelji su dužni da ukažu na propise koji bi značili povredu materijalnog prava.

Miritelji i arbitri se biraju na mandat od četiri godine, a Agencija je u novembru prošle godine, nakon isteka mandata prethodnoj grupi, raspisala javni poziv za izbor 50 miritelja i 20 arbitara. Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga je, nakon ispita za dobijanje licence i intervjua, izabralo 31 miritelja i pet arbitara, koje Agencija upisuje u Imenik izabranih miritelja i arbitara.

“Uslovi propisani Zakonom o mirnom rješavanju radnih sporova propisuju za miritelja da je diplomirani pravnik, sa VII1 nivoom kvalifikacije obrazovanja u radnom zakonodavstvu od najmanje pet godina, a za arbitra taj uslov je najmanje deset godina. Miritelj vodi postupak i pomaže stranama u sporu da se dogovore, a ako se ne dogovore, podnosilac ima pravo da u roku od 15 dana, od prijema rješenja, pokrene postupak pred nadležnim sudom. Arbitar, ako su se stranke sporazumjele za arbitražu, donosi meritornu odluku nakon sprovedenog dokaznog postupka i protiv te odluke se ne može voditi postupak pred sudom”, objašnjava Rastoder, dodajući da planiraju da u okviru preventivnog djelovanja nastanka sporova rade na edukaciji zaposlenih i poslodavaca, a u saradnji sa sindikatima i poslodavcima promovišu rješavanje sporova u arbitražnom postupku.