Video
Poslednji put kada sam o tome napravio serijal tekstova, tražeći odgovore od sadašnjih vlasnika, kao i od crnogorske i luksemburške vlade, jedino sam od mljekare “Lazine”, dobio objašnjenje da su mašine u “Zori” u takvom stanju da mogu jedino da idu u staro gvožđe, kao i da proizvodnja dugotrajnog mlijeka u Crnoj Gori nije rentabilna. “Lazine” zbog toga imaju partnera u Srbiji, mljekaru iz Leskovca, koja pod njihovim brendom proizvodi mlijeko u tetrapaku.
Od Vlade Luksemburga tražio sam odgovor na pitanje da li su tražili odgovornost zbog toga sto je neko u Crnoj Gori uzaludno potrošio njihovu milionsku donaciju, a od kabineta tadašnjeg predsjednika Vlade CG Duska Markovića, da li je ikada neko na sjednicama Vlade postavio pitanje ovog, po svemu, organizovanog kriminala. Iz Luksemburga odgovor nikada nije stigao, a iz kabineta CG Vlade tek poslije avgustovskih izbora, odgovoreno mi je da pitanje proslijedim Ministarstvu poljoprivrede.
Postojeću Vladu da ponovo pitam, ne vrijedi, jer smo nedavno saznali da su izbrisani svi tonski zapisi sa sjednica od 2011. do 2020. godine, odnosno do predaje vlasti. Time je priča o nesuđenoj prevari sa beranskom mljekarom “Zora” dovedena do kraja, odnosno do tačke gdje se više nema kome postaviti pitanje odgovornosti.
Malo li je uzaludno potrošenih deset miliona donacije za projekat “Mednem, razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore”? Još toliko novca od istih donatora, u isto vrijeme, uzaludno potrošenih na projekat pod nazivom “Fodemo”, gdje su pare navodno ulagane u sanaciju crnogorske drvoprerade, tema je za neku drugu priču.
Luksemburg novac nije dao bez neke. Vlada te zemlje se nadala da će se time podići ekonomski standard u Crnoj Gori i otvoriti radna mjesta, da bi na račun toga mogli mirne savjesti da vrate naše azilante koji su tih godina u najrazvijeniju članicu Evropske unije u talasima odlazili svim legalnim i ilegalnim putevima. Azilanata je bilo najviše sa sjevera Crne Gore.
Prevara je započeta izjavom tadašnjeg predsjednika Vlade CG, Filipa Vujanovica, da će u beransku mljekaru biti uloženo nekoliko miliona eura. Vujanovic je to kazao u trenutku takozvane masovne vaučerake privatizacije, toliko pominjane da je dobila skraćeni naziv MVP. Moram reći da smo se moje društvo i ja upecali na tu priču i tamo uložili vaučere, koji danas ničemu ne vrijede.
Kada je, naime, stigla donacija iz Luksemburga, Vlada CG je dopustila da se privatizovana postojeća mljekara u Beranama zatvori, a oni su odmah pored nje izgradili novi pogon i tamo počeli da ulazu novac. Ministarstvo poljoprivrede je raspisalo i nagradni konkurs za ime nove mljekare. Ne sjećam se ko je pobijedio i čiji je predlog – “Zora”, prihvaćen kao najbolji.
U trgovinama se poslije nekog vremena zaista pojavili dugotrajno mlijeko i jogurt pod tim nazivom i izgledalo je da će sve biti kako treba. Onda su počeli učestali kvarovi i sve češći i duži prekidi proizvodnje. Izvori iz fabrike su govorili da je zbog tih kvarova u jednom kratkom periodu u kanalizaciju prosuto oko pedeset hiljada litara mlijeka. Sirovom, nepreradjenom pavlakom, hranjene su svinje. I sve to u trenutku kada je u Beranama bilo hiljade gladnih izbjeglica.
Vođa projekta “Mednem” i direktor mljekare “Zora”, Škotlandjanin, Tomas Hodž, tvrdeći da to nije tačno, u maniru crnogorskih političara toga vremena, izbacio je iz kancelarije nekoliko novinara, medju kojima sam bio i ja, kada smo počeli da postavljamo neugodna pitanja. Pridružio mu se ministar poljoprivrede Milutin Simovic izjavom da “neprijatelji ne daju Zori da svane”.
Šta se zapravo dešavalo, sve do detalja mi je u malenom izbjegličkom stanu ispričao jedan inženjer, Dragan Miljković, koji je radio u fabrici. Prevara je najprije bio popis i heftanje po tri naušnice na jedno uvo govedima, odnosno informacija da na području Berana ima jedanaest hiljada krava, takozvanih muznih grla. Na osnovu toga mljekara je isprojektovana za dnevnu proizvodnju od pedeset hiljada litara.
Ključni problem je bio, međutim, u tome što je neko u Crnu Goru, umjesto nove opreme, uvezao gomilu starog gvožđa. Zviždač Miljković, koji je morao napustiti Berane i Crnu Goru zbog pritisaka i prijetnji, rekao mi je da je jedan dio odmah vraćen, a zatim ponovo uvezena polovna oprema u nešto boljem stanju, austrijskog proizvođača “Kombi bloka”. Tada sam prvi put čuo da je “Tetra pak” zapravo firma koja proizvodi mašine i ambalažu za dugotrajno mlijeko, kao i da sa njom rade sve mljekare u regionu, pa su i djelovi dostupniji i jeftiniji. U Beranama se neko odlučio za “Kombi blok” liniju, koja je bila polovna i često se kvarila, a za svaku popravku su morali dolaziti stručnjaci iz Austrije. Naravno, za vrlo visoke dnevnice i sve o trošku donacije.
Fabrika je radila po sistemu kreni-stani nekoliko godina. Za Tomasa Hodža je u jednom trenutku razotkriveno da je, zapravo, medjunarodni prevarant, koji je u Škotskoj ostavio porodicu, a sa partnerkom u prevarama, Rozom Kalimulinom, harao po Rusiji i našem regionu. Međunarodni donatori su ga smijenili, a u Osnovnom sudu u Beranama je, u odsustvu, osuđen na godinu zatvora.
Kada je uhvaćen u Njemačkoj nakon nekoliko godina bjekstva, isporučen je Crnoj Gori na izdržavanje kazne koju je, valjda, odležao. Tada su ga se svi prijatelji odrekli, pa i ministar Simović, koji je kazao kako Tomas nije bio izbor crnogorske Vlade, nego međunarodnih donatora.
Vlada Luksemburga je, nakon završetka projekta, ustupila 99,05 akcija fabrike “Zora” crnogorskoj Vladi, a ova ih je, poslije nekoliko neuspjelih pokušaja da se oslobodi tereta, prodala mljekari “Lazine”. To je bilo 2012. godine i nikada se vise ni jedan proizvod nije pojavio na tržištu pod nazivom “Zore”.
Iz “Lazina” su mi odgovorili da je taj brend na tržištu zaboravljen, i da se nekakav sitni sir i kajmak koji se, navodno, proizvode u Beranama, prodaju pod njihovim nazivom. Objasnili su da se u čitavoj Crnoj Gori dnevno otkupi oko sedamdeset hiljada litara mlijeka. Sve i da kupe nove mašine, proizvodnja dugotrajnog mlijeka bila bi, tvrde, nerentabilna i da im se zbog toga više isplati da imaju partnersku mljekaru u Srbiji.
Međunarodni projekat “Mednem, razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore” je propao. Tomas Hodž je, očigledno, bio najjeftiniji, jer zbog toga niko drugi nije odgovarao. Predsjednik države i tada je bio Milo Đukanović, predsjednik Vlade Filip Vijanović, a ministar poljoprivrede Milutin Simović.
Danas, u nestašici dugotrajnog mlijeka, niko više i ne pominje “Zoru”. Dok se otimamo da kupimo tetrapak iz Poljske, zaboravljamo kako je Crna Gora u kratkom periodu imala svoju fabriku dugotrajnog mlijeka u Beranama. Da li se smije tako lako zaboraviti kako su domaći i strani stručnjaci pokrali deset miliona eura donacije Velikog Vojvodstva Luksemburga, namijenjenih Beranama?
Preporučeno
Tufik Softić
