Video
Čitam ovih dana opet Gorski vijenac i nameće mi se misao da bi današnji Njegoš sigurno pisao o „pouricama“ kao izdajnicima crnogorske nacionalne slobode i suverenosti. A tekst naše autorice navodi nas na jednu upotrebu Njegoša: „Lijepa li ova sablja piše; divno li nas juče razgovori.“ Da vidimo i kako.
S akademske visine poslanica Podgoričke skupštine gđa Božena Jelušić na početku svoga teksta na portalu standard.me veli da izbor Rajke Glušice „na funkciju predsjednice UO (UCG) smatra rješenjem koje je u skladu s principom meritornosti za koji se GP URA zalaže.“
Zna gđa Jelušić da njena partijska koleginica ne može odgovoriti ni na jedno pitanje koje joj je ovih dana postavljeno, zna da se ne može odbraniti od javne sramote da je lažirala svoje izbore u zvanja, zna da se redovni profesor ne može postati bez knjige, pa kad sve to zna – ona je proglašava stručnom, a njezin izbor opravdava „principom meritornosti za koji se Ura zalaže.“
Aferim, gđo Jelušić! I meritornost i principi, dakako! Osoba bez knjige iz struke meritorna, a principijelno je takve postaviti na ključno mjesto krovne visokoškolske ustanove crnogorske.
Kad je već pokazala meritornost svoje štićenice i principijelnost svoje stranke, gđa Jelušić nam obrazlaže kvalitete svoje štićenice. Veli: „Moram priznati da nikada nisam čula, niti ijedan nastup profesorice Glušice razumjela kao ‘unižavanje’ crnogorskog jezika.
“Ajde da vjerujemo gđi Jelušić na riječ, na to nas obavezuje i njezin dosadašnji javni angažman, i njezino iskustvo i njezina javna funkcija. Ali kad već nije ni čula ni viđela kako joj štićenica „unižava“ crnogorski jezik, da nije đe čula ili viđela neku njezinu knjigu iz oblasti za koju nosi zvanje redovne profesorice Univerziteta Crne Gore, kome je na čelu uprave „u skladu s principom meritornosti za koji se GP Ura zalaže“.
Nije ovđe riječ o crnogorskome jeziku, gđo Jelušić, no o nauci koja se tim jezikom bavi – montenegristici, a u njezinu unižavanju Vaša štićenica ima pozamašnoga staža i iskustva.
Žao mi je što Vam je promakla više puta istaknuta činjenica da je meritorna štićenica Vaše partije nekad stala iza zaključka da je ijekavica stožer koji u jednu cjelinu sabija rasute etničke i jezičke djelove srpstva. Slaže li se s tim stavom onih Vaših osam hiljada intelektualaca istomišljenika da je „u slučaju crnogorskog, srpskog, bosanskog i hrvatskog jezika riječ o zajedničkom policentričnom jeziku, kakvi su i engleski, njemački, španski i neki drugi jezici.“
Nema spora – riječ je o četiri standardna jezika (dakle, jezika u sociolingvističkom smislu) jednoga jezičkoga sistema – štokavskog (dakle, jezika u lingvističkom smislu). Ne bih ovom prilikom ulazio u raspravu o neutemeljenosti stava da je to policentričan jezik.
Samo bih kratko rekao da se na teritoriji štokavštine pisalo i govorilo i prije no što je ustrojen srpskohrvatski jezik kao sredstvo jezičke unitarizacije bivše zajedničke države. Što se pak tiče poređenja s engleskim, španskim i njemačkim, riječ je o jeftinoj demagogiji velikosrpske lingvistike koja na teritoriju štokavštine (osobito na Crnu Goru) gleda kao na svoju (kulturnu) koloniju. Izdanak je te škole upravo Vaša štićenica.
Da je iz te škole potekla i Vaša pamet, imao sam se prilike i lično uvjeriti kad ste kao član Nacionalnoga savjeta za opšte obrazovanje pokušali da sličnom demagogijom ubijedite tadašnje članove da ne treba podržati usvajanje Gramatike crnogorskoga jezika. No za sve ove godine ni Vi ni Vaša štićenica montenegristici liše demagogije nijeste ponudili ništa.
A sad malo o dragoj Vam demagogiji kojoj ni u ovome tekstu nijeste odoljeli. Velite kako se i Vi, kao i meritorna štićenica Vaše principijelnosti, zalažete da svaka od varijanata „policentričnoga“ jezika (zaboraviste reći kojega) ima pravo „da jezik naziva imenom centra u kome nastaje“.
Dakle, ne ni po naciji ni po državi (kako je to učinjeno u crnogorskome slučaju) no po imenu „centra“. Još velite da se u tim „centrima“ „oblikuju lokalna boja i neke jezičke osobenosti“. A onda malo dalje: „I sama sam se zalagala za crnogorski jezik kao već utvrđeni standard obrazovanih govornika, odnjegovan u periodu pune afirmacije crnogorske književnosti“, a ne za „grubu intervenciju na književni jezik kao standard (…crnogorska arhaična jotacija i nova slova i slično).“
Neće ipak biti da meritorna zaštitnica principijelnosti ne zna da je crnogorska standardnojezička norma u potpunosti obuhvatila onaj već utvrđeni standard obrazovanih govornika, koji ona ističe. No muka je u tome što je ta norma obuhvatila dubletno i onu „lokalnu boju“ i „neke jezičke osobenosti“, za koje se Jelušić deklarativno zalaže.
Ili smatra da je crnogorski jezik obojen u Novome Sadu na dogovoru pravopisaca (1954), na kojem Crna Gora nije imala predstavnika te da nema „nekih jezičkih osobenosti“. A neće biti baš da ona „lokalna boja“ i „neke jezičke osobenosti“ koje su savremenom crnogorskom standardnojezičkom normom dubletno (dakle, alternativno) uvažene – nijesu po mjeri obrazovanih govornika.
Crnogorski jezik ima fleksibilnu normu koja je po mjeri i onih koji pišu djed, tjerati, sjutra, izjesti i onih koji pišu đed, ćerati, śutra, iźesti. Oni što koriste ove druge (i prepoznatljivo crnogorske) nijesu se bunili zbog postojanja ovih prvih (koji su uspostavljeni dugom upotrebom zajedničkoga službenog jezika u YU). No nekima od onih koji koriste one prve ovi drugi strašno smetaju – premda ih niko ne obavezuje da ih koriste. Ti koji bi ukinuli jotaciju godinama dezinformišu javnost o arhaičnosti crnogorske norme.
A sad kratko i o arhaizmima koje gđa Jelušić pominje. Ne zbog nje no zbog čitalaca. Ako je arhaizam ono što je zastarjelo, preuzeto iz starine, nesavremeno, a jeste, onda će prije biti da su arhaični nejotovani oblici kao stariji nego oni jotovani, koji su od njih nastali. Naime, jotovani oblici mlađi su od nejotovanih, pa je tako npr. obliku đed prethodio oblik djed.
Ne pada nam na pamet da tvrdimo da su nejotovani oblici arhaizam. Samo na osnovu toga pokazujemo jeftinu demagogiju priučenih jezičkih tradicionalista koji svoju nauku koriste u službi negiranja crnogorske jezičke norme. A sve i da su stariji od nejotovanih, jotovani oblici ne mogu biti arhaični jer su i danas vrlo frekventni.
Da privodimo kraju. Zagovornica principa meritornosti svoj tekst velikodušno zaključuje: „Sklona sam da cijenim i domete montenegristike koju je razvio FCJK sa Cetinja. (…) Svakako bih bila zagovornica da ova katedra nastavi sa svojim radom i istraživanjima, uz nadu da će se jezički ‘šavovi’ jednom ipak spojiti.“
Poslanice, ovako Ti hvala! / Lijepu ni iščita prediku. / Amana Ti, đe nauči tako, / jesu li Te kod Sveta šiljali? Ubijeđeni smo da nam se profesorica književnosti i afirmatorica montenegristike neće naljutiti što na ovaj način promovišemo najznačajnijega pisca našega „centra“ i naše „lokalne boje“. Napominjem prije no sastavite tužbu – namjera mi nije ni da Vam prijetim ni da Vas uvrijedim no da saopštim istinu.
Niti je Fakultet za crnogorski jezik i književnost katedra niti nam treba Vaša odbrana. A o „pouricama“, principima i meritornosti neka sude građani kad već ne sudi Sud časti UCG.
Preporučeno
Adnan Čirgić
