Video
Srpska pravoslavna crkva na vrhu Dajbabske gore u Podgorici, iznad Manastira Dajbabe, sazidala je dva postolja, svojevrsni oltar, gdje njihovo sveštenstvo povremeno služi i taj prostor oivičila suvomeđom, odnosno, stiče se utisak – markirala buduće temelje crkve, piše Pobjeda. Prema navodima ovog medija, to se dogodilo u periodu između 18. marta i 15. juna 2015. godine.
Do tada je na vrhu Dajbabske gore postojala oznaka za takozvanu trigonometrijsku tačku koja je bila napravljena od kamena i u obliku piramide. I ništa više.
Danas, međutim, od trigonometrijske tačke nema traga, a SPC je “pečatirala” Dajbabsku goru kao svoje vlasništvo.
Takozvane trigonometrijske tačke su matematička osnova za razvijanje mreže za geodetsko snimanje nepokretnosti i za njeno vertikalno i horizontalno pozicioniranje u prostoru, a koristi ih i vojska.
Kako su objasnili nezvanični sagovornici Pobjede, za potrebe vojske ove tačke označavaju mjesta za vodu, put, izvore, tunele.
“To su bitne tačke sa stanovišta vojske. Po tom principu postoje izmjerene kotne ili trigonometarske tačke označene komadom betona i brojem sa nadmorskom visinom. To znači da je neka tačka bitna za potrebe vojske, pa i u odbrambene svrhe”, objašnjavaju sagovornici Pobjede.
Sada je kota i za geodetska snimanja i za vojsku oltar SPC.
I, zanimljivo, da niko, sve ove godine, ni od državnih organa, kao ni iz vojske nije primijetio “sitnicu” da trigonometrijske tačke nema, a da je umjesto nje “nikao” oltar.
Potpredsjednik savjeta Mitropolije Crnogorske pravosavne crkve Stevo Vučinić ocjenjuje da “na najvišoj koti koja dominira Zetskom ravnicom, na vrhu Dajbabske gore, zaklonjena od “očiju” javnosti, drsko i podlački, Beogradska patrijaršija priprema teren za izgradnju saborne crkve”.
“Obilježila je temelje i na betoniranome temelju postavila oltar nad kojim redovno služi monaštvo iz Manastira Dajbabe. Značaj te lokacije, na toj dominanti, takvih je simboličkih potencijala da ne može da se dozvoli da na njemu gradi, posebno ne crkvu, bilo kome ko ne oličava suverenitet i integritet crnogorske zajednice. Taj prostor ne može i ne smije da se označi simbolima strane države. A Srbija jeste strana država, ali i država neprijateljski nastrojena prema ustavnome poretku Crne Gore”, poručio je Vučinić.
On podsjeća da “nije prvi put da ta Beogradska patrijaršija, posredstvom velikosrpskih političkih partija, destabilizuje političke prilike u zemlji, a onda, koristeći se tim neredovnim prilikama, bez dozvole gradi monumentalne objekte koji, ustvari, nijesu crkvene naravi nego podmukli politički iskazi upereni protiv svih naših interesa”.
“Tako je pred referendum o nezavisnosti, 2005. godine, postavila limeni objekat na Rumiji, a nedavno i takozvanu krstionicu kod Tivta. U prvome slučaju, i materijalno i simbolički, nasrnula je na međunacionalnu i međuvjersku slogu naroda podrumijskoga kraja, a u drugome, Boku označila kao prostor velikosrpskih aspiracija. Takvo njeno ponašanje uzelo je razmjere epidemije koja prijeti da razori državne temelje”, ističe Vučinić.
Ono što brine, ocjenjuje on, jeste da se “ne bi reklo da to uzbuđuje administraciju”.
“Takvo ponašanje administracije, koje i jeste veleizdajničko, neki tumače politički mudrim; vele da nije pametno da se pred izbore velikosrpska opozicija provocira. I tako od izbora do izbora, dok se na nekim narednim ne lišimo i crnogorske vlasti i države”, zaključuje Vučinić.
S druge strane, iz Srpske pravoslavne crkve poručuju da ne planiraju bilo kakvu gradnju na Dajbabskoj gori, tvrde da nije napravljen oltar i ističu da sveštenstvo Manastira Dajbabe i dio vjernika godišnje, na Preobraženje, izađu na dajbabski vrh “poštujući tradiciju”.
“Još od vremena od osnivanja Manastira Dajbabe, početkom 20. vijeka, od strane prepodobnog Simeona Popovića, rođenog Cetinjanina, postoji praksa da se jednom godišnje, na Preobraženje, 19. avgusta, u ponoć na vrhu Dajbabske gore služi sveta liturgija u spomen na praznik Preobraženja Hristovog na gori Tavorskoj. Takva praksa je nastavljena i poslije Drugog svjetskog rata i njegovana je od svih dajbabskih igumana do danas. U pitanju je jedna služba godišnje, na kojoj prisustvuje sveštenstvo sa određenom grupom vjernika”, kazao je Pobjedi protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić, koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve.
Tvrdi i da to što je Pobjeda fotografisala nije oltar, “jer je oltar sastavni dio hrama”.
“To je improvizovana časna trpeza na kojoj se služi liturgija. Ne vidim nikakav problem u tome. I Ustavom Crne Gore svakome je zagarantovano pravo da javno ili privatno, sam ili u zajednici sa drugima, ispovijeda svoju vjeru kroz vršenje vjerskih obreda ili učestvovanjem u njima”, naglasio je on.
Naglasio je da nema saznanja da će se tu graditi hram i koliko mu je poznato takav zahtjev nije formalizovan u vrijeme izrade Detaljnog urbanističkog plana za Dajbabe i Dajbabsku goru.
“Čak ni komunističkim vlastima poslije Drugog svjetskog rata nije smetalo da se, takođe, na brdu u blizini Manastira podigne veliki krst koji je i danas vidljiv sa magistrale koja vodi ka Zeti. Možda ovo interesovanje Pobjede pobudi dublje potrebe vjernika Dajbaba i Podgorice da se, ako Bog da, jednoga dana, onako kako Bog zapovijeda i zakoni dozvoljavaju, sagradi jedna crkva na ponos Podgorice i Crne Gore”, zaključio je Džomić.
Fakat je da, makar za sada, Srpska crkva na vrhu Dajbabske gore nije iskopala temelje za budući hram ili crkvu, ali je i činjenica da suvomeđom jeste oivičila prostor.
“Uokvirili” su kamenom buduće temelje, kao prostor apside. Sudeći prema dosadašnjem iskustvu sa neimarskim poduhvatima SPC, ovakvo omeđavanje prostora uvijek je bio i uvod za “divlju” gradnju. Zato bi vlasti trebalo da obrate pažnju na Dajbabsku goru da ne bude iznenađenja da jednog dana “nikne” crkva ili hram.
