Video
Onda je on legenda nad legendama, živi u nekom stanu od 120 kvadrata, nema problem sa kreditima i ima mjesečnu platu makar 1000 eura. Tako bi bilo logično, međutim, nije tako u Crnoj Gori. Darko Drljević, karikaturista, umjetnik i jedan od najboljih ambasadora Crne Gore živi na Starom aerodromu, u stanu na posljednjem spratu, za koji i dalje plaća kredit. Nema status slobodnog umjetnika, nema stalna primanja, nema socijalno, penzijsko….ali ima sve. Porodicu, djecu, mir i sreću u svom stanu u potkrovlju podgoričkog naselja.
Na pitanje turskog novinara tamošnje nacionalne televizije kome se divi od svojih kolega, Darko je rekao da se divi samo samom sebi.
“A znate zašto? Zato što sam poštenim radom u ovakvoj državi podigao porodicu, školovao ćerke…zato što sam, iz nekakvog ludila i velike ljubavi prema ovome što radim, postigao sve. Malo li je”, priča Darko zavaljen u svoju udobnu fotelju.
Okružen slikama, skulpturama, crtežima na jedvite jade je sjeo, jer ne može, dok onako crnogorski, ne uvaži gosta.
“Sad ćeš da probaš ovu lozu sa nekakvom travkom unutra. Gorka je, ali vele da je dobra. Ja sam je samo liznuo i nijesam mogao, ali je zdrava. Nema ničeg ljepšeg od razgovora dva prijatelja. Vidiš kakva je situacija sa koronom. Ljudi se ne gledaju, otuđili su se. Ali ne brini, ja sam je pregurao još u septembru, Sad sam dobro”, priča Darko ne skidajući svoj kačket.
Istini za volju, nije nikada ni viđen bez njega. Legenda kaže da ga je skinuo samo kada se slikao za ličnu kartu. Nekako je postao dio njegove ličnosti, zaštitini znak.
Da je, kojim slučajem Kolašin šezdesetih bio neki veliki grad, makar veličine Podgorice, danas bi Darko Drljević bio muzičar. Gitara u ćošku, naštimovana i spremna da u svakom trenutku ispuni stan D-molom Darkovih pjesama.
“Muzika je za mene terapija. Volio sam više da se bavim muzikom nego ovim čime se sada bavim, ali eto nijesam imao prilike, jer sam živio u malom gradu i nije bilo mogućnosti. Da sam živio u većem gradu sigurno bih postao muzičar. Svaki dan sviram po nekih sat vremena. O jedu zabavim porodicu, jer imam i električnu gitaru. Zamisli od kada sam počeo da je sviram, u zgradi se pojavilo više oglasa da se prodaju stanovi i to baš u mom ulazu. Ne znam zbog čega, i to upola cijene…”, uz smijeh priča Darko o svojoj prvoj ljubavi.
Na stolu, pored uobičajnenih stvari smještena je i knjiga velikog formata, Darkova Monografija koju je prije dvije godine uradila Zajednica Crnogoraca Hrvatske, a sve platio grad Zagreb.
Na pitanje kako to da je Monografiju radio i platio neko van Crne Gore, Darko kaže da je sve to slučajnost.
“Danilo Ivezić je predsjednik Zajednice Crnogoraca u Hrvatskoj a Kolašinac je. Sjajan čovjek. Jednom kad je bio ovdje rekao je da sam zaslužio da imam monografiju, napravio je projkat, konkurisao i bez problema dobio odobrenje. Radili smo je dugo. Ima propusta, ali važno je da se pojavila”, kaže Darko.
Četiri puta su ga predlagali za Trinaestojulsku nagradu koju nije dobio i ne voli da priča o politici
“Čudo su ti ljudi, kako ih mijenja politika. Sjećaš se Vučića, koliko je prijetio i kakav je bio, ali kad je postao predsjednik odmah se naučio demokratiji. Tako će i ova nova vlast. Vidjet ćeš. Naučiće njih Evropa, sad će oni da budu demokrate. Ako misle nacionalizmom da vladaju to neće moći. Doći će drugi izbori i ajd zdravo”, logicira Darko i dodaje da se možda ne razumije u politiku i ne interesuje ga puno.
Smatra da je politika okupirala sve i bježi od nje na svaki način.
“Upališ tv – politika, radio – politika, fejsbuk – politika… Ma makse tamo. I sad i mi umjetnici treba da pričamo o politici. Ma neću, bre. Ne zanimaju me. Ćao. Ne zavisim od politike. Od države ništa nijesam dobio, iz inostranstva više zaradim nego iz CG”, priča Darko.
Jednostavnost je nešto što ga fascinira i oplemenjuje.
“Volim narodne ljude, normalne. Ne volim ove koji gledaju kroz tebe i ove što su nacifrani i utegnuti. Ima nekih sa kojima pričam i ništa ih, brate, ne razumijem. A sjećam se kada smo se nekada u “Bjelasici”, sadašnjem hotelu “Bjanka”, okupljali. To su bila vremena. Igrali smo tombulu, jamb, organizovali kvizove… cijeli Kolašin je bio tu. Od kako napraviše ovaj moderni hotel ništa od toga, šapćeš dok prolaziš, nema naroda…ja to ne volim”, kaže Darko.
Dodaje da je u nekadašnjoj Bjelasici upoznao dosta ljudi i sa njima se sprijateljio a jedan od njih je i bivši ministar Mehmed Zenka.
“On je svirao u orkestru. Svirao je, čini mi se, trubu ili nešto drugo. Dane i dane smo provodili u tom hotelu i u drugim kafanama u Kolašinu. Skoro mi se Mehmed javio, jer je vidio ovu priču koju sam nekom ispričao pa je objavljeno”, priča Darko.
Njegova preokupacija su crteži i festivali.
“Po cijeli dan radim. Crtam, spremam festivale…to je jedinio što radim. To mi je i jedini izvor prihoda. Ima posla, ali nema nekih primanja. Evo me i ova korona zeznu, jer sam dobio nekoliko nagrada, ali mi još nijesu poslali novac. Vade se na koronu”, žali se onako usput Darko i pokazuje mjesto gdje stvara.
Sto u ćošku, stari lap-top i stolica u dnevnoj sobi – to je radni prostor najnagrađevanijeg umjetnika u Crnoj Gori.
“Vidi mi tu mašinu, raspada se. Treći u svijetu po nagradama, a patim se na ovom starom lap-topu. Čekam neke kredite da mi izađu pa ću kupiti neki normalni kompjuter na rate”, nada se Darko.
U prethodnom periodu Darko je radio i u nekoliko medija, ali nije imao sreće da ostane duže. Prvo što se “kida” kad dođe kriza su umjetnici.
“Reče mi urednik jednog medija, ajde mi ćemo ti plaćati radni staž. Nijesam mogao da se osvijestim. Išlo je to sve dobro nepunu godinu i ćao. Ali to nije muka, gore je bilo što sam, da bih se zaposlio, morao sam da se odjavim iz ministarstva sa liste slobodnih umjetnika. E tako sam ja ostao i bez plate i bez statusa slobodnog umjetnika. I sad, prije nekoliko mjeseci slično. Vele Darko žao nam je, moramo itd. Rekoh, e baš ste našli vrijeme kad ćete me otpustiti…”, priča svoju medijsku priču Darko
Neizvjestost ga ubija, kao i sve i kaže da je to sudbina koju živi odavno.
“Strašno je pao sistem vrijednosti, posebno u Crnoj Gori. Pravi čovjek, knjigu i odmah kaže ja ću je ilustrovat, imam dijete koje zna da crta… Nema više konkursa za logotip, plakate… Ja sam ti kao neki prvotimac koji sjedi na klupi za rezervu. Ako važim u svijetu kao neki Maradona, a u Crnoj Gori nema posla za mene, onda tu nešto nije kako treba. Ne cijene se vrijednosti, jednostavno”, kaže Darko.
Iako veliki umjetnik za kojeg se veže i status boema, Darko kaže da ne pripada tom svijetu na taj način. Daleko su iza njega noći i dani provedeni uz čašicu po kafanama.
“Sviram gitaru, a i imam dosta mojih pjesama. U Kolašin sam odrastao i prije 11 godina došao sam u PG, mada sam stalno bio ovdje. Prođe sve brzo, ali prođemo i mi. Ko će meni nadoknadit najbolje godine devedesetih kada smo, zbog ludaka živjeli u toru. Ko će mi to sad vratiti? I što mi je sad najčudnije, kako ništa nijesu naučili iz onog ludila. Dobro je rečeno ono da je bezgraničan svemir i ljudska glupost. Nanovo se rađaju budale”, završava svoju priču najnagrađevaniji umjetnik u Crnoj Gori darko Drljević.
NE CRTAM PO NALOGU
“Najviše sad crtam teme festivala. Ove godine naravno glavna tema je bila korona. Znaš kako, sve ima svoja pravila pa i karikatura. Ona se stvara uz pomoć asocijacije, komparacije i eklektike. Ova karikatura za Montenegro Airlines, gdje se makazama sječe jedno krilo je bila komentarisana na društvenim mrežama, ali sam je makao brzo. Neću da me politizuju i svrstavaju – bilo ko i bilo gdje. Nijesam htio ni za kakve pare da radim za partije. Ne može niko da mi kaže šta da crtam i na koji način. Ne crtam po nalogu. To nije ni politika nego pljuvačina. Da mi neko kaže crtaj mi Samira kako nešto krade, stavi mu rogove… e to ne. Nema tih para.
Preporučeno
