Delija se u intervjuu portalu Standard koji je realizovan u okviru projekta ” Žene iz zajednice manje brojnih naroda – od margine do uspjeha” koji je podržan od Fonda za ostvarivanje i zaštitu manjinskih prava, osvrnula na svoje djetinjstvo i predrasude sa kojima se suočavala u toku svog školovanja, kao i na marginalizovanje populacije Roma i Egipćana u crnogorskom društvu.

STANDARD: Vaša organizacija postoji već 20 godina i realizovali ste veliki broj, preko 100 projekata ste realizovali kako bi pomogli zajednici Roma i Egipćana. Jako bitan detalj koji se ne smije izostaviti, vi ste i jedina žena magistar pedagoških nauka iz zajednice Roma i Egipćana. Kako ste svoje iskustvo kao pedagog i kao vaša organizacija iskoristili da pomognete zajednici Roma i Egipćana?

DELIJA: Generalno moram zaista da kažem da je tu bilo dosta prepreka s obzirom da je teško kada dolazite kao žena iz marginalizovane grupacije kao što je zajednica Roma i Egipćana. Jer onda nekako stalno morate nekome da se dokažete da vi to možete, da znate ono što želite da prezentujete i u javnosti, a s druge strane se onda suočavate sa samom romskom i egipćanskom zajednicom u dijelu uz uzbijanje nekih negativnih tradicionalnih normi koje nažalost još uvijek vladaju unutar romske i egipćanske zajednice. Ali je bitno što sam ja nekako, ja i moje koleginice shvatile da je jako bitno svakodnevno raditi na sebi kako bih samim primjerom ukazala da zaista se može nešto promijeniti.

Ali kažem da smo naišli na brojne prepreke predrasude i sa jedne i sa druge strane ali je bitno da smo u kontinuitetu radili svih ovih 20 godina da su svi ti naši projekti nekako uključeni u život same romske i egipćanske zajednice jer smo se vodili zaista u skladu sa samim potrebama ono što je neophodno raditi u zajednici kako bi se unaprijedio i poboljšao položaj romske i egipćanske zajednice što na neki način dođe kao kruna i pokazatelj tog našeg djelovanja i rada tako reći iz korijena rješavati probleme.

Mi smo organizacija koja je dobila sedam prestižnih međunarodnih nagrada o Evropske unije, priznanje od strane Američke ambasade i brojna neka druga priznanja koja su jako bitna kako bi i mi kao organizacija na neki način nastavili tim tempom, jer je bitno kada ljudi vide vaše rezultate, jer vam to nekako daje snagu da vi nastavite dalje.

Naša organizacija zaista pored generalno problema sa čime se zajednice Roma i Egipćana suočava mi se bavimo dodatno specifičnim problemima kao što su dječji ugovoreni i brakovi kao što je borba protiv nasilja nad ženama unutar same romske zajednice i to su dodatno teži poslovi i specifični problemi unutar zajednice, jer vi se onda direktno suprostavljate vašem narodu, a onda morate da opstanete dok dokažete da vi u stvari radite kako bi riješili celokupni problem zajednice.

Ja sam ponosna jesu ti projekti koji su uporedno, bez obzira na brojne usluge koje je naša organizacija pružila, bili usmjereni na prevenciju suzbijane dječjih ugovorenih brakova i porodičnog nasilja odnosno nasilja nad ženama što je nekako zajednica shvatila da imaju našu podršku ali ukoliko krše neka pravila odnosno neka prava pogotovo prava djece da smo mi organizacija koja ćemo tako nešto prijaviti i ono što se nama dešavalo… ne možemo reći da se tako nešto moglo desiti prije 20 godina, ali sad mogu sa zadovoljstvom da ističem da zaista kada imamo dječjih ugovorenih brakova da mi imamo pozive, odnosno anonimne prijave od same romske i egipćanske zajednice ,gdje su na početku isti ti ljudi bili protiv toga zašto mi to nešto radimo jer su se pozvali na te negativne običaje koje još uvijek vladaju.

STANDARD: Malo čas ste pomenuli da koliko toliko se stvari unutar romske zajednice po nekim pitanjima kojima se vi bavite su počele da se mjenjaju ali da vas pitam kako u ovih 20 godina vi doživljavate da li je došlo do promjene odnosa šire zajednice u crnogorskom društvu prema Romima i Egipćanima ili smatrate da je taj stav ostao nepromjenjen u ovih 20 godina?

DELIJA: Moram reći da imamo pomake kada je zajednica Roma i Egipćana u pitanju ono što nekako mene lično, a i rad odnosno naših aktivistkinja i aktivista zabrinjava jeste da još uvijek su brojne predrasude od strane drugih naroda prema romskoj i egipćanskoj zajednici, te još uvijek imamo brojke koje govore da ne žele Rome za komšije ne žele da stupe u neku bračnu zajednicu i to je nešto što zabrinjava.

No, ono što se mijenja da nas neke institucije sada zovu na neke sastanke da se konsultuju sa nama vezano za određena pitanja da očekuju od nas odgovore na neka pitanja i to nam govori da se mienja stav prema ljudima koji se bave problemima romske i egipatske zajednice, što na neki način govori o tome da se menja njihovo mišljenje kako bi uvažili potrebe same romske i egipćanske zajednice.

Po tom pitanju ima pomaka ali naravno da to nije u onoj mjeri u kojoj smo lično ja i ljudi koji se bave problemima Roma očekivali da će to lakše ići i zaista je neophodno još puno raditi kako bi se na adekvatan način smanjile predrasude i stereotipi prema romskoj i egipćanskoj zajednici i kako bi ih generalno društvo prihvatilo.

STANDARD: kakve su vaše lična iskustva sa predrasudama koje ste vi doživjeli od strane nekih tim podšire zajednice? Da biste imali takvih negativnih iskustava? Koliko je vama bilo potrebno više da radite da se dokažete da bi postali magister pedagoških nauka?

DELIJA: Mnogo. Mislim, moje lično iskustvo zaista je od ranih nogu što se kaže kad vi krenete, konkretno kada krenete u prvi razred i kada se osjećate da ne pripadete dio tog društva i onda se osjećate kao da ste odbačeni i onda to nekako vam ne daje prostora da možete da napredujete i da budete dio svih njih.

Ja sam zaista lično doživjela te predrasude samo zato što sam bila tamne puti i onda je teško kada djeca ne žele sa vama da se druže kada vam ne pružaju ruku samo zato što je vaša ruka tamna kada na času fizičkog dijete ne želi da vam pruži ruku ukoliko je potrebno tokom igranja u tom fizičkom času i onda se vraćate u zajednicu i onda krivite vaše roditelje.

Ja sam bila počela da krivim mojog oca zašto ja ličim na njega i zato sam tamna ,zašto ne ličim na moju majku pošto je ona bijela puti i onda vi kao dijete počnete da mrzite vašu boju kože, što se meni desilo i sve dok vremenom nisam shvatila da to ne treba da radim i da treba da se ponosim onim što jesam i onda vi tako u kontinuitetu se borite da im dokažete da vi ništa niste drugačiji sam eto zato što sam bila tamne puti.

No, to sve ostavlja velike posledice na dijete i nažalost takvih slučajeva ima i danas.

Ja govorim možda se to meni desilo prije 30 i više godina, a mi nažalost imamo i danas da su neke djeca odbačena samo zato što su tamnije puti ili su drugačiji. Meni se desilo naprimjer kada sam studirala da profesor me proziva imenom i prezimenom i kaže zamislite i ona je položila ispit i to su sve neke stvari zbog kojih morate biti jaki da pređete preko svega i da nastavite da se borite sa takvim stvarima.

Ja se ponosim prije svega zaista mojom širom i užom rodbinom i mojim prijateljima koji su mi na neki način dali snagu i podržali da ja nastavim dalje da ne bih se vraćala odakle sam počela jer uvijek vas društvo nekako vraća na margine zato što ne žele da vam daju šansu.

Malo je njih koji zaista mogu da se izbore sa svim jer kad ste u kontinuitetu nekako odbačeni onda je teško raditi na tome da se integrišete u društvo i onda je jako bitno imati podršku i ljudi koji nadolaze iz zajednice Roma i Egipćena, kako bih shvatila da zaista postoje dobri ljudi kao što je u mom slučaju zaista bilo brojnih prijatelja koji su mi dali podršku i u toku srednjeg obrazovanja i fakulteta u toku mog cjelokupnog rada.

STANDARD: Kad smo kod priče o obrazovanju koliko je zapravo važnog uloga obrazovanja za Rome i Egipćene kako bi se što lakše, što brže integrisali u potpunosti u crnogorsko društvo?

DELIJA: Pa obrazovanje je ključ svega ovoga, jer vi kad ste obrazovani vi time nekako suzbijate sve te predrasude i stereotipe u društvu, jer na taj način prvo što nećete nikome dozvoliti da vas na neki način diskriminišu, ponižavaju i ostave sa strane, jer vi kada ulažete u sebe i kada ste obrazovani vi znate vaš put.

Mi imamo primjere ljudi koji su visoko obrazovani koji su završili srednje obrazovanje ne moramo svi biti visoko obrazovani da bi dobili adekvatan posao i mi i pored tog obrazovanja imamo taj problem da ljudi, odnosno poslodavci nekako polaze od tih nekih predrasuda, stereotipa da oni ne znaju, ne mogu i rijetko ih kada uključuju u te poslove u skladu sa onim što su završili.

Mi imamo ljude sa visokim obrazovanjem gdje nisu zaposleni, imamo ih na primjer u nekim državnim institucijama i ja pitam zašto ljudi koji su završili visoko obrazovanje ne mogu da budu u nekim tijelima odlučivanja mi dan danas ih nemamo, zašto? Evo bila prva, druga, treća vlada zašto nas niko nije kontaktirao da evo ja kao jedina magistrica iz zajednice Roma i Egipćana zašto ja ne bih mogla da imam neko zapošljene u državnoj instituciji gdje mogu da odlučujem ponešto.

Ali nas ponovo, bez obzira na obrazovanje nekako nas izostavljaju, tako reći stavljaju na marginu. Ja nisam jedina sa visokim obrazovanjem imamo i više osoba koji su završili koji su i magistri koji imaju četvrti stepen visokog obrazovanja, ali nemamo ih u nekim državnim institucijama i to dosta govori koliko generalno društvo želi Rome i Egipćane da uključuje u pravcu integracije.

Mislim da se jako malo zna o romskoj tradiciji o romskoj kulturi i kad se bavimo nekim pitanjima i problema Roma apsolutno niko ne posvećuje pažnju bogatstvu romske tradicije i kulture koja je poznata širem svijetu.

STANDARD: Kako vi mislite i vidite da romska tradicija i kultura obogaćuje crnogorsko društvo ili može da obogati i da li vaša organizacija radila nešto na tu temu kako bi crnogorsko javnosti široj javnosti zapravo prezentovalo svo to bogatstvo romskih običaja, tradicije i kulture?

DELIJA: pa nažalost mi kao ženska organizacija nekako smo to ostavili malo sa strane ne radimo direktno da promovišemo romsku kulturu, ali svakako postoje romske organizacije koje zaista pričaju o romskoj kulturi i slažem se da je zaista romska kultura jedno bogatstvo i da generalno naše društvo malo zna o Romima i da je to nešto što je neophodno da se ljudi upoznaju sa romskom kulturom.

Ono što je naša organizacija radila i uvela zadnjih 3-4 godine mi promovišemo jedan videozapis koji ima naziv “Istine i predrasude vezano za Rome” i onda tu imamo 10 istina i 10 predrasuda gdje ukazujemo koje su to istina a koje su povezane sa romskom kulturom jer jedna neistina jeste da romi nemaju kulturu i onda mi govorimo o tome da Romi imaju svoju kulturu ne znam, “romi su prljavi” jedna neistina onda mi govorimo o istini da to nije generalno romska zajednica prljava bez obzira možemo da kažemo da imamo određene kuće koje su zaista u lošim higijenskim uslovima.

U osnovnim školama i u srednjim smo radili promovciju romske tradicije u nekim relevantnim institucijama kao što je policija, kao što su centri za socijalni rad kako bi se smanjile predrasude jer su nam neke institucije od velikog značaja kada se prijavljuju određeni slučajevi i u tom pravcu smo išli da se ljudi malo upoznaju generalno sa tim istinama i predrasudama, jer nije istina da Romi ne žele da se obrazuju.

STANDARD: Koliko je po vašem mišljenju teško biti žena romkinja i koji bi bio vaš savjet ili savjet drugim ženama romkinjama na putu do uspjeha?

DELIJA: Prvo moram da kažem da je zaista teško biti žena romkinja jer u kontinuitetu možemo da čujemo da su romkinje i egipćanke višestruko diskriminisane.

Zašto to govorimo? Zato što su one prvo unutar zajednice diskriminisane samo zato što su žene, a sa druge strane onda su generalno diskriminisane i onda su one višestruko diskriminisane i veoma je teško zaista da se izborite sa svim tim preprekama koje su nekako na putu ka uspjehu kada su Romkinje i Egipćanke u pitanju.

Svakako, jedan od mojih savjeta, ja generalno prvo uvijek šaljem tu poruku jako je bitno raditi na suzbijanju dječjih ugovorenih brakova, jer vi kada osvjestite zajednicu i institucije da suzbiju takve pojave, vi ćete polako onda ženu odnosno djevojčicu iz zajednice uključiti u obrazovni sistem i ukoliko djevojčice uspjevaju da upišu srednje obrazovanje, onda one već polako izlaze iz tog začaranog kruga i onda one vide drugi način i življenja i drugi pravac njihove budućnosti.

Jer vi ako imate dijete koja je u začaranom krugu i koja se prezentuje da je jedina vrijednost da ona u što ranijem periodu zasniva svoju porodicu i da je to jedina njena vrijednost, onda ne možemo da očekujemo da će se ona adekvatno uključiti u društvo jer onda u kontinuitetu zavisi od muškog člana porodice.

Mi imamo slučajeve generalno kada su žene uopšteno, da, veliki broj žena zavisi od muških članova porodice, ali ako mi imamo ženu koja je još neobrazovana, koja je sa 13-14 godina već postala majka, ona nema neku adekvatnu budućnost i ona u kontinuitetu zavisi od muškog člana porodice i ona nije nezavisna. Ali smatram da je poenta života da žena se osnaži da ne zavisi od nikoga i da bude ekonomsko nezavisna. Jer ona kada je ekonomski nezavisna onda ona može da stvara svoju budućnost i da ta budućnost zaista bude drugačija nego što je nažalost danas za mnoge žene unutar zajedice Roma i Egipćana.