Posljednjih dana crnogorska javnost svjedoči upravo takvoj situaciji. Slučaj seksualnog nasilja nad maloljetnicom prerastao je okvire krivične istrage i postao tema društvenih mreža. Objavljivani su emotivni apeli, pozivi na osvetu, a u javnom prostoru pojavio se i video-snimak djevojčice čije je lice prikriveno, ali glas nije izmijenjen. Broj pregleda i lajkova za pozive na obračun sa osumnjičenim mnogi su doživjeli kao izraz borbe za pravdu. Međutim, načelnica Stručne službe Vrhovnog državnog tužilaštva Dijana Popović-Gavranović, koja godinama radi sa maloljetnim žrtvama najtežih krivičnih djela, upozorava da upravo tada dijete može postati žrtva drugi put.

“Neadekvatna objava na društvenim mrežama ili u medijima pospješuju tercijarnu viktimizaciju i osujećuju oporavak žrtve”, kazala je.

Objašnjava da dijete ne prestaje da bude žrtva onog trenutka kada nasilje prestane, već da tek tada počinje pokušaj da ponovo izgradi osjećaj sigurnosti, povjerenja i normalnog života.

“Trauma se često ponovno proživljava kroz iznenadna, kratka, nenamjerna, živa traumatska sjećanja u budnom stanju i/ili se u snu ponovo proživljava događaj, sa istim intenzivnim, bolnim osjećanjima kao u trenutku opasnog napada, što se dešava i kod svakog razgovora o doživljenom neprijatnom iskustvu, uključujući i kontakt sa onlajn portalima i društvenim mrežama koje sadrže neprimjerene detalje tog događaja. To izaziva retraumatizaciju, a intenzitet sjećanja može biti toliko snažan da osoba ,,vidi“ događaj pred svojim očima ili misli da ponovo doživljava napad”, pojašnjava Popović-Gavranović.

INTERNET PAMTI

Jedna od najčešćih zabluda jeste uvjerenje da je identitet djeteta zaštićen ako se zamagli lice ili ne objavi njegovo ime. Popović-Gavranović upozorava da to nije dovoljno, jer glas, škola, mjesto stanovanja, članovi porodice ili detalji događaja često omogućavaju da dijete bude prepoznato, naročito u manjim sredinama.

“Čak i kada se zamagli ili prekrije lice djeteta o kojem se izvještava, to je nepotpuna anonimizacija i ostavlja mogućnost da osobe iz bliže okoline prepoznaju lik na slici, glas na audio-video zapisu”, kaže ona.

Za razliku od vremena kada su novinski članci ostajali u arhivama, internet gotovo nikada ne zaboravlja. Zato posljedice jedne nepromišljene objave mogu pratiti dijete godinama nakon završetka krivičnog postupka.

” Internet trajno onemogućava zaborav jednom iznijetih medijskih članaka i komentara na društvenim mrežama. Onemogućen je i oporavak žrtve jer svaki ponovni kontakt sa objavljenim sadržajima o događaju zlostavljanja ponovo aktivira djetetovu traumu sa nesagledivim posljedicama”, upozorava Popović-Gavranović.

Popović-Gavranović (FOTO: Privatna arhiva)

Dodaje da ponavljajuće medijske objave mogu dovesti do toga da dijete bude trajno određeno isključivo kroz nasilje koje je preživjelo.

“To predstavlja tercijalnu viktimizaciju, koju pospješuju neadekvatne, ponavljajuće, obilježavajuće medijske objave koje fiksiraju identitet djeteta kao žrtve u javnom prostoru, što čini dugoročne negativne posljedice koje, pored žrtve koja time doživljava teške napade na ličnost, trpe porodica, šira sredina same žrtve i globalna zajednica”, navodi ona.

Umjesto da bude učenik, prijatelj, sportista ili nečije dijete, upozorava sagovornica Pobjede, ono u očima javnosti postaje ,,ono dijete iz slučaja“. Upravo to je, kaže, ono što društvo mora spriječiti.

Kada dijete prvi put kaže da je preživjelo seksualno nasilje, porodici se u jednom trenutku promijeni cijeli život. Strah, nevjerica, bijes i potreba da zaštite dijete prirodna su reakcija svakog roditelja ili bliskog člana porodice. Upravo tada nastaju greške koje, iako učinjene iz ljubavi, mogu dodatno povrijediti dijete.

“Otkrivanje zlostavljanja za dijete predstavlja teško emocionalno iskustvo. Kada dijete odluči da progovori, ono testira sigurnost svog okruženja pa dozira svoje kazivanje. Zbog toga nekad traži pomoć vršnjaka, nekad u onlajn svijetu. Prva reakcija osobe kojoj se dijete povjeri može odrediti tok daljeg razotkrivanja, djetetovog oporavka i njegovu spremnost da sarađuje sa institucijama koje ga štite”, pojašnjava Popović-Gavranović.

Dijete pažljivo posmatra reakciju odrasle osobe kojoj se povjerilo. Izraz lica, ton glasa, nevjerica, panika ili bijes često govore više od riječi.

“Ako je dijete u otporu da priča ili ako mijenja ili povuče iskaz ili negira zlostavljanje to uobičajeno znači da je razotkivanje izazvalo intenzivne promjene, stres i haos u životu djeteta i njegove porodice, da ono s tim ne može da izađe na kraj, a ne da je lagalo kad je prijavljivalo”, ističe Popović-Gavranović.

Koliko god roditeljima bilo teško da kontrolišu emocije, upravo je to jedan od najvažnijih uslova da dijete nastavi da govori.

“Djeca su izuzetno osjetljiva na emocionalno stanje svojih roditelja. Ako vide da se roditelj emocionalno slomio, dijete će se povući, početi da skriva svoja osjećanja kako bi zaštitilo roditelja. Zbog toga je važno ostati miran i pun razumijevanja, kontrolisati svoje emocije, pažljivo slušati dijete, postavljati malo uopštenih pitanja, ne insistirati na odgovorima, posebno ne na detaljima zlostavljanja, jer to dodatno traumatizira dijete”, kaže ona.

Prema njenim riječima, djetetu tada najviše znače jednostavne poruke podrške.

“U redu je reći djetetu – tužna sam i ljuta kada odrasli ljudi povrijede djecu, isto tako se osjeća i povrijeđeno dijete, za takve stvari odgovorni su odrasli, djeca nisu kriva, žao mi je što ti se to desilo, znam ljude koji će pomoći da budeš sigurna i da počneš da se osjećaš bolje”, ukazuje ona.

RODITELJ NIJE ISTRAŽITELJ

Najveća greška počinje onog trenutka kada porodica pokuša da sama utvrdi što se dogodilo. U želji da sazna istinu, dijete se iznova vraća traumatičnom događaju, prepričava ga različitim članovima porodice i odgovara na ista pitanja.

“Nakon razotkrivanja zlostavljanja, roditelj nekada započne ponavljajuće ispitivanje djeteta, u nevjerici da se tako nešto moglo desiti, umjesto da odmah vjeruje, sluša i omogući djetetu spontano kazivanje, bez postavljanja puno dodatnih ili navodećih pitanja, posebno bez ponavljajućih ispitivanja jer to dovodi do retraumatizacije i reviktimizacije i kontaminira dječja sjećanja”, navodi Popović-Gavranović.

Jedino što roditelj treba da uradi jeste da sasluša dijete, zabilježi ono što je spontano ispričalo i odmah se obrati policiji, centru za socijalni rad ili državnom tužilaštvu.

“Ako roditelj posumnja na zlostavljanje, jedini ispravni i bezbjedni put je traženje stručne pomoći, umjesto da sam ili uz pomoć drugih članova porodice sprovodi istragu. Kada dijete više puta ponavlja priču roditelju, drugim članovima porodice, ima doživljaj da mu se ne vjeruje, originalni detalji događaja se gube iz sjećanja, dolazi do upliva sadržaja koji su druge osobe izgovarale tokom ispitivanja djeteta”, upozorava ona.

Posljedice takvog postupanja mogu biti mnogo ozbiljnije nego što porodica u tom trenutku pretpostavlja.

“Preuzimajući ulogu ispitivača i sprovođenjem istrage roditelj nanosi psihološku štetu djetetu, ugrožava krivični postupak, nekad i trajno onemogućava da se u kontrolisanim uslovima, pred pravosudnim institucijama sazna stvarna istina”, ističe Popović-Gavranović.

STANDARD DOBRE PRAKSE

Da bi se izbjeglo da dijete više puta proživljava traumu, danas se u Crnoj Gori primjenjuje model saslušanja prilagođen maloljetnim žrtvama.

“Kako bi se izbjeglo da dijete više puta proživljava traumu pred različitim organima, primjenjuje se standard dobre prakse, da se maloljetna žrtva saslušava samo jednom, u državnom tužilaštvu, u posebnoj prostoriji, uz pomoć stručnog lica iz Stručne službe Vrhovnog državnog tužilaštva”, kazala je ona.

Popović-Gavranović objašnjava da dijete ne sjedi nasuprot tužiocu niti odgovara na pitanja u sudnici. Razgovor vodi stručno lice u prostoru prilagođenom njegovom uzrastu, dok državni tužilac i ostali učesnici postupka razgovor prate iz druge prostorije putem audio-vizuelne veze.

“Dijete nema direktni kontakt sa državnim tužiocem za maloljetnike ni sa drugim licima iz druge prostorije. Ono je u prostoriji sa stručnim licem iz Stručne službe, ne vidi drugu prostoriju i ne čuje pitanja koje državni tužilac za maloljetnike postavlja iz druge prostorij”, pojašnjava ona.

Takav način rada nije uveden da bi se postupak pojednostavio za institucije, već da bi se zaštitilo dijete.

“Ovo je za djecu najprimjereniji, zaštićujući i povjerljiv postupak, koji im obezbjeđuje dodatnu sigurnost, smanjuje na najmanju moguću mjeru sekundarnu viktimizaciju, čuva njihovo mentalno zdravlje, samopoštovanje i samopouzdanje, a time i dobijanje najboljeg mogućeg dokaza putem svjedočenja djeteta”, navodi Popović-Gavranović.

POVRATAK U ŽIVOT

Kada se završi posao policije, tužilaštva i suda, ne završava se i oporavak djeteta. Tada počinje jednako važan posao porodice, škole i cijelog okruženja koje treba da mu pomogne da ponovo stekne osjećaj sigurnosti.

Popović-Gavranović upozorava da dijete ne treba svakodnevno podsjećati na ono što je preživjelo, već mu omogućiti da se vrati svojim vršnjacima, školi i aktivnostima koje su činile njegovu svakodnevicu.

“Za djecu žrtve je važno uspostaviti odnos poštovanja i povjerenja, a ne samo da ispitivač radi svoj posao. Takođe, da osoba koja razgovara sa djetetom čuje dijete, razumije što mu se događa, adekvatno reaguje, uključi ga u odluke koje se tiču njegove zaštite i pruži podršku u ostvarivanju njegovih prava”, pojašnjava Popović-Gavranović.

Podsjeća da će krivični postupak jednog dana biti završen i da će sud donijeti odluku, ali da posljedice seksualnog nasilja kod djeteta tada ne prestaju.

– Seksualnim deliktom se napada polni i ukupni integritet djeteta, na najgrublji način su srušene djetetove tjelesne i sve druge granice, dijete ima doživljaj objekta za zadovoljavanje druge osobe, povrijeđeno mu je dostojanstvo, što nanosi tešku povredu i zahtijeva odgovarajući, dugotrajniji tretman – pojašnjava ona.

Zbog toga oporavak ne traje nekoliko dana niti nekoliko sedmica. Nekoj djeci potrebni su mjeseci, a nekima i godine da ponovo izgrade osjećaj sigurnosti. U tom procesu, naglašava sagovornica Pobjede, nijedan stručnjak ne može zamijeniti porodicu.

“Terapija djeteta ne može da napreduje ukoliko porodica ne prestane sa štetnim ponašanjem. Porodici se mora postaviti rigidna granica prema ispitivanju, na način da se svako dalje ispitivanje djeteta kod kuće definiše kao direktno ugrožavanje djetetovog mentalnog zdravlja”, navodi Popović-Gavranović.

Prema njenim riječima, najvažniji zadatak porodice nije da pronađe nove dokaze niti odgovore, već da djetetu vrati osjećaj da je ponovo bezbjedno.

ŠKOLA KAO MJESTO SIGURNOSTI

Jednako važnu ulogu u oporavku ima i obrazovni sistem.

Odjeljenjski starješina, pedagoško-psihološka služba i uprava škole, uz konsultacije sa terapeutima i drugim institucijama, treba da obezbijede da se dijete vrati svakodnevnim obavezama u sigurnom okruženju.

“Obrazovni sistem je veoma važan za stabilizaciju djetetove svakodnevice. Škola i nastavnici imaju isključivo zaštitnu i stabilizacijsku ulogu, a nikada istražiteljsku ili terapeutsku, ne smiju da pređu tu granicu. Škola je mjesto za učenje, igru i vršnjačke aktivnosti. Kako dijete u školi provodi veliki dio dana, prosvjetni radnici su ključni za rano prepoznavanje promjena kod djeteta i pružanje osjećaja kontinuiteta i sigurnosti”, navodi Popović-Gavranović.

Poručuje da se društvo ne mjeri samo kaznama koje izriče počiniocima, već i načinom na koji štiti djecu nakon što nasilje prestane.

Obaveza porodice, škole, institucija i medija, kako je istakla sagovornica Pobjede, jeste da pomognu djetetu da ga život ne pamti po zločinu koji je preživjelo.

Da jednog dana ponovo bude samo dijete.

Kada javni interes postane javna radoznalost

Načelnica Stručne službe Vrhovnog državnog tužilaštva Dijana Popović-Gavranović upozorava da javni interes ne podrazumijeva objavljivanje detalja koji mogu dovesti do prepoznavanja maloljetne žrtve.

“Specifični detalji slučaja nijesu javni interes niti doprinose javnom interesu ni interesu djeteta. Takvi detalji, i kada se ne pomene ime ili inicijali djeteta, omogućavaju njegovo prepoznavanje. Ni iznošenje mučnih detalja o načinu izvršenja krivičnog djela ne doprinosi javnom interesu, već isključivo senzacionalizmu i ponovnom traumatizovanju djeteta i porodice”; kazala je Popović-Gavranović.

Umjesto detalja iz istrage, javnost treba da dobije odgovore na mnogo važnija pitanja – da li institucije rade svoj posao, koliko postupci traju, da li sistem štiti djecu i što država čini da spriječi novo nasilje.

Kako zaštititi dijete i njegovu privatnost

Crnogorski zakoni zabranjuju objavljivanje podataka na osnovu kojih se može utvrditi identitet maloljetne žrtve ili svjedoka krivičnog djela, a za kršenje te zabrane predviđene su sankcije.

Dijana Popović-Gavranović podsjeća da porodica ima više mehanizama za zaštitu privatnosti djeteta.

Kroz institute zaštite podataka o ličnosti, porodica ima pravni osnov da zahtijeva hitno uklanjanje svih tekstova, video-snimaka ili digitalnih tragova sa internet pretraživača i portala, koji trajno štete rehabilitaciji djeteta. To se može uraditi preko Agencije za audiovizuelne medijske usluge, Uprave policije i Državnog tužilaštva… Građani mogu i prema internet pretraživačima (Gugl, , Fejsbuk, Instagram, TikTok, Tviter, Jutjub, i ostale platforme), shodno njihovim standardima zaštite od nasilja, uznemiravanja i lažnog predstavljanja, zatražiti trajno uklanjanje linkova koji nanose štetu djetetu. Postoji opcija „prijavi“.

Ona posebno upozorava da mediji imaju pravo, ali i odgovornost da moderiraju sadržaj ispod tekstova.

“Svaki novinar i svaki medij ima pravo da bira što će objaviti, kao i da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. S tim u vezi preporučila bih da se na internet portalima ispod vijesti o maloljetnim žrtvama potpuno isključi mogućnost komentarisanja… U tom prostoru sloboda govora se veoma često transformiše u digitalno nasilje, sekundarnu traumatizaciju djeteta i kršenje pretpostavke nevinosti. Zbog toga je onemogućavanje opcije stavljanja komentara na ovakve vijesti jedini sigurni način da se spriječi šteta prije nego što nastane”, kazala je Popović Gavranović