Video
Školska ekskurzija za učenike iz Crne Gore, pod nazivom „SARAJEVO“, predstavljena je roditeljima kao pośeta glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Ipak, pažljivim čitanjem plana putovanja otkrivaju se značajni zaokreti u programu i ozbiljna pitanja o transparentnosti i obrazovnoj vrijednosti.
Srpska alternativa umjesto Srbije
Budući da je pośeta Srbiji otkazana zbog represije režima Aleksandra Vučića na ulicama, kao sigurnija alternativa ponuđena je Bosna i Hercegovina, s akcentom na kulturno i istorijsko nasljeđe. Planirano je da u Sarajevu učenici obiđu vjerske objekte tri konfesije – Gazi Husrev-begovu džamiju, Katedralu Srca Isusova i Staru pravoslavnu crkvu te da se upoznaju s multikonfesionalnim i multietničkim nasljeđem grada. Predviđena je i pośeta starom gradskom jezgru, Baščaršiji, đe se susrijeću orijentalni i austrougarski arhitektonski tragovi. Program uključuje i Mostar, sa Starim mostom na Neretvi, simbolom spajanja i raskida, te Konjic, đe se nalazi čuveni Titov bunker – jedno od najtajanstvenijih vojnih zdanja bivše Jugoslavije. Na listi destinacija je i Tjentište, spomen-kompleks posvećen Bitki na Sutjesci, jedno od najimpozantnijih spomen-obilježja antifašističke borbe, kao i Trebinje. U tom smislu, program na prvi pogled djeluje ozbiljnije nego prethodnih godina, kada su ekskurzije u Srbiji nerijetko podrazumijevale obilazak kuća folk zvijezda i sličnih trivijalnih sadržaja.
Međutim, tek na četvrtom danu ekskurzije, u drugom dijelu plana, navodi se i pośeta Višegradu i Kamengradu, odn. Andrićgradu.
Višegrad – mjesto stradanja
Višegrad je grad poznat prvenstveno po ratnim zločinima. Prema podacima Međunarodnog suda pravde, u toj opštini ubijeno je oko 3.000 Bošnjaka, a most Mehmed‑paše Sokolovića bio je mjesto brojnih egzekucija i bacanja leševa u Drinu. U neposrednoj blizini, hotel Vilina Vlas pretvoren je u logor u kojem su žene i đevojčice bošnjačke nacionalnosti bile sistematski silovane i zlostavljane. Preživjele svjedokinje su tokom suđenja opisale višestruka silovanja koja su se dešavala pred njihovom đecom, brojna mučenja i ubistva. Za zločine u Višegradu na doživotnu robiju osuđen je Milan Lukić, vođa paravojne grupe „Beli orlovi“. Presudom su obuhvaćena masovna spaljivanja civila u Pionirskoj ulici i naselju Bikavac, kada je živo spaljeno više od stotinu ljudi, uključujući žene i đecu. Lukićeva jedinica odgovorna je i za ubistva počinjena na mostu. Ti su zločini temeljno dokumentovani u knjizi “Genocide on Drina River” Edine Bećirević, a o brutalnim silovanjima Bošnjakinja snimljen je i film “Za one koje ne mogu govoriti” Jasmine Žbanić. Kao vođa “Osvetnika” Lukić je odgovoran za otmicu u Štrpcima, u kojoj su stradali i crnogorski državljani.
Kultura zaborava: od Kamengrada do Andrićgrada
Nakon pośete mostu, na kojem ne postoji spomen-obilježje o pomenutim zločinima, učenici bi trebalo da obiđu Kamengrad, turističku kulisu predstavljenu kao „srednjovjekovni grad“, a zapravo je riječ o lažnoj istorijskoj rekonstrukciji, kiču i reinterpretaciji prošlosti kako bi se zamaskirali zločini počinjeni u genocidu na Drini.
Riječ je o projektu Milorada Dodika i Emira Kusturice. Podignut je na mjestu sportskog parka čime je trajno uništen pejzaž grada. Mnogi kritičari ističu da Andrićgrad predstavlja pokušaj brisanja autentične istorije Višegrada kao multietničkog grada i njegovo transformisanje u „srpski grad“, upropaštavajući njegov istorijski kontekst. U toj transformaciji zloupotrijebljena su imena pisaca poput Andrića i Njegoša, koji služe da privuku veći broj turista. O kakvom “gradu” je riječ nabolje svjedoči informacija da su za njegove počasne građane izabrani Milorad Dodik i Matija Bećković. A o kakvom je arhitektonskom čudu riječ, slika govori hiljadu riječi.
Obrazovanje ili preinačeno śećanje?
Program pod naslovom „SARAJEVO“ razotkriva se kao manipulativna konstrukcija, put koji bi trebalo da promoviše multikulturalnost dovodi učenike u prostor masovnih zločina, ali bez obrazovnog konteksta. Da li je to prihvatljiv način obrazovanja mladih generacija?
I dok se partije u Crnoj Gori koje baštine velikosrpski nacionalizam oslanjaju na ovakve sadržaje kao dio šireg projekta istorijskog revizionizma u kojem slave zločine počinjene u ime svoje nacije, ostaje pitanje: kako će to objasniti Bošnjačka stranka koja participira u vlasti i ćuti na činjenicu da se đeca vode na mjesto genocida, a da im o genocidu neće biti rečeno ništa?
Preporučeno
