Da li možemo da se zaštitimo od infekcije koronavirusom?

Dobijam pitanja od prijatelja ima li potrebe da se uopšte štitimo od ove infekcije, koja je nekad dosta blaga, a nekad teška. Odgovor, pogotovo koji se odnosi na djecu u školama, je- da, treba da se zaštitimo. Prvo, ako smo inficirani ne možemo da idemo u školu. Drugo, ukoliko smo inficirani, svi članovi našeg domaćinstva, takođe moraju da ostanu u samoizolaciji ili kućnom karantinu. Ono što je važno jeste da još uvijek ne znamo da li ova bolest donosi neke hronične posljedice. Mi ovu bolest pratimo sedam mjeseci. Tek ćemo, nakon godinu do dvije znati kakve sve posljedice ostavlja. Prema tome, pošto ne znamo sve o ovoj bolesti, mudro je da pokušamo da je izbjegnemo.

Da li je virus zaista toliko opasan za djecu, zašto je važno da ih štitimo?

Ono što mi danas znamo je da zna ponekad da bude opasan. To je za sada dosta rijetko, bar što se tiče akutnih komplikacija. Da li može da ostavi neke hronične posljedice još uvijek ne znamo. Prave informacije ćemo imati nakon godinu, dvije, kada budemo to pažljivo analizirali. Zato je topao savjet da izbjegnemo infekciju.

A možemo li je izbjeći?

Ono što sada znamo jeste da možemo da izbjegnemo i to je vrlo važna stvar. Vrlo važna poruka za sve jeste- kovid se ne dobija, kovid se uzima. To znači da, ukoliko želimo da izbjegnemo ovu infekciju možemo da je izbjegnemo, ako ne želimo nećemo je izbjeći.

Kako da je izbjegnemo, naročito kada počne školska godina?

Znate kakva je naša osnovna poruka- održavajte adekvatnu fizičku distancu, perite ruke često i ono što je važno i što sve više dobija na značaju, nosite maske kad god se nalazite u situaciji gdje niste sigurni da li je osoba sa kojom razgovarate inficirana ili ne, a danas je takva situacija da ni za koga nismo sigurno da li je inficiran ili nije.

Ako su djeca u školama odvojena najmanje metar ili dva, ako u klupi sjedi jedno dijete, zbog čega treba da nose maske?

Moramo da pokušamo da budemo logični, konzistentni, sa mjerama za koje znamo da imaju efekte. Po definiciji, ukoliko se pojavi neki slučaj u nekom razredu, ako ne nose masku ostali, onda su oni njegovi blisku kontakti. U tom slučaju, moramo staviti svu djecu, ili bar onu djecu koja su najbliža tom djetetu, u samoizolaciju, odnosno kućni karantin. To bi dovelo do toga da se svaki čas neke škole otvaraju, zatvaraju, djeca prelaze na online nastavu, pa poslije izvjesnog vremena dolaze ponovo u školu. Mi bismo željeli da to izbjegnemo i napravimo otporne razrede i škole. To znači, da ukoliko se pojavi jedan slučaj u razredu, ako svi ostali nose masku i drže distancu, nema potrebe da ostala djeca odlaze u kućnu izolaciju, samo dijete koje je inficirano. Naravno, ovo vrijedi u načelu. Svaki slučaj će se posebno analizirati.

Šta znači da će se svaki slučaj posebno analizirati? Da li to znači da neke škole u nekim gradovima mogu imati drugačiji režim?

Sve preporuke koje pravi Svjetska zdravstvena organizacija, Američki centri za kontrolu bolesti i Evropski centar za kontrolu bolesti, pa tako i mi, su privremenog karaktera. Oni vrijede u zavisnosti od novih informacija i iskustava i od toga kakva je epidemiološka situacija. Trenutna epidemiološka situacija u Crnoj Gori je takva da je obavezno da svako lice starije od sedam godina, ne samo u zatvorenom prostoru, nego i na otvorenom, nosi masku. Osnovno pravilo koje je izdao Evropski centar za kontrolu i prevenciju bolesti jeste da sve mjere koje propisujemo bilo gdje, pa tako i u školama moraju da budu konzistentne i u skladu sa mjerama koje je država propisala.

Ako štitimo školsku djecu, a imamo porodica koja imaju djecu i u školi i djecu predškolskog uzrasta, koja nisu obavezna da nose maske, kako ta porodica da se zaštiti?

Imamo vrlo delikatnu situaciju, a to je upravo ta koju ste naveli. Ako imamo dijete koje ide u predškolsku ustanovu gdje nije obavezno nošenje maske te porodice su u povećanom riziku od infekcije. Kontrolisati infekciju u predškolskom uzrastu nije lako kao u školi, upravo zbog toga što ta djeca dosta teško održavaju fizičku distancu i nisu u obavezi da nose maske. Preporuka Instituta za javno zdravlje jeste da uprave vrtića obave razgovore sa svakim roditeljem, ukažu im na rizike, a onda će roditelji sami da procjene da li im se „isplati“ da šalje djecu u vrtić ili ne. Ukoliko u domaćinstvu imaju osobu koja ima hroničnu bolest, topla preporuka je da, u fazi u kojoj se trenutno nalazimo, a to je široka lokalna transmisija, to izbjegnu. Ako uspijemo da svi zajedno suzbijemo epidemiju i svedemo je na podnošljive mjere, onda je moguće da se ta djeca ponovo vrate u vrtiće.

Imamo roditelje koji potpisuju peticije protiv nošenja maski. Oni se čak pozivaju na Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Imamo pitanja da li to psihološki utiče na djecu i da li djeca imaju dovoljno zraka, ako nose masku nekoliko sati?

Svjetska zdravstvena organizacija vrlo jasno kaže da sva djeca starija od pet do 11 godina mogu da nose maske ukoliko to zahtjeva trenutna epidemiološka situacija, i ukoliko djeca mogu da tolerišu maske. Vrlo često dobijamo upite od roditelja da li će to djecu dovesti u opasnost. U principu za najveći broj djece, to ne predstavlja nikakvu opasnost, pogotovo što je za djecu preporučeno da oni nose platnene maske u koje će biti šivene u skladu sa veličinom njihove glavice. Jer vrlo važna stvar je da maska dobro naliježe na lice. Ukoliko djeca koriste maske za odrasle, to neće biti odgovarajuće i stvoriće se lažan osjećaj sigurnosti. Vrlo važna stvar koju je i Američka pedijatrijska akademija istakla je da najveći broj djece može bezbjedno da nosi masku u uzrastu od dvije godine pa naviše. Pitanje je samo da li mi možemo naučiti dijete uzrasta od dvije do pet godina da može bezbjedno da nosi masku, da umije da je skine. Mi imamo jako dobre primjere djece iz Kine, Južne Koreje, Tajvana koje to rade bez ikakvih problema. Naravno, treba da provedu izvjesno vrijeme prije polaska u školu, zajedno sa roditeljima da to uvježbaju. Ukoliko mogu, onda se to preporučuje. Ukoliko dijete ne može da toleriše masku imamo moguću alternativnu, da nosi vizir, iako moramo da naglasimo da vizir nije puna zamjena za masku . Imaćemo djecu sa posebnim potrebama koja neće tolerisati ni jedno ni drugo, i za svaki slučaj ponaosob će odlučivati ljekari, u dogovoru sa roditeljima i upravom škole.

Kako epidemiološka situacija diktira otvaranje škola?

Epidemiološka situacija u nekoj državi, provinciji, opštini je najvažniji kriterijum koji diktira u kojoj formi će škola da radi. Ukoliko je epidemiološka situacija nepovoljna i rizik za prenošenje infekcije jako veliki, generalni stav u svijetu je da tada škole ne treba da se otvore za fizički dolazak učenika. Tada imamo plan B, a to znači online nastava. Naravno i naša država ima određene razlike u opštinama. Tako ćemo i mi zajedno sa Ministarstvom prosvjete procjenjivati, pa će se dešavati da u pojedinim opštinama preporuka bude da se, zbog nepovoljne epidemiološke situacije, sprovodi online nastava. Biće neke opštine u kojima nema ili ima vrlo malo slučajeva i tamo će škole bez problema moći da rade.

Šta je odgađanje početka školske godine konkretno donijelo našoj djeci i da li su ona takvom odlukom bila više zaštićena?

S obzirom na to da smo znali šta će se sve dešavati u tom periodu mi smo preporučili Ministarastvu prosvjete da za najmanje dvije sedmice odloži početak nastave. Kad smo im preporučili i izložili kako škole treba da budu pripremljene da bi bile bezbjedne za učenike i za nastavno osoblje oni su sami sugerisali da ne bi bilo loše da to bude odloženo za mjesec dana. Mi smo tu odluku podržali i danas je smatramo krajnje mudrom. Zbog čega smo to predložili? Pod broj jedan imali smo zakazane izbore. Znamo da uvijek izbori, bez obzira što su bili planirani tako da, ukoliko se svi pridržavamo mjera, rizik bude sveden na minimum, prate predizborne kampanje, određeni događaji uoči i nakon izbora. Na osnovu svega toga mi smo prognozirali da nakon izbora u periodu do 14 dana, što je neki period inkubacije, možemo očekivati pogoršanje epidemiološke situacije. Kad se pogorša epidemiološka situacija vrlo je nezgodno pustiti djecu u školu, pogotovo što mi nismo znali do koje mjere će to da ide. Automatski bi se sa tim desilo, kao što je bilo u nekim državama u našem bliskom okruženju, a i dalje, da su đaci ušli u školu, a onda su, zbog pojave značajnog broja inficiranih učenika, vrlo brzo škole zatvorene. Često otvaranje i zatvaranje je vrlo nezgodno za nastavno osoblje, učenike, roditelje koji onda počinju da osjećaju nesigurnost, strah, jer imaju utisak da zdravstvene i prosvjetne vlasti ne kontrolišu situaciju. Mnogi roditelji postaju frustrirani. Druga vrlo važna stvar je to što je septembar mjesec u kojem je dosta crijevnih infekcija. Pošto kovid kod djece može da se manifestuje samo sa simptomima od strane digestivnog trakta, sa pojavom proliva, povraćanja, mi ne bismo mogli to razlikovati od kovida ukoliko ne sprovodimo testiranje. Pošto takvih infekcija može da bude jako puno, mi bismo imali žestoki pritisak na zdravstveni sistem i na testiranje, i onda bi mnogi roditelji morali da drže djecu kod kuće, ne bi smjeli da idu u vrtiće i škole dok ne bi dobili laboratorijski nalaz da li se radi o kovidu ili ne, prema tome ponovo bismo ih doveli do frustracije. Roditelji takve djece bi morali da odu na bolovanje, odnosno da budu u samoizolaciji, tako bismo opet imali ekonomski problem. Treće je da mi u našoj državi imamo značajan broj opština u kojima je tokom septembra veoma toplo, a pošto na je snazi naredba da se nose maske, a znamo da nije lako nositi maske uz preporuku da se sprovodi prirodna ventilacija otvaranjem prozora. Prema tome i učenici i nastavnici bi se osjećali loše sa maskama . I sljedeća vrlo važna stvar je, i to potpuno priznajem kao što priznaje i cijeli svijet, – niko ne zna šta će se sve dešavati jednom kada se otvore škole. To je potencijalna bomba i mi ćemo tek na kraju ovog polugođa, nakon analiza, znati da li se ovaj covid 19 ponaša isto kao što se ponaša grip.

U ovakvoj situaciji svako ima svoju odgovornost. Koja je odgovornost roditelja, nastavnika, a koja same djece kada škola počne?

Da bi škole bile bezbjedne svi moramo da budemo veoma odgovorni i solidarni. Prosvjetne vlasti, a to znači uprave škola, nastavnici, moraju da se ponašaju na odgovarajući način, da učine sve da školu učine bezbjednim. Isto to moraju da rade učenici. Vrlo je značajna uloga roditelja i veoma je važno da oni dobiju adekvatne materijale o tome kako da pripreme djecu najmanje sedmicu prije početka školske godine, da bi oni mogli da uvježbaju, pogotovo sa malom djecom kako se stavljaju maske na pravilan način, kako se drže, odlažu, kako se mijenjaju, kako mogu da prijave nastavnicima da li imaju nekih problema.

U kojim slučajevima dijete ne treba ili ne smije da ide u školu?

Vrlo je važno da vodimo računa da ukoliko naše dijete nije zdravo, osjeća neke tegobe, da ga toga dana ne pošaljemo u vrtić, u školu, da student ne odlazi na fakultet. Prema tome, obaveza svakog roditelja je da ujutru prije polaska u školu izmjeri temperaturu djeteta, da provjeri kakvo je njegovo zdravstveno stanje. Ukoliko je bilo šta sumnjivo dijete ne treba da ide u školu. Dopunski će takve stvari na odgovarjući način provjeravati učiteljica, odnosno nastavnici a mi smo predvidjeli i preporučili školama da, ukoliko dijete osjeti neke od tegoba koje podsjećaju na kovid, postoji odgovarajući prostor u školi gdje će se to dijete izolovati, do dolaska roditelja ili eventualno zdravstvene službe u nekom težem slučaju. Tako da su razrađene sve moćnosti kako treba da se ponašaju u svakom slučaju.

Koje preporuke ste uputili nastavnom osoblju naročito u prvim danima početka škole?

Preporučeno je prosvjetnim vlastima da nastavnici, pogotovo tih prvih dana, poklone dobar dio vremena razgovoru sa djecom, da provjere da li imaju nekih problema u održavnju fizičke distance, u tolerisanju maski, da odgovore na pitanja djece i u tom slučaju mi ćemo polako uhodati taj sistem da bi sve bilo bezbjedno. Niko ne očekuje da će sve biti idealno, biće pitanja, ali se te stvari rješavaju u hodu kao što se to radi i u drugim državama.

Pošto su skraćeni časovi, djeca će sad u školi boraviti nešto preko dva sata. Da li se razmišljalo o potrebama djece tokom tog perioda, u smislu na koji način će doručkovati, ili užinati sa maskom?

Kad se razmišljalo o ovim preporukama što se tiče maski, pogotovo za malu djecu, morali smo da razmišljamo o mnogim stvarima. Jedna od stvari jeste da, iako naučimo djecu da nose masku, da ne pretjeramo sa dužinom nošenja maske – zbog toga su časovi skraćeni. Kad se sve izračuna ispada da djeca maksimalno nose masku nekih dva sata i 20 minuta ukoliko je ne bi mijenjali. Preporuka je i da djeca sa sobom imaju jednu ili dvije rezervne maske. Roditelji će morati dodatno da se angažuju, da pokušaju da nauče djecu zdravom načinu života – a to je da doručkuju prije odlaska u školu. Ukoliko imamo djecu koja imaju medicinske razloge, ili ne mogu da jedu rano ujutru, sugerisali smo prosvjetnim vlastima da za takvu djecu tokom školskog odmora obezbijede posebnu prostoriju gdje bi mogli da skinu masku i da bezbjedno jedu. Preporuka je i da učiteljica, odnosno nastavnici sve vrijeme budu sa djecom, i u školskim dvorištima, jer ne bismo voljeli da se ona tokom odmora miješaju sa djecom iz drugih razreda. Ukoliko se ovako budemo ponašali naše škole će biti prilično otporne i bezbjedne. U školama se najvjerovatnije neće desiti transmisija, a mi kao roditelji moramo da se potrudimo da nam se ne desi da nam se djeca inficiraju kad izađu iz škole. To znači da se poslije škole, djeca bez maski ne druže i ne igraju sa drugom djecom.

U jednom trenutku smo pomislili da je virus prošao. Ne, nije i sa ovim ćemo se sudarati najmanje još godinu dana. Mi ne očekujemo da ćemo imati vakcinu za širu upotrebu prije početka naredne školske godine. Prema tome, moraćemo najmanje još godinu da se „družimo“ sa ovim virusom, i da naučimo da živimo sa njim, i da pokušamo da sa minimalnim posledicama izađemo iz svega ovoga.

Sve će ovo proći, neće izumrijeti populacija Crne Gore, ali nema nikakvog razloga da izgubimo bilo koju glavu ako zato imamo mogućnost. A to možemo ako funkcionišemo svi zajedno, ukoliko pokažemo odgovornost i solidarnost.

U nekim državama Evrope djeca ne nose stalno masku, već postoje situacije kada ih u učionici nose, a kada ne. Na osnovu čega ste preporučili da se stalno nosi maska, već smo čuli za konzistentnost, ima li još neki razlog?
Razmišljajući o svemu ovome, mi smo ovo testirali prije nego što smo predočili preporuke, i pažljivo posmatrali šta se dešava u drugim državama. Zato kažem da je nama bio veoma dragocjen septembar. Vi imate vrlo često preporuke da dijete ujutro kad krene od škole ne nosi masku dok je, recimo, sa roditeljima u vozilu. Napusti vozilo i čim se susretne sa drugim učenicima, treba da stavi masku. Treba da je nosi u školskom dvorištu, u hodniku škole, dok ne uđe u svoju učionicu, a onda treba da je skine. Kad ga učitelj ili nastavnik prozove, on pošto tada priča i povećana je mogućnost za izbacivanje kapljica, treba ponovo da stavi masku. Kad završi to, treba opet da skine masku. Kad treba da ode zbog fizioloških potreba u toalet, on opet treba da stavi masku, kad se vrati, opet treba da je skine. Ove maske su predviđene za jednokratnu upotrebu. One nisu predviđene za stalno skidanje i stavljanje, kao platnene maske, jer se povećava rizik da ćete prljavim rukama napraviti lošiju stvar po zdravlje nego da nemate masku. Imaćete osjećaj lažne sigurnosti.

Prema tome, ova maska je previđena jednom kad se stavi, da ona stoji na licu do trenutka kad postane vlažna ili dok ne dođemo kući, u neki bezbjedan prostor, gdje nisam ugrožen, tada ću je skinuti i odložiti.

Prema tome, mi smatramo da toliko manipulacija povećava rizik. S druge strane, vrijeme koje je predviđeno da dijete nosi masku, sa mogućnošću da je zamijeni, je relativno kratko, tako da to kod najvećeg broja djece, neće izazvati nikakve probleme.

Rekli ste da ćemo sa koronavirusom živjeti još najmanje godinu, a možda i duže i da ćemo morati da naučimo da promijenimo obrasce ponašanja koje smo imali bez koronavirusa. Hoćemo li to izdržati?

Znate za onu našu čuvenu od princeze Ksenije „Ko istraje, toga je i megdan“. Nalazimo se u takvoj situaciji da ćemo morati da se sa ovim virusom družimo prilično dugo. Prema tome, cijelu ovu školsku godinu, mi ćemo morati da živimo i da se prilagodimo virusu, da bismo izašli iz ove priče sa što manje posljedica. To nije lako. Kao što znate, u prvih deset sedmica, od polovine marta do kraja maja umrlo je devet osoba za deset nedjelja. Od polovine juna do kraja avgusta, što je takođe deset sedmica, nama je umrlo deset puta više osoba, 90 osoba.

Prve dvije sedmice septembra, nastavljamo sa tim trendom. Treće sedmice septembra, već prelazimo cifru od devet umrlih za pola nedjelje . Ne smijemo da dozvolimo da dođemo u situaciju da dnevno umire devet osoba. Moramo da nađemo snage da istrajemo. Biće ovo naporno, ovo je maraton kako je neko rekao.