Video
Esad Bajtal, filozof i sociolog i bosanskohercegovački analitičar je u razgovoru za portal Standard rekao da su najnovija dešavanja u Republici Srpskoj i BiH iznjedrena politikanstvom, a ne politikom, te da je zapravo odsustvo istinske politike dovelo do današnje situacije u kojoj se opet zvecka oružjem, a u kojoj Milorad Dodik prkosi svim logičkim, pravnim i civilizacijskim zakonima. Ako politiku uzmemo i razumijemo onako kako je ona najkraće definsiana u modernom svijetu – kao umijeće mogućeg, onda je, smatra Bajtal, u BiH na sceni upravo suprotnost – umijeće nemogućeg.
Dodik otići, ali njegova retorika neće skoro. Ipak, to je prva stepenica ka opstanku BiH. Da li je to tačno?
Nadati se da je sve ovo što je preuzeto, počev od Amerikanaca, pa do glasova koji dolaze iz Engleske, Njemačke, Austrije i ostalih trezvenih pojedinaca koji predstavljaju nekoga i nešto, prva stepenica i da tek slijede bolje, prajktičnije, opipljivije mjere, koje bi bile u službi smirivanja ovdašnje situacije. Odnosno dovođenja stvari u red, onakav kakav predviđa Dejtonski sporazum koji Dodik uporno, kontinuirano i sistematski ruši pozivajući se upravo na njega. Cinizam i bezobrazluk te razbojničke politike sastoji se upravo u tome – rušiti Dejton u ime Dejtona. To svijet mora prekinuti i to moraju prekinuti Amerikanci, jer ne vjerujem da su spremni gledati kako jedan balkanski ruralac ruši njihov proizvod. Da li je taj proizvod dobar, da li je mogao biti bolji, je drugo pitanje. Ali i ovakav se ruši i čini se upravo ono što Dejton sprečava – secesija. A Dejton u krajnjoj instanci predviđa i traži reintegraciju zemlje. Ovdje se radi o potpuno otvorenom razbijanju države.
Dodik je pod sankcijama i pritisnut uza zid, ali je kao takav opasan. Vidi li to međunarodna zajednica i jesu li dovoljno naučili iz devedesetih?
Trebalo bi da su nešto naučili iz devedesetih i trebalo bi, da se u skladu sa tom spoznajom postave i rade. Tačno je da je Dodik sebe doveo uza zid, odnosno doveo se u “ili – ili” situaciju. On nema izbora. Može da propadne ili da uspije. Ne vjerujem da će mu dozvoliti da uspije, jer ni sistematska, agresivno-uvredljiva retorika kojom se služi, ni ciljevi koje želi da postigne nisu u skladu sa međunarodnim, civilizacijskim normama i vrijednostima. Dakle on suprotstavlja redu i miru, međunarodnoj zajednici, istini i pravdi, ljudskom i civilizacijskom kodeksu življenja koji ne priznaje silu i inat kao političko sredstvo. A Dodik se upravo time služi. Inatom i prijetnjama. Ako veliki svijet hoće ili misli da mu to treba dozvoliti, onda ovdje zaista nikome neće biti dobro. Ali, ako je međunarodna zajednica naučila nešto iz devedesetih, onda će morati postupiti drugačije, suprotstaviti mu se i zaustaviti ga istim sredstvima kojima se on služi..
Socijalna psihologija poznaje eksperiment koji je rađen sa pacovima, životinjama koje su agresivne i napadački raspoložene. Stavili su pacova i ogromnog psa u malu prostoriju i pratio se ishod. Umjesto da se povuče u ćošak, kako je i očekivano, jer je nemoćan i mali, pacov se odlučio za napad. I to je ta “ili-ili”, pacovska situacija u koju je Dodik sebe doveo. I jasno vidimo šta radi u bezilazu – napada, napada, napada… Dakle pacovski napada. Valjda svijet zna šta to znači. On napadima pokušava sakriti strah i prikriti svoj neizbježni poraz.
Čini li Vam se da je zvanično Sarajevo neprimjereno pasivno?
Pa to su sve paradoksi. Nije to od juče, nije to samo danas i nije to samo povodom ovih posljednjih inteziviranih zbivanja koje produkuje besmislena, autistično-razbojnička politika Milorada Dodika. Imamo neočekivanu pasivnost onih struktura i instistucija, koje ne reaguju na očigledno rušenje Ustava i elementarnih pravnih normi i dobrih društvenih običaja. Zašto se šuti? U ime čega? Sa čijom dozvolom i u ime čijeg zahtjeva se šuti? To su pitanja koje građani, mediji i svi drugi faktori moraju postavljati ovdašnjim pravnim institucijama i tražiti od njih odgovore. Zašto, i kojim pravom se šuti na protivustavno djelovanje i neskriveno negiranje i razbijanje države.
Na skupu u Podgorici, sa kojeg je poslata podrška cjelovitoj i građanskoj BiH, postavljeno je i pitanje kako je moguće da je velikodržavni srpski projekat, odgovoran ne za jedan, nego za više genocida na teritoriji Bosne i Hercegovine i dalje aktivan?
Upratio sam taj skup i mog prijatelja Andreja Nikolaidisa. Pitanje koje postavljate, već dugo postavljam i sebi i javnosti. Nevjerovatno je da se šuti na sve to šta se i kako se dešava. Kako je moguće da jedan krvavi koncept živi nakon svega? Kako je moguće da, svi ti brojni genocidni zločini nijesu zaokruženi u jedan jedini na teritoriji BiH, nego su ograničani na takozvani lokalni srebrenički. Nema lokalnih genocida. Genocid je genocid. Ili je bio ili nije bio. Sud je presudio i rekao – DA. Pa ipak, pored te, dakle, najveće pravne instance u svijetu koja je donijela tu vrstu jasne i nedvosmislene odluke, na osnovu desetina hiljada materijalnih dokaza i istraživanja po svim pravnim uzusima, ovdje se genocid negira. I ne samo ovdje, negira se i istočno i zapadno od BiH (sjetimo se nedavnog Milanovićevog relativiziranja te činjenice), jer to tako odgovara političkim strukturama velikodržavnih koncepata koji su još uvijek živi.
Dakle, sva se logika tog negiranja svodi na sljedeće – uradili smo sve što smo naumili, negiraćemo sve što smo uradili. Izabrana je laž kao jedino sredstvo borbe protiv očiglednosti i protiv pravnih odluka, protiv sistema vrijednosti modernog, demokratskog svijeta. Kako se može poricati nešto što je očigledno, snimljeno viđeno, praćeno televizijski, internetom tokom tri -četiri godine velikosrpskog krvavog pira po ex-YU? Po Bosni posebno. Pa može, jer je to opet ona “ili-ili” situacija – ili ćemo uporno negirati očigledno, ili ćemo morati pristati na istinu. U toj situaciji samo laž pristaje da bude advokat genocidnog zločina, jer je on toliko veliki da je naprosto neprihvatljiv i politici koja ga je počinila. Ni oni ne mogu da ga svare, svjesni su svoje neljudskosti, svjesni su civilizacijske poraznosti i očiglednosti nedjela koji su počinili, te u vlastitom bezizlazu pokušavaju lažima da ga se otarase.
Dosta je toga moguće na Balkanu pa i to da se i nakon strahota devedesetih jedan velikonacionalistički projekat opet vode iz istog centra
Beograd je centar odkale taj projekt kreće i uvijek je kretao, a vi to u Crnoj Gori danas znate kao i mi, s obzirom na dešavanja od prošle godine. Izvor tog velikodržavnog projekta je politički Beograd koji ima svoju podršku u Moskvi. Bez toga, bez Moskve, Beograd ne bi mogao da tako neinteligentno, slijepo i uporno, već decenijama, istrajava na iracionalnosti ove vrste, čiji su rezultati ljudski i civlizacijski bestidno porazni, zdaravom razumu neprihvatljivi.. Civilizovani svijet bi morao da pritiska Moskvu, da joj objasni da takav odnos više nije moguć. Beograd je iskusio poraz devedestih od Ljubljane do Prištine. Koncept “Velike Srbije” nije uspio da se nametne kao teritorijalno dovršena stvar. Ali još živi u glavama usijanog politikantstva i velikodržavlja. Ono što nije postignuto topovima, kamom, sabljom, silovanjem, paljenjem, rušenjem… pokušava se ostvariti konceptom takozvanog “srpskog sveta”.
Porazna je činjenica da u Beogradu ne postoji alternativa. Vučićeva opozicija je u okviru njegovog koncepta.
Naravno, i suštinski gledano, pod verbalnom izlikom borbe za nešto drugo, imate zapravo borbu oko toga ko će sporovoditi taj koncept danas i ubuduće. To isto imate kod nas u Bosni, u manjem entitetu. Nema opozicije, osim nominalno, jer se i oni (čini se da postoji jedan jedini izuzetak, ali mu ne želim otežavati poziciju), bore samo za vlast kojom bi bi nastavili provodti isti koncept istim ili sličnim sredstvima kojim se koristi i Dodik. Isto je i sa opozicijom u Srbiji. Čast rijetkom izuzecima koji bi čini se, htjeli nešto drugačije – civilizacijski rješavati stvari. Sve u svemu, Vučić u tom smislu nema ozbiljne opozicije. Sve se vrti oko velikodržavnog projekta “srpskog sveta” i prikrivene egide teritorijalno-osvajačkog sistema vrijednosti.
U Crnoj Gori ipak nijesu svjesni povezanosti regiona i prelivanja destrukcije i nacionalizma iz jedne u drugu državu. Na skupu u Podgorici Nikolaidis je rekao da ako ne bude Bosne neće biti ni Crne Gore.
Mnogo toga neće biti ako Bosna padne, a ja se nadam da do toga neće doći. Istorija svjedoči u prilog moje nade: bilo je moćno Otomansko carstvo, sada ga nema; bila je velika Austro-Ugarska imperija, sada je name; bila je Kraljevina Jugoslavija, sada je nama; bila je SFRJ, nema ni nje (nažalost), a Bosne još ima. Ima ljudi u CG koji jesu svjesni zajedničke velikodržavne srpske napasti koja nas vreba i progoni. Pitanje je broja tih ljudi i njihove moći. Nažalost na ovim prostorima uvijek manjine shvataju stvari onako kako treba da budu shvaćene. S obzirom na to da su manjine manje u brojčanom smislu, ti ljudi teška je njihova borba za realizaciju odbrane i realizacije istorijskog rezultatata. Ali, iskustvo Bosne devedesteih kazuje da sila i moć, čak ogromna vojna premoć, nije garant uspjeha silnika.
Preporučeno
Dakle, ostaje svjesnima da pokušaju da na neki način osvijeste ostatak idejno zavedene većine, odnosno, kako to teorija kaže uličnih gomila. Na Balkanu se politike vode na ulici sistemom ulične ružne, bezobrazne, prljave retorike i naravno cinične laži bez smisla i životne osnove. Laž se koristi kao temeljni, bezočni politički instrument na koji većina nasjeda. Odsustvo kritičke misli i demokratske tradicije je ono zbog čega mi plaćamo cijenu. Manjinski, osvješteni dio ovdašnjih i građana u regionalnom smislu, je onaj koji plaća cijenu te kolektivne nesvijesti i ideološke manipulacije od strane vjerskih i političkih zajednica Beograda i njegovih satelita u Banja Luci, Podgorici, i uz dodatnu podršku Zagreba, Moskve, Budimpešte… i drugih desničarskih brloga današnjice.
