Nemoguće je bilo ne imati asocijativni niz koji nas je opet i po ko zna koji put uznemirujuće vratio u devedesete, pravo u slike sile i nasilja na ovozemaljskim teritorijama, u ime „nebeskih tema“. Kao onda… Ostaće za istoriju priča o tome kako se ovih dana na Cetinju helikopterima, gumenim mecima, suzavcem i pancirima stizalo do svetinja. Prizor koji bi u svakom zdravo organizovanom društvu morao biti nezamisliv.

Uznemirujuća je činjenica, i nju bi konačno trebalo priznati, da septembra 2021. ni Crna Gora ni Srbija nisu „zdrave“ države – jer nisu, naime, izdržale doslednu dogmatsku paljbu i indoktrinaciju (okamenjenim ideološkim matricama) ideologa srpskog jedinstva i srpskog sveta. U agonijama koje obje države, i Srbija i Crna Gora, proživljavaju, svaka na svoj način i u kojima su njihovi svjesniji građani istovremeno i njihovi taoci, čini se da jedino što, post festum možemo, jeste uporno odgonetanje svih do sada ponuđenih političkih farsi i uporno prepoznavanje političkih fariseja kojima je do interesa građana stalo taman toliko koliko može da stane u nekoliko višedecenijskih sačuvanih politikantsko-utilitarno-huškačkih floskula o vječno ugroženom Narodu i njegovoj borbi i pravu na svete teritorije.

Mogu se građani po sopstvenoj volji opredijeliti za neki od brojnih sinonima koji se u žargonu koriste za ono što nazivamo farsičnim događanjem, bitno je samo da ih, makar se to i ne dogodilo onda kada je trebalo, prepoznaju. Taj lavirint sinonima mogao bi ujedno poslužiti i kao semantički putokaz i orijentir, kao odgovor na pitanje u čemu smo se zapravo zatekli: u lakrdiji, šarenoj laži, šaradi, podvali, ujdurmi, demagogiji, smijuriji, obmani, rašomonijadi, tragikomediji, travestiji, zamjeni teza, podmetačini, grotesci, laži, mimikriji, politikantskoj provokaciji, fatamorgani, ili, možda najjednostavnije, političkoj svinjariji?

Ukoliko je sadašnjost frustrirajuće nečitljiva uvijek se možemo vratiti poznatim političkim teorijama. Prema Karlu Poperu, jedan od osnovnih stavova ideologija totalitarizama jeste isticanje razlike između građanske moralnosti i istorijske odgovornosti države, kojoj su, u cilju ostvarivanja i očuvanja „viših“ interesa i moći, dozvoljeni svakovrsna propaganda i izvrtanje istine. Etička mjerila su ovdje supstituisana vještinom obmanjivanja: „Ako je laž bila uspješna, onda to nije bila laž, pošto ljudi nisu bili obmanuti s obzirom na njihov suštinski cilj“. U ovom smislu Poper definiše i fašističko obraćanje masama kao obraćanje iracionalnom: „Fašističko obraćanje ’ljudskoj prirodi’ je obraćanje našim strastima, našim kolektivističkim mističkim potrebama, ’nepoznatom čovjeku’“.

Ukazivanje na povezanosti između masovne psihologije fašizma i metafizičko-mističko-iracionalnog mišljenja i vjerovanja u božansko poslanje Vođe nalazimo i kod Vilhelma Rajha: „Za strukturu je fašista karakteristično metafizičko mišljenje, pobožnost, podređenost apstraktnim etičkim idealima i vjera u božansko poslanstvo ’vođe’“. Prema Rajhu, ovakvi „temeljni potezi“ u mišljenju povezani su sa „dubljim slojem“ koji je određen izrazitom autoritativnom vezanošću za naciju i ideal vođe: „Vjera u ljude rođene da gospoduju postaje pokretnom oprugom vezanosti nacionalsocijalističkih masa uz ’vođu’, a postaje i psihologijskom podlogom vlastitog dobrovoljnog uvrštavanja među sljedbenike“.

Ovu masu sljedbenika Hana Arent je, definišući izvore totalitarizma, vidjela kao međusobno stopljene ljudske agregate bez svojstava koji postaju idealno oruđe režima i koji tako amalgamisani tvore nešto poput gigantskog kolektivnog tijela: „Kao potpuna oprečnost diferenciranoj strukturi kakva je narod, masa se“, po Hani Arent, „lako prodaje uticaju vlasti koja preduzima da jednoglasnost izgradi stapanjem gomila iz kojih mora da bude odstranjena svaka dimenzija zajedništva“. Hana Arent upućuje i na činjenicu da totalitarna vlast, bez obzira na specifičnu političku tradiciju ili poseban duhovni izvor svoje ideologije, klase uvijek pretvara u mase, zamjenjuje partijski sistem ne jednopartijskom diktaturom nego masovnim pokretom, pomjera težište moći sa vojske na policiju a u spoljnoj politici jasno stremi dominaciji. Totalni teror, kao nezaobilazni i primarni supstrat totalitarne vlasti „zbijajući ljude… uništava prostor između njih“ te se ne može reći „da totalitarna vlast prosto ograničava pojedinačne slobode ili ukida suštinske slobode (…)“ nego da ona uništava najvažniji preduslov slobode „a to je prosto mogućnost kretanja, koja se ne može ostvariti bez prostora“.

Nije, međutim, lako u pravi čas prepoznati fariseje. Kako u proliferaciji priča o čovjekoljublju, milosrđu, pravdi, praštanju i mirotvorenju razdvojiti istinu od laži, realnost od farse?

Možda je najjednostavniji metod prepoznavanja upravo onaj na koji, izvan naučnih teorija, upućuje novozavjetna paradigma:

„Poznaćete ih po delima njihovim“.