Video
Specijalista medicinske psihologije u Kliničkom centru Crne Gore Mina Gazivoda, koja je i dio tima koji će pružati psihološko-psihijatrijsku pomoć porodicama žrtava na Cetinju, u intervjuu za Pobjedu istakla je da je važno da se u ovim trenucima suzdržimo od paušalnog i površnog tumačenja, neprofesionalnog analiziranja stepena očuvanosti ili narušenosti nečijeg mentalnog zdravlja ili potrebe za liječenjem, a sve to na osnovu informacija koje se saopštavaju medijima, jer to nije i ne smije biti njihova svrha. Ističe da se takvim izjavama dodatno stigmatizuju pacijenti, te da se može dogoditi da i oni koji imaju namjeru da potraže pomoć – od toga odustanu.
Da smo počeli prije dvije godine, već bismo mogli očekivati neke plodove tog rada. Hajde da počnemo danas sa strateškim djelovanjem svih relevantnih društvenih instanci i činilaca kako bismo ubirali rezultate u narednom periodu, a nikako zbrajali neka nova tragična dešavanja-Gazivoda
,,Potreba za liječenjem ili tretmanom ne znači hronično niti trajno narušeno mentalno zdravlje, niti implicira bilo što o potencijalnim simptomima ili ponašanju date osobe. Izjavama poput ovih, dodatno stigmatizujemo naše pacijente, udaljavamo ljude od toga da potraže pomoć iz straha da će i sami biti okarakterisani kao potencijalno opasni, emocionalno nestabilni ili skloni impulsivnom ponašanju. A sve i da jesu, to apsolutno ne znači da su nužno agresivni ili nasilni. Naprotiv, sva relevatna istraživanja potvrđuju da su psihijatrijski pacijenti najčešće žrtve, a ne agresori, kao i da u izuzetno rijetkim situacijama i najčešće u svrhu samoodbrane mogu ispoljiti agresivno ponašanje prema drugima”.
Važno je da ljudi znaju da dolazak kod stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja ne znači nužno i medikaciju, niti dugogodišnji tretman. Neka stanja je moguće vrlo efikasno rješavati i sanirati već samo nakon nekoliko savjetodavnih razgovora
Takođe, sva psihijatrijska stanja, od akutnih do hroničnih, danas se vrlo uspješno tretiraju, a naročito kada se sa tretmanom počne pravovremeno. Psihoterapijski tretman, posebno u inicijalnim fazama bolesti, kada simptomatologija nije potrajala toliko dugo da bi ozbiljno ugrozila i onesposobila funkcionisanje osobe, daje veoma dobre rezultate i bez medikamenata.
Gazivoda/Privatna arhiva
POBJEDA: Dakle, važno je na vrijeme potražiti pomoć jer se tako prevenira i dugotrajno liječenje, ali i neki problemi se mogu riješiti brže, nego što se misli u trenucima kada se ne osjećamo dobro i možda beznadežno.
GAZIVODA: Važno je da ljudi znaju da dolazak kod stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja ne znači nužno i medikaciju, niti dugogodišnji tretman. Neka stanja je moguće vrlo efikasno rješavati i sanirati već samo nakon nekoliko savjetodavnih razgovora. Naravno, za neka stanja je potrebno više vremena i različitih resursa, ali su doslovno sva stanja podložna liječenju, a u najvećem procentu slučajeva vrlo uspješno. Naravno, za dobre rezultate liječenja od značaja su brojni faktori podrške, kako unutar same ličnosti poput psihološke zrelosti, mehanizama odbrane, stepena rezilijentnosti, tako naravno i spoljašnjih faktora – podrške i resursa sistema.
POBJEDA: Da li naš zdravstveni sistem ima kapaciteta da odgovori potrebama građana? Imamo li dovoljno psihologa i psihijatara.
GAZIVODA: Imamo dovoljno snage, volje i motiva da prevladamo eventualni nedostatak u brojkama. Vjerujem da je to ono najvažnije. Empatija i solidarnost su ispiti na kojima nikada nijesmo pali. Kako kroz istoriju, tako i danas. Struka se veoma brzo konsolidovala, organizovala pa i za vrijeme kovid krize među prvima ponudila brojne servise pomoći i podrške. Već prekjuče, profesionalci su ponudili sve raspoložive ljudske, organizacione, tehničke, prostorne i druge kapacitete i resurse u cilju pružanja što brže i efikasnije podrške svima kojima je potrebna. Brojne aktivnosti će tek uslijediti, budući da aktivno i promtno radimo na kreiranju dugoročne strategije reagovanja u kriznim stanjima poput ovog.
POBJEDA: Imamo li dovoljno centara za mentalno zdravlje i koliko je važna njihova uloga?
GAZIVODA: Većina domova zdravlja na teritoriji države ima centre za mentalno zdravlje u kojima su zaposleni psihijatri, psiholozi i socijalni radnici. U stanjima krize, potreba za stručnim licima uvijek nadmašuje raspoložive resurse jer je potreba za podrškom daleko veća nego u redovnim danima. Ipak, dobra organizacija i međusobna ispomoć, koju kolege jedni drugima pružaju u ovakvim situacijama, na kraju uvijek uspije da odgovori potrebama onih kojima je podrška potrebna.
POBJEDA: Svi svjedočimo tome da porodica i prijatelji često ne reaguju kada primijete da se neko suočava sa problemima. To se čini iz ,,najbolje namjere“, ali i zbog osjećaja stida od okoline. Koji je najbolji put u tom slučaju, jer odlaganje pogoršava problem?
GAZIVODA: Ne bih rekla da porodica i prijatelji ne reaguju. Naprotiv, upravo su oni naši prvi i najveći saborci i najvažniji sistem podrške na putu ka izlječenju. Da li ipak bilježimo situacije u kojima takva reakcija izostaje, nažalost da, ali to je izuzetak, a ne pravilo. Takvi slučajevi bivaju komentarisani u zajednici, što utiče na stigmatizaciju kako pojedinca, tako i porodice. To sve dovodi do pasivizacije, povlačenja, čini ljude ranjivim i nespremnim da reaguju, održavajući ih u poziciji „negativaca koji kriju svog bolesnog člana“. Ne smijemo zaboraviti da svaka bolest, ne samo mentalna, ozbiljno utiče na čitav porodični sistem, remeti brojne oslonce, mijenja dinamiku, opterećuje sve članove na svim nivoima funkcionisanja. Ništa se u tom pogledu ne razlikuje ni porodica sa psihijatrijskim pacijentom. Treba razumjeti teret i borbu koje porodice oboljelih vode. Osudom ne postižemo ništa, osim kontraefekta. Porodici treba pružiti podršku, ponuditi razumijevanje kroz saosjećanje i empatiju, i po uspostavljenom dobrom odnosu i povjerenju raditi na napuštanju nezdravih, i postepenoj izgradnji zdravih mehanizama prevladavanja i življenja sa članom koji je obolio.
POBJEDA: Kako pomoći osobi sa mentalnim problemima, s obzirom na to da je takvo liječenje dobrovoljno?
GAZIVODA: Liječenje osoba sa mentalnim oboljenima, ali i somatskim, moguće je samo ukoliko je osoba lično motivisana za isto. Jedina ustanova u našoj državi u kojoj se vrše prisilne hospitalizacije jeste Specijalna bolnica za psihijatriju ,,Dobrota“ u Kotoru. Ostale psihijatrijske institucije su otvorenog tipa i prijem pacijenta se vrši uz njihov dobrovoljni pristanak. Istraživanja potvrđuju da su tada i rezultati i uspjeh liječenja najveći, jer je motivacija za liječenjem unutrašnja i kreće od slobodne volje osobe koja se liječi. Ljekari nastoje da uspostave dobar kontakt i odnos povjerenja sa pacijentima, da im predoče rizike ali i benefite, te motivišu pacijente da pristanu na hospitalni tretman, što oni u najvećem procentu slučajeva i čine. Ukoliko osoba ipak odbije stacionalno liječenje, a nije opasna po sebe ili okolinu, nema indikacija za preduzimanje represivnih mjera.
POBJEDA: Mislite li da bi edukacija, koja bi krenula možda već od vrtića ili škola, mogla u neko dogledno vrijeme da promijeni svijest? Da li se razmišljalo o tome, ako već odrasli imaju drugačiji pristup koji je omeđen tradicionalnim društvenim normama? Svjedoci smo porasta slučajeva nasilja svake vrste, od porodičnog do vršnjačkog, što nam to govori?
GAZIVODA: Rana prevencija i edukacija su ključ, ali da bi dale efekta, moralo sa na njima raditi mnogo ranije. Ipak, pravo vrijeme je uvijek sada. Ne mogu reći da se u prethodnom periodu nijesu sprovodili brojni programi prevencije, edukacije, psiholoških radionica, kampanje, tribine, predavanja, obuka na svim nivoima – od obrazovnog, preko zdravstvenog do pravnog sistema, od obuke djece do odraslih, od usavršavanja profesionalaca do obuke neprofesionalaca. Ali okolnosti govore da nije dovoljno. Moramo raditi više, a ovo iz razloga što je stepen agresije na globalnom planu na kritičnom nivou, pa svjedočimo eskalacijama brutalnog nasilja svakodnevno u gotovo svim djelovima planete.
POBJEDA: Što treba da nauči društvo, ali i državni aparat iz ovakvih situacija?
Preporučeno
GAZIVODA: Promjene se ne postižu rješavanjem posljedica, niti se rezultati mogu ostvariti brzim rješenima – jer ih nema. Moramo naučiti da reagujemo ovdje i sada, za tamo i onda. Sada se prave planovi za budućnost, a ne za ono što se desilo juče. Takozvana brza rješenja su guranje pod tepih i izbjegavanje odgovornosti. Moramo kao društvo da se učimo planiranju, strpljenju, odlaganju zadovoljstava i marljivom radu na tome da nam bude bolje. To je odraz zrelosti, ali i odgovornosti. To je obaveza svih nas. I za to treba vremena, ne možemo krupne društvene promjene očekivati preko noći. Dakle, ponovo strpljenje i dalokosežno planiranje. Ali moramo početi. Da smo počeli prije dvije godine, već bismo mogli očekivati neke plodove tog rada. Ali hajde da počnemo danas sa strateškim djelovanjem svih relevantnih društvenih instanci i činilaca, kako bismo ubirali rezultate u narednom periodu, a nikako zbrajali neka nova tragična dešavanja.
