Na pitanje da li se kulturne razlike među narodima u regionu namjerno zloupotrebljavaju i u koje svrhe, Sašo Ordanoski je istakao da kultura nije ni inherentno pozitivna ni negativna, već da zavisi od konteksta.

„Kultura je konglomerat vrijednosti, tradicija i istorije koji gradi identitet zajednice, ali ona sama po sebi nije bolja ni gora od neke druge“, pojasnio je on.

Dodao je da se kultura često koristi kao sredstvo u političkim obračunima, te izrazio zabrinutost zbog sve većeg povratka nacionalističkim narativima, ne samo u regionu, već i globalno. 

,,Nisam optimista. Vraćamo se na stare modele koji koriste identitet za podjele,“ naveo je on.

,,Identitet polazi od pojedinca, dok se u političkom govoru na Balkanu gotovo isključivo koristi kao kolektivna oznaka. To je zloupotreba. Identitet nije samo ono što nam piše u ličnoj karti, već i ono što nas određuje intimno. Nažalost, sistem nas stalno gura da se bavimo spoljnim slojevima – nacijom, vjerom, grupom – umjesto pojedincem“, istakla je Jasna Tatar Anđelić.

To je ilustrovala primjerom aktuelnog položaja Crnogorki i Crnogoraca u Crnoj Gori, ističući da je to samo jedna od manifestacija šireg problema u cijelom regionu.

,,Na sceni je teška regresija onoga što bi trebalo da bude razjašnjavanje i prepoznavanje identiteta, bilo da je riječ o pripadnosti naciji, vjeri ili jednostavno duhovnom identitetu pojedinca“, ocijenio je Dževdet Tuzlić u osvrtu na situaciju u BiH. Podsjetio je da su ljudi u BiH nekada prepoznavani po posebnoj duhovnoj dimenziji – bez obzira na vjeru i naciju, i često su ih zvali jednostavno „Bosanac“, što je nosilo konotaciju spontanosti, duha, empatije i otvorenosti. 

„Danas je sve više onih koji preispituju da li je greška što se nikada nisu jasno odredili po tim kolektivnim osnovama. Mnogo je onih koji i dalje ne žele da se odrede. Ja sam jedan od njih“, kazao je Tuzlić.

Kada je riječ o Crnoj Gori, Andro Martinović je ukazao da se identitet gradi i brani prvenstveno kroz kulturu. 

„Identitet ne treba da se svodi na jednu dimenziju, jer svaka osoba nosi više identiteta. Ideologija pokušava da nas svede na jedno, da nas učini jednoličnima, ali kultura nas uči da budemo osobeni, a da se istovremeno ne udaljavamo jedni od drugih“, rekao je Martinović, dodajući da je zadatak kulture da razvija individualnost, ali i da prepoznaje zajedničke vrijednosti koje nas povezuju u kolektiv.

Ana Martinoli se osvrnula na konkretne primjere kulturnih inicijativa koje su uspjele da povežu različite identitete, poput Deklaracije o zajedničkom jeziku iz 2017. godine, Sarajevskog filmskog festivala (SFF), Skoplje Jazz Festivala, Krokodila, itd. koji promovišu zajedničko nasljeđe. Ona je podsjetila i na nalaze istraživanja Evropske kulturne fondacije, po kojima čak 70% građana Zapadnog Balkana pozitivno ocjenjuje ovakve događaje, a 65% posjetilaca je navelo da im je prisustvo tim festivalima pomoglo da preispitaju prethodne stereotipe.

„Kultura ima potencijal da spaja, ali političke elite je često koriste za razdvajanje. U Srbiji, recimo, 65% ispitanika vjeruje u superiornost srpske kulture, što podstiče isključivost“, upozorila je Martinoli.

Ona je istakla nedavne studentske proteste i saradnju studenata iz Novog Pazara i Beograda, ocijenivši ih kao simboličan čin koji unosi novu nadu.

„Studenti u Srbiji sve više izražavaju sumnju u zvanične narative i pokazuju želju za povezivanjem s vršnjacima iz regiona. To je možda vjesnik promjena koje će donijeti novu generaciju oslobođenu tereta prošlosti“, poručila je ona.

Ordanoski je, s druge strane, izrazio pesimizam u pogledu efikasnosti nevladinog sektora u procesu pomirenja.

„Potrošio sam 40 godina na ovakvim projektima – oni su neuspješni. Korisni su, ali marginalni bez sistemske podrške države. Kultura je društveni proizvod, a država igra ključnu ulogu u toj proizvodnji,“ pojasnio je on.

U tom kontekstu, podsjetio na poslijeratno pomirenje Francuske i Njemačke, gdje su države bile te koje su pokrenule masovne razmjene građana i reformisale obrazovne sisteme. Naglasio je da u državama bivše Jugoslavije nedostaje ta vrsta institucionalne podrške i političke volje.

„Naše države nijesu funkcionalne – ne možemo biti patrioti kada se nemamo čime ponositi. Većina ljudi zbog toga klizi ka nacionalizmu jer je to lak teren za manipulaciju“, zaključio je on.

Tuzlić se nadovezao potvrđujući važnost kulture u procesima pomirenja „Kada je 1998. Sarajevsko pozorište prvi put gostovalo u Beogradu, to je u Sarajevu doživljeno kao znak bolje budućnosti“, kazao je on. Istovremeno je upozorio na dramatičan pad interesovanja mladih za regionalnu kulturu i istoriju.

„Danas se mladi ne interesuju ni ko su članovi Predsjedništva BiH, niti ko su Dositej Obradović, Goce Delčev, Njegoš ili Meša Selimović“, istakao je, dodajući da su kulturne institucije u regionu sistematski zanemarene. 

On se zapitao kako organizovati društvo koje će biti relevantno za sve generacije – za starije koji već nose neko iskustvo i za mlađe koji treba da preuzmu odgovornost.

„Kultura treba da bude temelj na kojem gradimo zajedništvo, naročito u Bosni i Hercegovini, gdje su kultura i identitet posebno osjetljive teme“, naglasio je Tuzlić.

Martinović se zadržao na opisu jednog koordinatnog sistema u čijem je središtu nekadašnja zajednička zemlja – Jugoslavija.

„Nije slučajno što se stalno vraćamo toj paradigmi. To je bila etapa emancipacije ovih naroda. Ne govorim o okvirima, već o formatu koji nam je svima bio potreban, jer ste mogli da iznesete svoje ideje, da ih testirate. Stoga, to vraćanje nije samo politička nostalgija,“ kazao je on. 

Po njegovom mišljenju, rušenjem te zemlje, urušen je  i vrijednosni sistem, pa se i zapitao – što formirane ličnosti iz tog perioda sada mogu da ponude. Fokus je stavio i na Crnu Gori.

„Ovdje se  promoviše neka tradicionalna Crna Gora o kojoj se zapravo vrlo malo zna. Pozivaju se na ličnosti o kojima ne znaju dovoljno, a mnoge od njih su bile vrlo moderne i progresivne za svoje vrijeme. Nisu to bile konzervativne i zatucane figure – da jeste, ova zemlja ne bi imala prvu državnu štampariju, ne bi se orijentisala tamo gdje je jedino mogla da bi opstala,” podvukao je Martinović.

Tatar Anđelić je stave da se nalazimo u ,,fazi zalaska, zapadanja u nacionalne, političko-klerikalne rovove, koje čine veliku štetu Crnoj Gori. Jer Crna Gora može opstati samo kao zajednička kultura – crnogorska kultura koju su kroz vijekove stvarali i pravoslavci i katolici i muslimani.”

Govoreći o neophodnosti uspostavljanja kulture otvorenosti, kritičkog promišljanja i samoposmatranja, ona je apelovala na promjene u obrazovnom sistemu koje bi to omogućile. ,,U tome se mora početi od vrtića jer je kasno čekati srednju školu”, konstatovala je ona.

Ordanoski je ustvrdio da se već 70 godina govori na ovu temu i da postoje četiri strategije kako se u multikulturnim društvima rješavaju problemi:  asimilacija, separacija, segregacija i integracija koja je najteža, ali i najvažnija.

,,Makedonija je razvila taj model nakon konflikta 2001. godine. Integrativni, multietnički model – skup, komplikovan, zakonski zahtjevan. Za to vam treba zrela demokratija. A ni u Holandiji i Švedskoj to ne funkcioniše kako treba, da ne govorimo o Francuskoj ili Britaniji. To je pitanje političke volje, ali i ulaganja. Koliko ćete para uložiti da obrazovni sistem funkcioniše tako da se Makedonci i Albanci međusobno uče jezike, ili da djeca u Crnoj Gori uče o kulturi svih građana?“, zapitao se Ordanoski, naglašavajući da je u svakoj demokratskoj zemlji najvažnije pitanje kako se troši novac.

Tuzlić je dodao da se sve više udaljavamo od onoga što su integrativni procesi i dodao peti element, na prethodna četiri koja je istakao Ordanoski – partikularizam.

Govoreći o ulaganju u kulturu i 2.5% koji se iz ukupnog budžeta Crne Gore izdvajaju za kulturu, Martinović je objasnio da je to samo na papiru.

„Radi se o cilju koji je Evropa postavila, pošto u kulturi nemate direktive, već preporuke što da radite. Faktički to nikad nije primjenjeno kod nas, a izloženi smo različitim manipulacijama. Odbije se kapitalni budžet, pa se nešto ostavi za drugu godinu kroz neke linije podrške, konkurs i tako dalje. I ta igra u kojoj političari misle da nas izigraju, na kraju se, zapravo njima obija u glavu“, zaključio je Martinović.