Video
Kuća nije bila na prodaju, ali Hilari je bila uporna u nagovaranju da je prodaju. Zato je sljedeći put došla sa, ni manje ni više, nego svojim suprugom Bilom, američkim predsjednikom.
Mada je odmah bilo jasno da o prodaji nema riječi, Klintonovi su tada napravili protokolarni presedan, kada je Hilari prihvatila da, nakon obilaska kuće, popije kafu sa domaćinima, a kratka posjeta se pretvorila u dvočasovnu sjedeljku. Za to vrijeme novinari i kamermani njujorških televizija čekali su Bila i Hilari ispred.
A goste, koje mali broj Amerikanaca ima priliku da vidi uživo, a kamoli da sa njima pije kafu, dočekala su braća Vuksan i Kolja sa suprugama Miroslavom i Milicom. I to ne bilo kako, već na način kako bi to uradili da su Klintonovi došli u Gusinje – uz tursku kafu, ratluk, sir, domaći pršut i šljivu. I, kažu Vuksanaji, sve im se svidjelo. Za uspomenu na nesvakidašnju posjetu Vuksanaji su se slikali sa Klintonovima, a i danas se s ljubavlju i zadovoljstvom sjećaju tog dana.
Vuksan Vuksanaj je rođen u selu Koljenovići kod Gusinja 1. januara 1943. godine. Kao dječak rano je ostao bez oca i stričeva koje su, kako kaže, ubili albanski komunisti. Bile su to godine tuge, gdje je Vuksan posebno zapamtio majkin i strinin plač, svake večeri nakon što bi stavile djecu da spavaju…
Iz Gusinja se preselio u Podgoricu 1958. godine, gdje je završio tehničku školu, radio u Zavodu za urbanizam, u fabrici Radoje Dakić“, u konstrukcionom birou…
“Mi smo živjeli odlično. Imali smo kuću u Podgorici. Ali, ujak nam je pisao da dođemo u Ameriku i preko noći smo riješili da napustimo Jugoslaviju”, priča Vuksanaj za Portal Revije Fokus.
Te 1967. godine, u strogoj tajnosti, sa majkom Marijom, suprugom Miroslavom Darmanović, trogodišnjim
sinom Pavlem, bratom Koljom i snahom Milicom Radonjić, koja je bila trudna, otišao je u Italiju. To je tada bila jedina zemlja za koju je mogla da se dobije viza. Potom su otišli u Ameriku.
Na aerodrom Kenedi su stigli 31. decembra, a Novu godinu i Vuksanov rođendan proslavili u Bruklinu kod rođaka Đerđa, koji im je pomogao da se snađu.
“Nismo znali ni riječ engleskog jezika. Malo po malo, tek nakon nekoliko mjeseci već nam je bilo bolje u svakom pogledu. Radili smo godinu dana kao stolari, izrađivali kovčege za mrtve”, pričaju Vuksanaji.
Zarada im je bila loša – 16 dolara nedjeljno, pa su morali da rade po jedan ili čak dva dodatna posla.
Napornim radom i štednjom, ali prvenstveno slogom, braća Vuksanaj su uspjeli da nakon nekoliko godina kupe zgradu sa 25 apartmana i četiri prodavnice. A zatim je slijedila kupovina drugih zgrada.
Preporučeno
Kako tada – tako i danas. Vuksan i Kolja sve rade zajedno, žive u istoj kući kojoj je oduvijek vladala sloga, tolerancija i razumijevanje.
