Snebivati se. Ovaj povratni glagol nezajažljivo dobija na punoći na društvenim mrežama u Crnoj Gori u svakoj prilici kad nevješto nastojimo da sakrijemo snobizam dok se navodno zgražavamo nad određenim  pojavama u kojima krišom predano uživamo.

Posljednji slučaj odnosi se na fotografiju objavljenu na Instagramu na kojoj se vidi da štivo nobelovca Iva Andrića košta 5. 90, a ista cijena nalijepljena je i na knjigu crnogorskog pjevača i glumca Slavka Kalezića za koju sam autor kaže da je “kao lektira”.

https://www.instagram.com/p/Bm88beqFP4U/

Kako smo došli u situaciju da Andrić “košta” koliko bilo koji od ovdašnjih stvaralaca, nezavisno od toga čiji je potpis na korici?

Taj ishod, ako ćemo pošteno (tako bismo morali uvijek), nije iznenađenje.

Zašto?

Zato što je ovo zemlja u kojoj će vam na pitanje “Na šta Vas asocira ‘Veliki brat'”, makar devedeset odsto sagovornika kazati “Na rijaliti”. Svaki deseti (u slučaju najboljeg uzorka) znaće ponešto npr. o zlomisli Džordža Orvela iz “1984.”.

Ovo je zemlja u kojoj se omiljena knjiga svih osnovaca i srednjoškolaca (i to će vam priznati bez pardona) zove “Interpretacije” (vole je jer su im u njoj i Njegoš i Niče i Ana Ahmatova prepričani na po dvije-tri strane).

Ovo je zemlja u kojoj će informacija o npr. Soraji (starleta) biti čitanija od vijesti o tome da je predstavnik penzionera glasao PROTIV povećanja njihovih “crkavica”.

I, otkud onda bilo kome pravo da se snebiva u vajnim komentarima na društvenim mrežama nad činjenicom da su nam Andrić i Kalezić isti? To nije novost. Za čuđenje je što nije i skuplji. Kad bi npr. “srpska majka”, Ceca napisala knjigu ona bi kod nas bila rasprodata u danu. Samo bismo tog dana, vjerovatno, angažovali ljude da odu da je kupe umjesto nas jer, jelte, sramota bi bilo da nas neko vidi u knjižari zbog intelektualnog izliva turbo-folk dive u pisanoj formi.

Najveća žalost leži u tome što o ovom fenomenu niko neće da priča naglas. A, ako se odvaži, sakriće se iza floskula o “globalizaciji”, “popularnoj kulturi”, “naopakim idolima”, “nesrećnim devedesetim godinama”, čega smo se naslušali u posljednje dvije decenije, a od tih opštih mjesta nema nikakve vajde jer postaje sve samo gore i grđe.

Nekoliko profesora književnosti Standardu je kazalo da “stvarno ne znaju kako bi pristupili ovom fenomenu niti što bi rekli”. A, ni to (nas novinare) ne čudi.

Kad ste posljednji put čuli struku da se oglasila bilo kojim povodom? Od Trampovog prozivanja da ćemo da izazovemo Treći svjetski rat do eventualne prodaje Aerodroma Crne Gore? Što bi Andrić i Kalezić bili drugačiji?

Kad ste posljednji put čuli javni stav profesora Univerziteta Crne Gore? CANU-a? DANU-a? SANU-a?

Pamet nam sole samo političari i crkve. A, od akademika i profesora – ni traga ni glasa. Nikad.

Gdje su ti ljudi i što rade? Što se kolektivnog dobra tiče, slobodno bih im povjerovala u podgoričku standardnu krilaticu “Evo ništa, a ti?”.

A, mi? Pa, mi ne možemo nikako svi biti sociolozi kulture niti možemo poznavati kompletnu istoriju umjetnosti, niti treba da budemo nakaradna krajnost – užegla primordijalna i samozvana intelektualna elita koja se s gađenjem ograđuje od raje sklone populizmu. Razlike – nema.

Samo zbog toga će intelektualna kanalizacija (u svim pravcima, a u jednom smjeru) do daljnjeg da vršlja našom svakodnevicom.

M.M.