Video
Svako ko misli što i dio desničarski nastrojenih srpskih lingvista o tome da je crnogorski jezik varijanta srpskog, a kome je muka da čita, samo treba da prošeta Crnom Gorom ili pročita Njegoša. Već prvi stih („Viđi vraga su sedam binjišah“) razriješiće dilemu, poručuje dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju Adnan Čirgić.
Beogradski portal B92 danas je objavio tekst pod nazivom “Crnogorski varijanta srpskog? Da, Sunce se okreće oko Zemlje”.
Preporučeno
Da je crnogorski jezik jedan od četiri štokavska jezika i poseban koliko i bosanski, hrvatski i srpski, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju Adnan Čirgić.
Povod ra zarzgovor sa Čirgićem bila je nedavna izjava predsjednika Odbora ta standardizaciju srpskog jezika, Sreta Tanasića.
“Nema lingvističkih i sociolingvističkih osnova da se crnogorski registruje kao poseban jezik, a mišljenje struke je da je riječ o varijanti srpskog”, izjavio je Tanasić.
Osim toga, Tanasić je tada naveo da je riječ o “ignorisanju jezičke stvarnosti i lingvističke nauke, ignorisanju kriterijuma koji važe kod utvrđivanja uslova za davanje statusa standardnog jezika nekom idiomu”, kao i da se u Crnoj Gori koristi “srpski jezik sa izvjesnim posebnostima”.
Ipak, Čirgić im je objasnio da je crnogorski samo jedan od četiri štokavska jezika.
Čirgić navodi da je “stav kolege Tanasića samo stav bez ijednog argumenta i objašnjenja“. Kako kaže, “jednako tako moglo bi se autoritativno tvrditi da je Zemlja zvijezda oko koje se okreće Sunce, ali nas taj stav bez argumenata ne obavezuje da u njega povjerujemo”.
“U mjeri u kojoj su posebni i nezavisni bosanski, hrvatski i srpski jezik poseban je i crnogorski. Kad se govori o posebnosti i nezavisnosti tih jezika, mora se poštovati sociolingvistička stvarnost i osnovna razlika između jezika kao sistema i jezika kao standarda. Sistem je lingvistička, a standard sociolingvistička kategorija. Ti su jezici nezavisni jedni od drugih onoliko koliko su na njihov razvoj i njihovu standardizaciju uticali nezavisni sociolingvistički razlozi, a posebni su onoliko koliko su posebni organski govori koji su poslužili za osnovu pri njihovoj standardizaciji. Zbog toga je npr. srpski jezik (izvorno) ekavski, a crnogorski ijekavski. Crnogorska se ijekavica iz istih razloga npr. razlikuje od bosanske i hrvatske, a jekavska jotacija kao opšta pojava u crnogorskim govorima dovela je do realizacije fonema ś i ź koji su danas dio crnogorskoga standardnog jezika. Šira elaboracija zahtijevala bi mnogo više prostora“, kaže Čirgić.
Ujedinjeni savjetodavni komitet za kodifikaciju jezika sa sjedištem u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu 8. decembra priznao je crnogorski jezik i Crna Gora je time u okviru međunarodnog standarda dobila međunarodni jezički kôd – CNR.
Prema toj odluci, naziv jezika na engleskom je “montenegrian”, na francuskom “montenegrin”, a u originalu “crnogorski jezik”, na latinici i ćirilici.
Tanjug je tada javio da je Crna Gora devet godina tražila kodifikaciju crnogorskog jezika i da su ih svakog puta odbijali uz stav da je reč o varijanti srpskog. Čirgić kaže – “ta informacija nije tačna“.
“Na dobijanje međunarodnog koda za crnogorski jezik čekalo se dugo zbog tehničke greške u početnom zahtjevu koji je poslat iz Crne Gore. Zbog te greške obnovljena je i zakomplikovana procedura. Nisu mi poznati nikakvi drugi razlozi koji su uslovili tako dugo čekanje“, navodi Čirgić.
On navodi da je činjenica da su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezici štokavskog sistema, čija su osnova štokavski govori koji pripadaju BiH (za bosanski), Crnoj Gori (za crnogorski), Hrvatskoj (za hrvatski) i Srbiji (za srpski jezik).
“Istina, srpska jezička standardizacija oslonila se i na organske govore izvan matične države, te tako srpski jezik makar formalno uz ekavski prihvata i ijekavski izgovor kao standardan. Za postojanje sva četiri jezika važe isti uslovi i isti kriterijumi, te nijedan od njih ne može imati manjka ili viška uslova i razloga za postojanje. Sva četiri jezika imaju posebne države u kojima su u upotrebi, posebnu naciju koja ih koristi, posebne govore koji su im u osnovi standardizacije, posebnu književnost nastalu na tim jezicima, posebne istorijske i kulturološke uslove u kojima su se razvijali i tako dalje. Ako bi se prihvatio stav kolege Tanasića da struka crnogorski jezik tretira kao varijantu srpskog, kao idiom odnosno kao srpski jezik s posebnostima, onda bismo morali povjerovati da kompletna slavistička struka misli isto što i grupa desničarski nastrojenih srpskih lingvista. No takav stav danas je ipak usamljen i izvan pomenute grupe niko ga ne zastupa”, kaže Čirgić.
Kako navodi, o tome “piše recentna literaturu evropskih i svetskih lingvista o crnogorskom jeziku, među kojima će naći i svjetski poznata imena poput Dejvida Kristala ili Marka Grinberga”, a ističe i da su “na slavističkim katedrama u Evropi odbranjene i neke doktorske disertacije koje crnogorski jezik tretiraju kao zaseban štokavski jezik”.
“Ko ne vjeruje takvoj literaturi ili kome je muka čitati, neka se prošeta Crnom Gorom i uvjeri je li crnogorski jezik jezik ili srpski idiom. Na kraju, neka pročita Njegoša. Već prvi stih Gorskoga vijenca („Viđi vraga su sedam binjišah“) razriješiće dilemu“, ocenjuje Čirgić.
Prema Tanasićevim riječima, “da nije lingvistički kriterijum važan, pa zar ne bi isti ti utvrdili ‘američki jezik’ prije ‘crnogorskog’, a bilo bi i nešto više razloga za to”.
Čirgić odgovara da je “traženje sličnosti u odnosu američki – engleski i srpski – crnogorski nije samo demagoški motivisano nego je i metodološki pogrešno”.
“Istorijska nauka ne barata podacima koji bi potvrdili da je Crna Gora nastala kao srpska kolonija. Stoga jezik u Crnu Goru nije stigao kolonizacijom već se spontano razvijao u dugom milenijumskom trajanju, a razvoj srpskog i crnogorskog jezika često nije imao dodirnih tačaka. Pomenimo samo jezičku reformu Vuka Karadžića koja je u Crnoj Gori bila izlišna jer je narodni jezik u njoj dugo prije toga bio u književnoj upotrebi, dok je u Srbiji bila neophodna. Upravo je zbog toga Njegoš Vuku poslužio kao primjer vrhunske uspješnosti svojih načela. Ko uporedi jezik Gavrila Stefanovića Venclovića i Andrije Zmajevića ili Petra I Petrovića i Dositeja Obradovića uvjeriće se u proizvoljnost tvrdnji kolege Tanasića“, ističe Čirgić.
U intervjuu za B92.net Sreto Tansić je tokom priče o tome da je crnogorski jezik dobio svoj međunarodni kod naveo da je riječ o “balkanizaciji“ – drobljenju društvenih zajednica – i da se “jezičkim inžinjeringom rasparčava narodno biće i rasparčava se kultura”.
Čirgić odgovara da bi se navedeni stav mogao uzeti kao tačan “ako bi se maltene cio Balkan i cijelo ‘narodno biće’ i kultura tog narodnog bića uzeli kao srpski“.
“Crna Gora, njen jezik, književnost i kultura nisu dio srpskoga korpusa, te ne može biti riječi ni o kakvom rasparčavanju. Standardizacijom crnogorskog jezika i njegovim međunarodnim priznanjem dodjeljivanjem posebnoga jezičkog koda nije oduzet nijedan dio Srbije niti njenog državnog i nacionalnog korpusa. Crnogorska jezička standardizacija nije se oslanjala na korpus izvan državnih granica današnje Crne Gore. Ta standardizacija izaziva nemir i nervozu kod onih koji Crnu Goru tretiraju ne kao posebnu državu, nego kao regionalni segment srpskoga nacionalnog korpusa“, kaže Čirgić.
Osim toga, Tanasić je naveo i da se karakteristike jezika iz Crne Gore mogu čuti “od Užica do Knina – na cijelom ijekavskom području srpskog”.
Kako kaže, primjeri poput “ṡutra” su dijalektizmi i “potezanje za dijalektizmima da bi se napravio poseban standardni jezik govori ili o neozbiljnosti ili o neznanju tvoraca tog jezika, očito se čini iz nevolje, u nedostatku ničega boljeg”.
Čirgić odgovara da je “odavno poznato da su se brojne crnogorske jezičke osobine prostrle širom štokavske teritorije (ili od Užica do Knina, kako kaže kolega Tanasić) raseljavanjem Crnogoraca od XV veka“.
“O tome je npr. lijepo pisao na više mjesta Pavle Ivić. Upravo tako se na današnjoj srpskoj, hrvatskoj i bosanskoj teritoriji mogu naći primjeri poput śutra, koji u tim jezicima imaju status dijalektizama ili lokalizama – s obzirom na njihovu ograničenu upotrebu na navedenoj teritoriji. U Crnoj Gori međutim takvi su primjeri opšteprisutni, zauzimaju cijelu njenu teritoriju. Stoga su oni u crnogorskom jeziku dio standarda, a ne dijalektizmi. U nauci je to barem vijek i po poznato: status dijalektizama ne mogu imati opšteprisutni oblici koji nemaju alternativu. To su oni sociolingvistički razlozi za koje je ranije kolega Tanasić naveo da nedostaju crnogorskom jeziku. Dakle, ono što je u jednom jeziku opšte ne može biti dijalektizam. Zato je npr. đed u crnogorskome jeziku standardni oblik, a u srpskome dijalektizam jer se u Srbiji javlja ograničeno i po izuzetku, tj. u krajevima koje su ranije naselili Crnogorci“, ističe Tanasić
Na kraju dijela priče o crnogorskom jeziku Tanasić naveo da “se zna koji je put vodio do crnogorskog jezika – politički, a da se ignoriše jezčka stvarnost i naučne činjenice”.
Prema njegovim riječima, “Crna Gora je progovorila na svome srpskom jeziku mnogo prije nego što je i nastao Vašington”.
“Ako je to tačno, onda kolega Tanasić barata ekskluzivnim podacima koji su do danas nauci nepoznati. Tvrdnja da je Crna Gora progovorila na svome srpskom jeziku mnogo prije nastanka Vašingtona zasnovana je na odavno odbačenome romantičarskom shvatanju da jedan narod = jedan jezik te da je štokavski srpski, a samim tim svi štokavski Srbi tri ‘vjerozakona’. Kome je iole poznata starija crnogorska književnost poznato mu je i na kojem je jeziku progovorila Crna Gora. Trošiti se radi daljeg opovrgavanja teza po kojima je Crna Gora dio tuđega nacionalnog korpusa bio bi uzaludan posao“, zaključuje Čirgić.
