POBJEDA: Kada se sagleda stanje zdravstvenog sistema u cjelini, gdje su, po Vašem mišljenju, danas najveći lomovi, koju dijagnozu biste mu uspostavili?

POPOVIĆ SAMARDŽIĆ: Zdravstveni sistem Crne Gore danas je suočen sa najdubljom krizom u posljednjih 10 godina. Godinama upozoravamo na nedostatak sistemske kontrole kvaliteta, odliv ljekara, medicinskih sestara i tehničara, te odsustvo odgovornosti na ključnim pozicijama. Međutim, umjesto da vidimo konkretne reformske pomake, svjedočimo daljem opasnom urušavanju što se ogleda kroz intenzivan odliv ljekarskog i srednjeg medicinskog kadra i posljednji primjer – ostavka direktora Instituta za bolesti djece.

U 2025. posebno se ogolilo hronično loše upravljanje i odliv kadra, što lančano proizvodi duge liste čekanja, preopterećenost i pad kvaliteta zdravstvene zaštite. Nestašice ljekova i materijala nijesu samo finansijsko pitanje, već sistemski neuspjeh planiranja, nabavki i odgovornosti rukovodstva.

POBJEDA: U javnosti se često govori o „odlivu kadra“, ali bez jasne slike razmjera. Koliko je, prema Vašim podacima i iskustvu, ovaj problem ozbiljan?

POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Crna Gora ima svega oko 3,2 ljekara na 1.000 stanovnika, dok je evropski prosjek oko 4. Nedostatak kadra je posebno izražen među pedijatrima – u pojedinim opštinama postoji samo jedan ili dva pedijatra uprkos neprestano otvorenim konkursima na koje se, za pojedine zdravstvene ustanove, niko ne javlja. Evidentan je i nedostatak anesteziologa, specijalista urgentne medicine, onkologa… Odliv srednjeg medicinskog kadra dodatno produbljuje krizu: preopterećeni su, potcijenjeni i sa ozbiljnim znacima sindroma sagorijevanja na poslu. Posebno zabrinjava činjenica da je oko 25 odsto ljekara starije od 55 godina, što znači da Crnoj Gori u narednim godinama realno prijeti kadrovski kolaps. Rizik je još veći ako se uzme u obzir intenzivan rast privatnog sektora, koji se za sada uglavnom fokusira na „hladne“ elektivne procedure, dok teret hitnih i složenih slučajeva ostaje na državnom sistemu. Državni zdravstveni sistem se već uveliko oslonja na mladi kadar koji zbog toga trpi veliki pritisak. Dakle, Crna Gora je ispod EU prosjeka i po broju doktora i po broju sestara i kad se na to doda starosna struktura kadra, dobija se klasična kombinacija za pucanje dostupnosti usluga u narednih 5 -10 godina.

Ilustracija, FOTO: Pixabay

POBJEDA: Može li se zdravstveni sistem uopšte voditi bez pouzdanih podataka o opterećenju bolestima i potrebama stanovništva?

POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Ministarstvo zdravlja ne raspolaže osnovnim podacima koji su im potrebni za kreiranje javnozdravstvene politike. Mi ne znamo koliko je stvarno opterećenje zdravstvenog sistema onkološkim bolestima, kardiovaskularnim bolestima jer nijesmo stvorili osnovne uslove za vođenje ovih registara. U EU se, kao standard, sprovodi European Health Interview Survey (EHIS) – istraživanje koje prikuplja podatke o zdravstvenom stanju stanovništva, faktorima rizika, korišćenju zdravstvenih usluga i sociodemografskim karakteristikama, kako bi države mogle da planiraju politike na osnovu dokaza i da se međusobno porede. Ovo istraživanje je prvi put sprovedeno u 17 država između 2006. i 2009. Crna Gora do sada nije uradila nijedno, a u više navrata nam je nuđena i finansijska i ekspertska podrška dok ga, primjera radi, Srbija sprovodi po peti put. Ovo i slična istraživanja omogućila bi nam poređenje sa zemljama EU, identifikovanje glavnih zdravstvenih problema i potreba stanovništva, procjenu dostupnosti usluga i predviđanje trendova – umjesto upravljanja sistemom „na osjećaj“ i kroz saopštenja.

POBJEDA: Što se u praksi dešava kada u zdravstvenom sistemu dođe do ozbiljnog neželjenog događaja?

POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Crna Gora je krajem 2024. godine usvojila Strategiju za unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite. Iako se u tom dokumentu jasno identifikuju ozbiljni nedostaci u upravljanju neželjenim događajima, i iako zdravstveni sistem još od 2015. godine ima pravilnik sa definisanim kriterijumima za monitoring i evaluaciju kvaliteta zdravstvene zaštite, u praksi i dalje nemamo funkcionalan sistem nadzora nad kvalitetom i bezbjednošću pacijenata.

U konkretnim slučajevima neželjenih događaja, reakcija Ministarstva zdravlja najčešće se svodi na saopštenja da je „formirana komisija“ i da će „svi odgovorni snositi posljedice“, bez jasne metodologije, rokova, transparentnih nalaza i mjerljivih sistemskih promjena koje bi smanjile rizik ponavljanja. Zato se opravdano nameće pitanje: da li, i zbog čega, odgovornost ne snosi i samo Ministarstvo zdravlja – zbog izostanka postupanja u skladu sa već usvojenim propisima i strateškim dokumentima prilikom ispitivanja i upravljanja ovim događajima.

Ključna ustanova poput Kliničkog centra nije integrisana u jedinstveni informacioni sistem, čime se često onemogućava praćenje čak i osnovnih indikatora poput: stope komplikacija, listi čekanja, ponovnih prijema u bolnicu nakon akutnih događaja i mnogih drugih.

U praksi, primjera radi, to znači da ne znamo koliki je broj neželjenih događaja u zdravstvenim ustanovama u Crnoj Gori. Neželjeni događaj u zdravstvu predstavlja neočekivani i neželjeni incident direktno povezan sa liječenjem ili pruženom zdravstvenom uslugom. U uređenim zdravstvenim sistemima kvalitet i bezbjednost se prate kroz jasne indikatore kao što su procenat slučajevima iznenadnog srčanog zastoja, procenat ponovljenih hospitalizacija koje su trebale biti prevenirane i sl. Takvi indikatori predstavljaju međunarodni standard koji, na primjer, Hrvatska i Slovenija prate na nacionalnom nivou i o njima javno izvještavaju. Hrvatska ima čak i poseban Zakon o kvalitetu zdravstvene zaštite, dok Crna Gora tu temu pominje samo fragmentarno u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti bez sankcija za nepoštovanje propisa. Takođe, u Hrvatskoj postoji sistem prepoznavanja i rangiranja bolnica koje se ističu učinkom i efikasnošću, kao i bolnice u kojima su prepoznati problemi u funkcionisanju i isti transparentno prikazani dok u Crnoj Gori ovakav sistem ne postoji ni u najavama.

Ministarstvo zdravlja, FOTO: Pobjeda/Arhiv

Još jedna ozbiljna slabost sistema je zanemarivanje prevencije. U Strategiji za unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite iz 2024. godine navodi se da je država 2023. godine za preventivne aktivnosti izdvajala svega 0,06 odsto budžeta za zdravstvo. Cilj je da se taj iznos naredne godine poveća na tek 0,26 odsto. Takvi podaci jasno pokazuju da prevencija i dalje nije stvarni prioritet, i da se zdravstvena potrošnja dominantno usmjerava na liječenje umjesto na rano otkrivanje i sprečavanje bolesti.

Zdravstveni sistem Crne Gore je zato pretežno reaktivan: interveniše kada problem eskalira, umjesto da ga prepozna na vrijeme i spriječi – što je definicija racionalnosti. Španija je primjer zemlje koja je dugoročno jačala prevenciju i primarnu zdravstvenu zaštitu, zbog čega je očekivani životni vijek građana među najvišima u Evropi (oko 83 godine).

Sve ovo se direktno negativno preliva na džep građana: oko 38 odsto ukupne tekuće potrošnje na zdravstvo u Crnoj Gori čini izdvajanje iz džepa građana (out-of-pocket). To je više nego duplo iznad preporučenog praga finansijske zaštite (oko 15 odsto) i znatno iznad prosjeka EU (oko 17,7 odsto).

Prema izvještaju međunarodnih organizacija u Crnoj Gori, to znači da građani godišnje plaćaju približno četiri odsto BDP-a direktno za liječenje, ljekove i zdravstvene usluge, što je reda veličine oko 180 – 200 miliona eura godišnje.

POBJEDA: Posebno ste kritikovali mandat ministra zdravlja i izostanak odgovornosti nakon teških incidenata. Gdje, po Vašem mišljenju, prestaje profesionalna, a počinje politička odgovornost ministra zdravlja?

POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Posebno zabrinjava činjenica da je u mandatu ministra Šimuna zabilježen veći broj smrti koje su mogle biti spriječene, nego u mandatima bilo kog prethodnog ministra zdravlja. I pored toga, izostala je svaka moralna, profesionalna i politička odgovornost. Na Evropskom kongresu preventivne pedijatrije u Bečićima od 12. do 5. juna 2025. ministru Šimunu je „za izuzetni doprinos očuvanju i unapređenju pedijatrijske nauke te zaštite zdravlja djece“ u 2025. godini uručena nagrada Medal of Science 2025. Evropske pedijatrijske asocijacije. Od strane predsjednika Vlade ovaj čin je pohvaljen riječima da je ova nagrada „potvrda Šimunove stručnosti, vizije i istrajnog rada u službi djece“. Ovoj nagradi prethodio je smrtni slučaj novorođenčeta tokom porođaja u beranskoj bolnici, kao i smrtni slučaj porodilje iz Ulcinja. Ironično, upravo nakon te nagrade dogodila su se još dva smrtna slučaja djece – oba zbog kasne ili pogrešne reakcije sistema, nakon čega je izostala bilo kakva svrsishodna reakcija koja bi imala za cilj zaštitu od ponovljene greške. Vlada se nije oglašavala ovim povodom, niti vidi da sistem treba zaštititi od ponavljanja ovakvih tragedija i improvizacija.

U razvijenim zemljama ovako ozbiljni incidenti pokreću detaljne analize osnovnog uzroka, uz obaveznu izradu izvještaja u roku od 30 dana i njegovo javno objavljivanje. Kod nas, sve se završava formiranjem komisije po odluci Ministarstva, koja radi bez standardizovane metodologije, bez javnih rokova i čiji izvještaji nijesu javno dostupni. To nije pitanje standarda, već elementarne etike i profesionalizma. Jer ministar zdravlja, prije svega, je ljekar, a nakon toga činovnik. Ljekarska profesija nosi obavezu da prepoznaje, prijavljuje i uči iz grešaka. Kada izostane moralna odgovornost, gubi se povjerenje, a gubitak povjerenja jeste uvod u kolaps sistema.

POBJEDA: Kako uređeni zdravstveni sistemi reagiju na teške greške i što Crna Gora iz tog iskustva uporno propušta da preuzme?

POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Međunarodna praksa govori da zemlje koje imaju uspostavljene nacionalne registre neželjenih događaja („never events“), obavezne protokole za analiziranje neželjenih događaja i javne godišnje izvještaje (npr. Velika Britanija, Švedska, Holandija), postižu smanjenje ponovljenih kliničkih propusta za 30 – 50 odsto u roku od tri godine. Crna Gora u ovom trenutku nema ni javno dostupne podatke o broju ozbiljnih incidenata, niti ikakav oblik javnog nadzora nad neželjenim događajima.

To znači da se propusti ponavljaju, a lekcije se ne uče. Ono što je jako opasno, jeste što je sistem na sve ove neželjene događaje reagovao jačanjem propagande. Pa tako imamo reakcije Vlade ili pak konkretno Ministarstva zdravlja, u vidu agresivne promotivne kampanje fiktivnih rezultata rada ovog ministarstva na društvenim mrežama poput „Raspisani tenderi u 2025“. Dakle ne realizovani, već raspisani tenderi se crnogorskoj javnosti prezentuju kao rezultati rada. Takođe i „uskoro tender za opremu gotovo milion eura“, zatim sad već famozno „Projekti Ministarstva zdravlja poslati Ministarstvu javnih radova na raspisivanje“. Ovo je jedan od najbrutalnijih primjera propagande u javnom prostoru koji pokazuje u kojoj mjeri je izgubljen moralni kompas u Crnoj Gori.

POBJEDA: Kako loše upravljanje i neefikasne javne nabavke na kraju najdirektnije pogađaju pacijente i zdravstvene radnike?

POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Problem neefikasnog upravljanja vidljiv je i u oblasti javnih nabavki, čestih nestašica ljekova i medicinskih sredstava tokom protekle godine. Postoje ustanove koje već četiri do pet godina čekaju realizaciju nabavke magnetne rezonance. U nekim tenderskim procedurama odgovor komisije za žalbu traje duže od zakonom propisanog roka od 15 dana. Pacijenti direktno snose posljedice – čekanjem na dijagnozu, na terapiju, uslugu. Ove godine smo takođe imali slučajeve gdje nam se roditelji žale da kupuju onkološke ljekove u susjednim državama, poput „vinkristina“, za svoju djecu koja se liječe od leukemije i nijesu u mogućnosti da trpe inertnost sistema i nestašicu.

Ilustracija, FOTO: Mara Babović/Pobjeda

Takođe, imali smo pritužbe kolega koje navode da im nedostaju ljekovi poput „esmerona“ koji se koristi u anesteziji, a koji pruža izvjesnu dozu komfora u radu sa pacijentima koji se pripremaju za hiruršku intervenciju. Kolege ističu i povremene nestašice antibiotika „kolistina“ koji je zadnja terapijska opcija pacijentima koji imaju infekciju izazvanu multirezistentnim bakterijskim sojem i nemaju alternativu za liječenje. Imali smo i nestašice fiziološkog rastvora, glukosalina i papirne vate neophodne za svakodnevni rad sa pacijentima i još mnogo toga.

Čest komentar je da su uzroci nestašica i neracionalno korišćenje istih od strane medicinskog kadra. Odgovor na takve komentare je jednostavan. Sistem javnih nabavki i snabdijevanja državnih zdravstvenih ustanova nije usmjeren na racionalnost, jer da jeste nabavljali bi, primjera radi, pakovanja fiziološkog rastvora od 100 ml. Neki ljekovi zahtijevaju rastvaranje u fiziološkom rastvoru prije upotrebe. To pakovanje bilo bi namijenjeno upravo tom rastvaranju. Trenutni način nabavke diktira da za takve situacije morate rashodovati recimo cijelih 400 ml fiziološkog rastvora otpuštajući ih iz boce kako biste lijek rastvorili u potrebnih 100 ml.

Ministarstvo zdravlja u mandatu dr Vojislava Šimuna obilježila je i vrlo niska transparentnost. Na upite novinara i zainteresovanih građana se nije odgovaralo. Na upite po slobodnom pristupu informacijama koje su novinari upućivali svim institucijama sistema, Ministarstvo zdravlja zajedno sa Ministarstvom sporta se isticalo po broju potpuno ignorisanih zahtjeva, uprkos propisanoj zakonskoj obavezi. Izgleda da broj potpisanih konsultantskih ugovora po mišljenju ministra Šimuna ne treba biti javan.

Ministar zdravclja Vojislav Šimun, FOTO: Mara Babović/Pobjeda

POBJEDA: Ako biste morali da izdvojite minimum promjena bez kojih sistem više ne može opstati, koje bi to bile?

POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Reforma zdravstvenog sistema ne može biti samo tehnička. Crna Gora mora uspostaviti Zakon o kvalitetu zdravstvene zaštite, koji jasno definiše indikatore, obaveze i sankcije. Treba nam i jedinstveni IT sistem integrisan na nacionalnom nivou, koji omogućava prikupljanje i analizu podataka kako iz državnog tako i iz privatnog sektora. Moramo da imamo i Nacionalno tijelo za nadzor kvaliteta i bezbjednosti pacijenata, sa punim mandatom i godišnjim izvještavanjem. Ono što je neophodno je i javni registar neželjenih događaja i ozbiljnih incidenata, po uzoru na EU modele i na kraju formiranje eduko centra za kontinuiranu medicinsku edukaciju ljekara i sestara.