Krivokapić je kazao da je njegova intimna želja bila da se promocija uradi u Nikšiću.

– Ali ona se dešava kod onog koji je zaslužan za preobražaj Crne Gore, našeg mitropolita – istakao je on.

Kazao je da je knjigu poslao na dva konkursa ali ona nije prošla.

Tek kad je pročitao pisac Matija Bećković rečeno je da će biti objavljena.

– Prvi put je teško da sve razumijete. Knjiga mora da se čita bar dva puta… Moja je težnja da njegujem opšte dobro. To je ono čega sam se držao čitavog života pa mi je riječ istine važna i u tom duhu sam ostavio trag koji na različite načine ljudi mogu da dožive – kazao je Krivokapić.

Naveo je da je doživio da nesposobni vladaju sposobnima, političari zanemaruju struku, a ono što je najvažnije je da niko ne može zanemariti iskonske vrijednosti – istakao je Krivokapić.

On navodi da sve što vrijedi u toj knjizi treba da pripadne fondaciji za demokratiju i hrišćanstvo.

Vladika budimljansko-nikšićki Metodije rekao je da je knjiga nastala na Spasovdan i da je napisana u jednom dahu.

Kako smatra, Krivokapić je taj koji je izveo narod na pravi put kad je narod bio, kako tvrdi, zbunjen.

– Kada se narod koleba uvijek se nađe jedan čovjek preko koga se desi prosvjetljenje. To Bog odabere. Naš cijenjeni profesor je istorijska ličnost jer je najvažnije to što je u istorijskom trenutku bio od Boga odabran da predvodi narod za koji su mnogi mislili da neće pobijediti i da je neuspjeh zagarantovan. Tu je stao ispred svih – istakao je Metodije.

Gojko Perović roman je doživio kao bajkoviti prikaz nečega što se desilo bez pretjerivanja i uveličavanja.

– On je uspio da priča o Crnoj Gori 19. i 20. vijeka i nije imenovao o kojoj se zemlji radi. Tu govori o neutralnoj zemlji i o tome da je to nedođija koju ne možeš da smjestiš na kartu jer je ona u srcu pisca. Zato je napravio bajku koja ima moralne pouke i duboku psihologiju likova i jasne aluzije na stvarnost. Ona je sama sebi postala bajka. Ona iz vremena naših prađedova i čukunđedova – navodi Perović.

Istakao je kako danas ne govorimo o tome da li je rat zlo, nego je prema riječima Perovića to ,,povod da se pljuje po svemu sto ima ′R′ od ruskog bila to kultura ili nešto drugo“.

– Crna Gora je požurila da se umiješa u unutrašnje pitanje druge države i da priča koga priznaje i ne priznaje. Crna Gora koja bez manastira i crkve ne bi mogla biti što jeste danas – navodi Perović.

Rekao je da Krivokapić nije pisac već čovjek koji je bio premijer Crne Gore koja se, kako je naveo, oslobodila.

– On može slobodno da šeta i da donosi odluke. Tog dana, kad su se preuzele teške uloge, narod ga je prepoznao kao jednog od nas koji nije nabusit čovjek, već čovjek iz naroda – ističe Perović.

Nataša Jovović kaže da roman zavrijeđuje pažnju, da se sastoji od 15 poglavlja i cjelina koje su povezane i to je složena narativna struktura koja ima svoja podznačenja.

– Književni tekst je fikcija i osjeća se poetika nekog djela a posebna pažnja se daje jakim pozicijama teksta. Imamo i pitanje i odgovore udaljavamo se od vrline, a kad se udaljimo od vrline, onda smo daleko od naših suštinskih vrijednosti – kazala je Jovović.