Video
Jedno je sigurno, nikada nijesam u svojoj višedecenijskoj biografiji podržavao bilo koji oblik kriminala, niti ljude koji se bave bilo kojim nezakonitim radnjama. U poplavi polupismenih i pokvarenih prljavih političkih kampanja možda sam ponekad abolirao ponekoga, ali to je samo zato što sam alergičan na zloupotrebu političke borbe ad hominem i njeno spuštanje sa kompeticije idejama i ideologijom na najklasičnije primitivno blaćenje.
Svaka tranzicija, bilo o kojoj zemlji se radilo, nosila je sa sobom nepravdu i tranzicijske dobitnike i tranzicijske gubitnike. Sam termin tranzicija podrazumjevao je transformaciju dokazano nefunkcionalne i gubitničke društvene svojine u, računa se, profitnu privatnu svojinu, kojom se ne socijalizuju gubici, ili da prevedem, kojom svi građani jedne države ne plaćaju iz svog džepa neracionalnosti, neposlovnost i gubitke državnih preduzeća. Što znači da privatnik ide u stečaj i likvidaciju ako nije održiv na tržištu, ne optrećujući džepove građana. U tome jeste poenta, jer je socijalizam upravo propao zato što je godinama društvo pokrivalo gubitke većine preduzeća gubitaša, što je siromašilo čitavo društvo iz godine u godinu.
„Daj što daš“
Ovaj uvod je bio neophodan, jer je period tranzicije u Crnoj Gori, iako je čaj od kamilice u odnosu na sve zemlje koje su prošle tranziciju, politički korišćen da se u potpunosti kriminalizuje crnogorsko društvo. S tim da devedeste godine XX stoljeća jesu period kada je u osnovi poslovanja bio šverc, šticung, pranje poreza srpskim firmama, registracija automobila, tranzit cigareta preko Crne Gore od strane italijanskih švercera, itd. Dakle, sve „biznis“ koji je prouzokovan političkim samoubistvom Crne Gore zbog sluganjske politike Podgorice prema Beogradu i vođenja tuđih osvajačkih ratova, a koji se u normalnim okolnostima smatra kriminalnom djelatnošću. I zato mi ne pada na pamet da amnestiram tadašnju vlast, ali je zanimljivo da su oni koji su najglasniji u njihovoj kasnijoj difamaciji i kriminalizaciji, a nakon transformacije njihove politike u procrnogorsku, simbol podrške bezumnoj politici Beograda, i u onim „ratnim“ i u današnjim vremenima. Naravno, mislim na ZBCG, SNP i Demokrate.
Da pređemo na suštinu: onaj kome nije bilo jasno ko će smijeniti vlast koalicije koju je predvodio DPS, jer DPS je samo jednom imao natpolovičnu većinu da sam formira vlast, što mnogi zaboravljaju kad olako etiketiraju „bivšu vlast“, taj treba da umukne za sva vremena. Džaba su bila upozorenja, objašnjenja, sva su se ona pretvarala u prizemnu manipulaciju da se radi o „Milovim botovima“, „plaćenicima“ i sličnim biserima koja, inače, karakterišu likove poput sadašnjeg predsjednika Srbije. Kao neko kome je Crna Gora jedina partija i sam sam doživljavao gomile trivijalnih i neinteligentnih uvreda. Besplodne su bile rasprave sa onima koji su imali argument „daj da probamo da vidimo druge“, kao da treba da provjeriš što će ti se desiti ako skočiš sa desetog sprata. Daleko od toga da Crnoj Gori nije trebala promjena vlasti, ali se morala formirati kredibilna, građanska alternativa, a ne „na slijepo“ i uz pomoć crkve, kao da smo u srednjem vijeku, izabrati „daj što daš“. Gomilu pustokupljevine, željne funkcija, skupocjenih automobila, zloupotrebe vlasti, sklone nepoštovanju Ustava i zakona, začinjeno nevjerovatnim davanjem povjerenja likovima koji su se pojavili niotkuda i počeli da prodaju lilihipe naivnom puku.
Ta imbecilna odlika da se daje povjerenje ljudima o kojima ništa ne znamo, koji se ničim nijesu dokazali u Crnoj Gori, samo zato što ih je neki hajvan proglasio „stručnjacima“, jer su radili u nekoj stranoj zemlji, toliko je bolesna da ne čudi što Crnogorci spadaju u najnezrelije narode svijeta koji, pored toga što imaju jednu od najdužih državotvornih tradicija, nijesu u stanju milenijum i nešto da utvrde sopstveni identitet, već se kiti tuđim, iako im preci nikada nijesu bili dio teritorije niti dio tradicije te zemlje čijim se identitetom lažno kite.
Umjesto da je sadašnji premijer Crne Gore odavno pod istragom zbog nezakonitog i sumnjivog zaduživanja zemlje kao privatno lice 2020. godine, isti oni koji su ga zastupali tada i davali mu neograničeno povjerenje u kršenju zakona, danas, bez osjećaja da su saučesnici u onome što sada radi, prisjetili su se da se radi o čovjeku bez skrupula, dobrom učeniku Aleksandra Vučića, koji suspenzijom crnogorskih zakona i civilizacijskih zakona uvodi na velika vrata korupciju i kapital, koji se već dokazao u regionu kao čista pljačka zemalja u kojima je djelovao. Lex specijalis nije ništa drugo do korupcija. On jeste pravni lijek za, daleko bilo, ratna vremena, velike priorodne katastrofe, ali u regularnim okolnostima on je drugo ime za korupciju i pljačku. Njime se suspenduju svi zakoni i procedure i omogućava potpisnicima da se direktno dogovaraju i ostvaruju lične interese. Lex furtum & corruptio, premijeru.
Kao neko ko je dugo radio u spoljnoj trgovini, upravo na poslovima investicionih radova, ovo što radi premijer Spajić, valjda poučen sličnim načinom poslovanja predsjednika Srbije bez ikakvih posljedica, nijesam sretao u svojoj karijeri, čak ni u autoritarnim socijalističkim zemljama, a ni u arapskom svijetu, đe je firma u kojoj sam radio učestvovala na tenderima. Upravo ovo potonje daje mi za pravo da opovrgnem Spajićeve „šarene laže“ kako međudržavni ugovor sa UAE eliminiše korupciju, jer je provizija nešto što je u arapskom svijetu normalna pojava, od vrha države pa nadalje.
Sve što je na Odboru za ekonomiju, finansije i budžet Skupštine Crne Gore rečeno od strane Milke Tadić, sve što su Vanja Ćalović i druge perjanice i vedete NVO u vrijeme „bivše vlasti“ izrekle u tv emisijama o ugovoru sa UAE je tačno. Ali, sve je to naknadna pamet. Koliko puta je prekršen Ustav Crne Gore u potonjih pet godina? I to bez ijedne reakcije iz tog kruga? Koliko puta su prekršeni zakoni, procedure? Jesu li reagovali na kršenje prava Milivoju Katniću, Veljoviću, na cirkus od hapšenja Jelene Perović, dok Vesna Bratić slobodno šeta sa štetom državi većom od 400.000 eura? To ne znači da zbog njihovog licemjerja neću stati u odbranu Ustava i zakona Crne Gore, Zakona o zaštiti konkurencije, Zakona o antikorupciji i svih civilizacijskih zakona i pravila, ali neću ni propustiti da im spočitam da su svojim djelovanje doveli Crnu Goru u stanje običnog teritorijalnog provizorijuma u kojem vlada bezakonje, osveta, selektivna „pravda“, samovolja, teror većine, nesloboda medija, strana medijska okupacija, itd.
PREPISAO DIO TERITORIJE CRNE GORE TUĐOJ DRŽAVI: Patrijarh srpski Porfirije Perić i Dritan Abazović(Photo: Vlada Crne Gore)
Posebno je mučno gledati Dritana Abazovića koji se kočoperi i predvodi proteste protiv prodaje dijela teritorije Crne Gore, što se odnosi na Veliku plažu pored Ulcinja. Osobu koja je bez blama prekršila član 3 Ustava Crne Gore, „Teritorija Crne Gore je jedinstvena i neotuđiva“, ili Krivičnog zakona, član 359, „(1) Ko silom ili na drugi protivustavan način pokuša da otcijepi neki dio teritorije Crne Gore ili da taj dio teritorije pripoji drugoj državi, kazniće se zatvorom od tri do petnaest godina“, potpisivanjem tzv. Temeljnog ugovora sa Beogradskom patrijaršijom. Ne znam da li je iz neznanja ili loše namjere to uradio, ili iz čistog oportunizma, ali to ga ne abolira od krivične odgovornosti.
Jedino je moguće stranim ambasadama ustupiti dio teritorije, ali to je riješeno multiletarnim sporazumom u Beču, čiji su potpisnici sve države. Strana pravna lica mogu biti vlasnici dijela teritorije Crne Gore isključivo formiranjem pravnih lica u Crnoj Gori, koji bi, tako, bili nosioci vlasničkog prava kao pravni subjekti, poštujući sve propise naše države. Abazović je prepisao dio teritorije Crne Gore stranom pravnom subjektu, Beogradskoj patrijaršiji, čime je učinio krivično djelo iz člana 359. KZ i ne bi smio niđe drugo da se kočoperi do u KPD Spuž.
Preporučeno
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Stanard.
