Video
Među njima je i Mojkovčanka Mina Keker, u čijem se krojačkom salonu danonoćno šiju maske i kombinezoni kako bi se prvenstveno medicinari, a potom i ostali, makar djelimično zaštitili od mnogih nedaća koje sa sobom donosi virus.
Za vrijednu krojačicu nema predaha. Sve ostale aktivnosti sada su u drugom planu, jer, kako kaže Keker na početku razgovora za Dnevne novine, solidarnost i dobronamjernost na velikom su ispitu.
“Izrada maski nije težak posao. Nije naporno kao, recimo, kada se pravi odijelo. Pozivam sve koleginice da pođu u svoje radnje, da nam se pridruže, da ne sjede kući, već da doprinesu. Sramota je da sjedimo kući, da radimo maske samo za porodicu, kumove, prijatelje, a ne i za zdravstvene radnike. Ipak, mislim da smo solidaran narod. Vidite da su ljudi potrošili dosta novca na kupovinu raznih stvari, misli se na svaki euro u ovom trenutku, pa nije vrijeme za zaradu, već da pomognemo koliko možemo”, konstatuje Keker.
Na njenom primjeru jasno je da se može mnogo. Čim je vidjela da situacija izmiče kontroli, a naročito kada je u apotekama i domovima zdravlja ponestalo maski, latila se mašine.
“Dosad sam uradila 1.500 maski. Prvo sam radila za bolnice u Mojkovcu, Bijelom Polju i Kolašinu. Ponešto sam podijelila i narodu, a onda smo odlučili da preko Doma zdravlja u Mojkovcu dijelimo kome zaista trebaju. Prva donacija je bila od bolnice u Mojkovcu, oni su kupovali materijal i lastiku. Onda se javilo i nekoliko ljudi iz grada koji su htj eli da pomognu. Trenutno radim i za vojnu fabriku. Kombinezone radim za ljekare u Mojkovcu, pokušaću i za one u Kolašinu. Manji centri teško će dobiti kombinezone u mjeri u kojoj im treba, a rade i oni sa istim tim pacijentima i ista je mogućnost zaraze. Mada, fali toga čitavom svijetu, a ne samo nama”, nastavlja Keker, koja tokom izrade maski nije usamljena, a iako se nekome čini da ovaj posao ne iziskuje dosta vremena stvarnost je drugačija.
“Sat izdvojim za kombinezon, kada krojim sama. Imam ekipu uz koju radim brže, pomagali su mi sestra i muž, a da nije njih teško bih uspjela. Spor je proces, maska izgleda kao nešto jednostavno, ali traži vrijeme i posvećenost, naročito kada fali materijal. Peru se, otkuvavaju, preglaju, više puta se mogu koristiti”, nastavlja Keker.
Volja i spremnost da se pomogne su tu, ali, zabrinuta je Keker, fali lastike za maske, što usporava proces.
Apelovala je na sve koji možda raspolažu tim, ispostaviće se, dragocjenim materijalom, da ga proslijede u prave ruke.
Preporučeno
“Lastika se traži kao suvo zlato po Crnoj Gori. Nabavila sam je koliko sam mogla, ali sada je baš i nema. Poslala sam nedavno 100 maski u ‘Inpek’ u Podgoricu, zamolila sam ih da mi negdje nađu lastiku ako mogu. Apelovala bih na sve koji imaju bilo koju količinu, jer se više ne radi o tome je li to 100 ili 200 metara, da mi dostave”, molba je humane krojačice.
