Ekofeminizam se, objašnjavaju sagovornice “Vijesti” kojima je taj koncept djelovanja blizak, može sažeti kao ideja koja povezuje brigu za prirodu i borbu za ravnopravnost. Ta ideja zagovara održiviji i pravedniji način života, zasnovan na međusobnom uvažavanju, saradnji i odgovornosti prema prirodi i društvu.

Nevena Petković, stručna saradnica za edukaciju i projektna koordinatorka u Centru za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), kaže da bi ekofeminizam “najjednostavnije objasnila kao ideju da su odnos prema prirodi i odnos prema ženama duboko povezani”.

“Kada sam počela da razmišljam o feminizmu i shvatam važnost i suštinu tog pokreta, brzo mi je postalo jasno da je slično i u društvu. Način na koji se odnosimo prema prirodi često odražava način na koji se odnosimo prema ljudima, posebno ženama i drugim marginalizovanim grupama. Zato ekofeminizam za mene predstavlja upravo to povezivanje, ali i poziv na brigu i promišljanje o ravnoteži i odgovornosti, kako prema prirodi, tako i jednih prema drugima”, kaže Petković.

Nedavno održana radionica “Djelo žena u ekološkom pokretu”, koju je organizovao CZIP, pružila je jednu od rijetkih prilika da se govori o ekofeminizmu. Ispostavilo se, kaže Petković, da su i učesnice radionice, žene iz oblasti zaštite prirode, aktivizma, feminizma, politike i novinarstva, vrlo brzo prepoznale koliko je taj koncept blizak njihovom iskustvu, iako je kao termin poprilično nov.

“Mislim da se kod nas ekofeminizam praktikuje, ali da se teorijski tek oblikuje i otvara prostor za senzibilisanje društva o ovim temama. Svakako, pokret ima veliki potencijal i vjerujem da ćemo u narednom periodu sve više slušati glasove žena u borbi za prirodu, možda i kroz formiranje jedne šire mreže ekofeministkinja”, očekuje Petković.

Žaklina Živković, izvršna direktorka Organizacije za političku ekologiju (Polekol) iz Srbije, kaže da kada je riječ o medijima, vlasti ili ekonomskim i društvenim odnosima, ekofeminizam se pominje vrlo malo. Međutim, tvrdi ona, prisutan je u svakodnevnom životu.

“Žene su te koje su najčešće na prvim linijama borbe za prirodu. One rade najveći dio posla koji je često nevidljiv. Istražuju i stiču znanja o svojoj lokalnoj zajednici, pokreću različite postupke zaštite, mobilišu i informišu lokalnu zajednicu, mire posvađane strane i usmjeravaju ih ka zajedničkim ciljevima. One održavaju domaćinstva, donose odluke o tome kako će se resursi trošiti i od malog umiju da naprave veliko. Zato žene mnogo bolje razumiju šta znači život bez čiste vode ili sa zagađenim vazduhom, šta znači zemlja koja više ne može da rađa. I tu, u toj svakodnevici, rađa se veza između rodne ravnopravnosti i životne sredine”, objašnjava Živković.

Podsjeća i da “nema održivog načina života bez snažnih žena oslobođenih svih stega koje patrijarhalna društva često nameću”.

Ekološke krize više pogađaju žene

Borba za rodnu ravnopravnost povezana je sa borbom za zaštitu prirode, tvrdi Petković, i te su borbe “duboko povezane, a prije svega kroz način na koji kao društvo (ne)vrednujemo i žene i prirodu”. Kako objašnjava stručna saradnica CZIP-a, “u sistemu u kojem živimo, a koji je i izrazito kapitalistički i dalje snažno oblikovan patrijarhatom, žene i priroda se često tretiraju kao resursi – nešto što treba iskoristiti”.

“Njihova vrijednost se izjednačava sa eksploatacijom i uslugama. Ekofeminizam upravo na to ukazuje – da ti obrasci nisu slučajni, već duboko povezani i ukorijenjeni. Zato je važno da se glasovi žena u zaštiti prirode više čuju, ne samo zbog ravnopravnosti, već i zato što ta perspektiva donosi drugačiji, pažljiviji i dugoročniji pristup očuvanju životne sredine. Kako je rekla moja koleginica Andrijana Mićanović u svom govoru na Osmomartovskom maršu: “Mi se borimo za slobodnu ženu, ali i za slobodnu rijeku, slobodnu plažu, slobodnu planinu, slobodnu zajednicu jer, u krajnjem, nijedna od ovih sloboda ne postoji sama za sebe”. Zaista smatram da je to suština naše borbe”, kaže Petković.

Izvršna direktorka Polekola objašnjava kako su žene drugačije pogođene ekološkim problemima, i to ne zato što su po prirodi ranjivije, već zbog društvenih uloga, nejednakog pristupa dobrima i isključenosti iz donošenja odluka.

Živković podsjeća da žene u zagađenim industrijskim i rudarskim područjima snose teže zdravstvene posljedice, naročito u vezi sa reproduktivnim zdravljem. U ruralnim sredinama, kaže, dodatno su pogođene jer često rade na zemlji bez vlasništva i prava odlučivanja, pa degradacija direktno ugrožava njihovu egzistenciju.

Vidljive na terenu, nedovoljno u odlučivanju

Zajedničko i za Srbiju i za Crnu Goru je to što, iako žene čine veliki dio stručnog kadra u oblasti zaštite životne sredine, od ministarstava i lokalnih samouprava do civilnog društva i naučnih institucija, njihov stvarni uticaj na donošenje ključnih odluka ostaje ograničen.

“Iako su u velikom broju prisutne u radu na terenu, u istraživanjima, inicijativama i aktivističkim pokretima, njihov doprinos nerijetko ostaje nedovoljno vidljiv ili prepoznat. S druge strane, zanimljivo je da u nevladinom sektoru, posebno u organizacijama koje se bave zaštitom prirode, često dominiraju žene. Zato mislim da nije pitanje samo da li su žene prisutne, već da li su zaista aktivno uključene i da li za njihove ideje imamo sluha, jer bez uvažavanja ženskog iskustva i znanja teško možemo govoriti o pravednim i održivim rješenjima”, tvrdi Petković.

Prema njenim riječima, primjera za ulogu žena u zaštiti životne sredine je mnogo u Crnoj Gori. Ona navodi borbe za najvrednija područja poput Velike plaže, Ulcinjske solane, Buljarice i Komarnice. Kako podsjeća stručna saradnica CZIP-a, “upravo su žene kroz javno zastupanje, aktivizam, borbu protiv ekološkog kriminala i naučno-istraživački rad, gdje je svaki podatak o biodiverzitetu zlata vrijedan argument, prve reagovale, uticale, pokrenule inicijative i izborile se za zaštitu ovih prostora”.

U Srbiji, objašnjava Živković, takođe su žene najčešće na prvim linijama borbe za prirodu. U procesima donošenja odluka o velikim projektima, poput rudarenja litijuma u dolini Jadra ili istraživanja na planini Rogozna, žene su često manje zastupljene u formalnim strukturama moći.

“Ipak, upravo žene često stoje u prvim redovima otpora. Primjer su lokalne inicijative širom Srbije i regiona, gdje žene organizuju proteste, blokade i kampanje za zaštitu vode, zemlje i zdravlja zajednice. U okviru naše Mreže žena za prirodu to se jasno vidi: žene ne samo da trpe posljedice, već postaju i nositeljke borbe.

Iako žene čine veliki dio stručnog kadra u oblasti zaštite životne sredine, njihov stvarni uticaj na donošenje ključnih odluka ostaje ograničen. Ženama je često povjerena svakodnevna briga, implementacija politika i komunikacija sa zajednicama, ali ne i moć da odlučuju o pravcima razvoja, raspodjeli resursa i strateškim prioritetima. Žene nose sistem na svojim leđima kroz stručni, administrativni i aktivistički rad, ali su isključene iz mjesta gdje se odlučuje. Upravo zato se u praksi često dešava da politike zaštite životne sredine ostaju slabe ili podređene ekonomskim interesima, dok glasovi onih koji najviše razumiju posljedice ne dolaze do izražaja”, kaže ona.

Na udaru patrijarhata, zastrašivanja, diskreditacije

Ekološke i feminističke aktivistkinje, kako kažu sagovornice “Vijesti”, suočavaju se s nizom izazova, ne samo u Crnoj Gori, već i na čitavom Balkanu, pa i šire. Objašnjavaju da su izazovi prisutni svuda gdje je patrijarhat ukorijenjen, bilo da se ispoljava otvoreno ili prikriveno i internalizovano.

“Ti izazovi postoje i na terenu, i u javnom prostoru, u poslovnoj sferi i u svakodnevnom životu. Iskustva iz mog okruženja pokazala su da žene često nose čitave procese, a da se nerijetko na kraju zasluge pripisuju drugima, najčešće muškarcima na rukovodećim pozicijama. Ono što je problematično jeste da društvo to čak i ne prepoznaje kao grešku i nepravdu. To nije samo pitanje vidljivosti, već i načina na koji vrednujemo nečiji rad i zalaganje. Žene takođe često moraju dodatno da dokazuju svoju stručnost”, kaže Petković.

Prema njenim riječima, u praksi se dešava da se ženski stručni argumenti lakše osporavaju ili umanjuju, što stvara frustraciju. Aktivistkinje se često suočavaju s neprimjerenim komentarima i pokušajima da se njihov rad banalizuje. Dodatni problem je i pogrešno tumačenje feminizma kao nečeg negativnog ili suprotstavljenog muškarcima, što otežava ukazivanje na stvarne probleme.

Kako objašnjava Živković, ekološke i feminističke aktivistkinje u Srbiji suočavaju se sa sve intenzivnijim pritiscima – od javne diskreditacije i targetiranja u medijima, preko SLAPP tužbi i institucionalnih opstrukcija, do direktnih prijetnji i zastrašivanja na terenu, posebno u sredinama gdje se suprotstavljaju velikim infrastrukturnim ili rudarskim projektima.

“Aktivistkinje se predstavljaju kao ‘protivnice razvoja’, njihovi zahtjevi se delegitimišu, a prostor za učešće u donošenju odluka sužava. Kada se tome doda rodna dimenzija, kao što su seksistički napadi, umanjivanje stručnosti i dodatni pritisak u javnom prostoru, postaje jasno da su žene u ovim borbama izložene višestrukim oblicima nasilja. Važno je naglasiti da ovo nije specifičnost samo Balkana: globalno, ekološki branitelji i braniteljke prirode spadaju među najugroženije društvene aktere”, podsjeća ona.

Prema iskustvu sagovornica “Vijesti”, ne postoji dovoljno snažna institucionalna podrška za inicijative koje povezuju ekologiju i rodnu ravnopravnost. Te teme su uglavnom marginalizovane, često zavise od međunarodnih projekata i rijetko se pretvaraju u dugoročne politike.

“Iako se ova tema povremeno pojavljuje u strategijama i projektima, najčešće kroz uticaj međunarodnih organizacija i donatorskih programa, ona i dalje ostaje na margini javnih politika i rijetko se prevodi u konkretne, dugoročne mehanizme podrške. Potrebno je mnogo više rada na njenom razumijevanju i razvijanju van uskih ekspertskih i aktivističkih krugova”, kaže izvršna direktorica Polekola.

Petković poručuje da, kada žene dobiju priliku da učestvuju i razmjenjuju znanja, konkretna i realna rješenja se rađaju. Da bi takvih prilika bilo više, potrebna je veća institucionalna podrška, a prije svega prepoznavanje vrijednosti uključivanja žena u donošenje odluka, povezivanja i razmjene iskustava, ali i samog razgovora o ovim temama.