Dvije decenije rada u strateškim komunikacijama, produkciji događaja, filmu i pozorištu oblikovale su profesionalni put Nine Redžepagić, jedne od najprepoznatljivijih komunikacijskih stručnjakinja u Crnoj Gori. Kao osnivačica PR i producentske kompanije OR iz Podgorice, konsultantkinja za strateške komunikacije, filmska i pozorišna producentica te predavačica u području protokola, komunikacija i upravljanja događajima, izgradila je karijeru koja povezuje kreativnu industriju, biznis sektor i javne institucije…

Tokom karijere radila je na brojnim komunikacijskim strategijama i projektima za međunarodne organizacije, kompanije i institucije, a posebno se istakla vođenjem komunikacijske strategije tokom pandemije COVID-19 za Institut za javno zdravlje Crne Gore, koja se smatra jednom od najuspješnijih PR kampanja u zemlji. Dobitnica je PRO PR nagrade te članica Asocijacije menadžera i Asocijacije liderki Crne Gore. Istovremeno, kroz predavanja i edukacijske programe aktivno doprinosi razvoju nove generacije komunikacijskih profesionalaca.

U razgovoru za Media Marketing, Nina Redžepagić govori o razvoju event industrije u Crnoj Gori, izazovima s kojima se danas suočava komunikacijska struka te odnosu menadžmenta prema strateškom savjetovanju i odnosima s javnošću. Osvrće se i na medijsku pismenost mladih, uticaj digitalnog okruženja na društvo, potrebu za profesionalizacijom event sektora, ali i na iskustva koja su je naučila otpornosti, kriznom upravljanju i važnosti povjerenja kao najvrjednijeg kapitala u komunikacijama.

Crna Gora, uzimajući u obzir broj stanovnika, ima jedan od najvećih brojeva događaja u regiji. Svoju ste karijeru započeli kao međunarodno priznata savjetnica u području filmske i event industrije te produkcije. Kako biste danas ocijenili tržište event industrije u Crnoj Gori?

Crna Gora je, kako je Veljko Vlahović svojevremeno rekao, „vječito otvoreni prostor slobode“. Upravo u tom živopisnom i atraktivnom kutku svijeta, između planina koje dodiruju nebo i mora koje pamti civilizacije, život kuca posebnim ritmom. Taj ritam danas prepoznajemo i kroz izuzetno živu scenu organizacije događaja.

Kada pogledamo broj događaja u odnosu na broj stanovnika, zaista možemo govoriti o svojevrsnom fenomenu u regionalnim okvirima. Međutim, broj događaja ne znači nužno i njihov kvalitet niti njihov stvarni doprinos razvoju destinacije.

Događaji su među najsloženijim komunikacijskim alatima jer objedinjuju kreativnost, menadžment, psihologiju publike i sposobnost upravljanja nepredvidivim situacijama. Upravo zato organizacija događaja nije samo pitanje dobre ideje ili entuzijazma, već profesija koja zahtijeva ozbiljnu stručnost i kontinuirano usavršavanje. Vjerujem da je, kao u svakoj drugoj profesiji, važno da pustimo profesionalce da rade ono za što su školovani i talentovani.

Društvene mreže su stvorile zanimljiv paradoks jer što je više informacija dostupno, to smo ponekad uvjereniji da je svaka profesija jednostavna. Danas mnogi misle da mogu organizovati događaj jer su prisustvovali desetinama njih, baš kao što bi neko mogao pomisliti da može režirati film samo zato što ga rado gleda. Često se našalim da živimo u vremenu u kojem svi imaju mišljenje o svemu, a rijetki imaju strpljenja da ovladaju nekim vještinama.

Upravo je razlika između mišljenja i stručnosti ono što odvaja entuzijazam od profesionalizma.

Koji su najveći izazovi komunikacijske industrije u Crnoj Gori? Smatrate li da menadžment kompanija dovoljno razumije važnost strateškog savjetovanja u području odnosa s javnošću i komunikacija?

Najveći izazov komunikacijske industrije danas nije nedostatak informacija, već njihovo obilje. Živimo u vremenu kada svi govore, a sve je teže biti zaista saslušan. Upravo zato komunikacije više nisu pitanje vidljivosti, nego povjerenja.

U tom kontekstu posebno dobija na značaju aktivno slušanje, vještina koja je, čini mi se, postala jednako važna kao i sposobnost da pošaljemo poruku. Covey je rekao: „Većina ljudi ne sluša s namjerom da razumije, već s namjerom da odgovori.“ Upravo u toj misli sažet je jedan od najvećih izazova savremenih komunikacija. Organizacije koje znaju slušati svoje zaposlene, klijente, partnere i zajednicu donose bolje odluke, grade snažnije odnose i stvaraju dugoročnu vrijednost.

Primjećujem da sve veći broj kompanija prepoznaje važnost strateškog savjetovanja, ali još uvijek postoji prostor za napredak. Odnosi s javnošću često se pogrešno svode na komuniciranje prema vani, odnosno na odnose s medijima, što predstavlja pojednostavljeno razumijevanje jednog mnogo šireg i strateški važnog menadžerskog posla.

U svojoj suštini, komunikacije su alat za izgradnju povjerenja, upravljanje reputacijom i stvaranje dugoročnih odnosa sa svim ključnim javnostima. Kako internim, tako i eksternim. To je kao kada bismo uspjeh filma pripisali isključivo crvenom tepihu na premijeri. Premijera jeste važna, ali film je nastajao godinama prije nego što su se upalili reflektori. Tako je i u komunikacijama jer medijska objava je često samo završni kadar mnogo dužeg procesa. Kompanije koje razumiju komunikacije kao investiciju, a ne kao trošak, dugoročno grade snažnije brendove i otpornije organizacije. Povjerenje se ne kupuje. Ono se gradi godinama, a komunikacije su njegov najvažniji temelj.

Što je danas najveći izazov u Crnoj Gori- hiperprodukcija događaja ili nešto sasvim drugo?

Ono što danas vidim kao jedan od najvećih izazova jeste nedostatak sistemske evaluacije. Još uvijek nemamo dovoljno razvijene mehanizme za mjerenje ekonomskog, turističkog i društvenog uticaja događaja. Često govorimo o uspjehu na osnovu posjećenosti ili medijske vidljivosti, a mnogo rjeđe analiziramo koliko je određeni događaj doprinio lokalnoj  ili nacionalnoj ekonomiji, produženju turističke sezone ili jačanju imidža jedne destinacije.

Drugi izazov je koordinacija. Nerijetko se dešava da se više značajnih događaja organizuje u istom terminu, bez dovoljno saradnje između organizatora, institucija i lokalnih zajednica. Takva praksa ne koristi ni publici ni organizatorima, a najmanje destinaciji koja bi trebala strateški upravljati svojim događajima. Srećom, desile su se neke digitalne inicijative koje imaju mehanizam zaobilaženja ovakvih grešaka. Jedna od njih je i sjajna NexusSPR platforma.

Takođe, svjedočimo i događajima koji nastaju bez jasno definisanog koncepta, ciljne publike ili dugoročne vizije. U vremenu kada publika traži autentična iskustva, nije dovoljno samo organizovati događaj već je potrebno znati zašto ga organizujemo, kome je namijenjen, kakvu vrijednost ostavlja iza sebe, kakvu emociju sa sobom nosimo, koliko smo znanja ili vrijednih kontakata akumulirali.

Ipak, jedan od izazova s kojima se industrija suočava jeste uvjerenje da je organizacija događaja posao koji ne zahtijeva posebna znanja i kompetencije. Često se zaboravlja da iza svakog uspješnog događaja stoje godine iskustva, strateško promišljanje, razumijevanje komunikacija, produkcije,  režije, protokola, logistike i, prije svega, rada s ljudima. Jer event management se prije svega odnosi na upravljanje ljudskim resursima.

U susret ulasku Crne Gore u Evropsku uniju, nedostaje li digitalnih medija u Crnoj Gori? Kakva je medijska pismenost mladih? Jesu li mladi više okrenuti društvenim mrežama ili se više posvećuju kulturi i sportu?

Ne mislim da Crnoj Gori nedostaje digitalnih medija. Naprotiv, rekla bih da živimo u vremenu njihove hiperprodukcije. Međutim, kada govorimo o medijskoj pismenosti mladih, voljela bih da prethodno postavimo jedno možda i važnije pitanje – jesmo li mi odrasli dovoljno medijski pismeni?

Često od mladih očekujemo da budu kritični prema sadržajima koje svakodnevno konzumiraju, a istovremeno ni sami nijesmo razvili dovoljno snažne mehanizme za prepoznavanje manipulacija, dezinformacija i skrivenih uticaja kojima smo svi izloženi. Zato vjerujem da medijska pismenost ne smije ostati samo deklarativno prepoznata kao dio obrazovnih reformi, već mora postati dio naše svakodnevice i kulture življenja.

Posljednjih godina UNICEF, brojne nevladine organizacije i Institut za medije ulažu značajne napore kako bi ovu temu približili građanima i obrazovnom sistemu. Ipak, istraživanja i dalje pokazuju da veliki broj mladih teško razlikuje vjerodostojne izvore informacija od dezinformacija, posebno na društvenim mrežama, gdje se sadržaji konzumiraju brzo, površno i često bez provjere izvora.

Iako je medijska pismenost formalno prisutna u obrazovnom sistemu, stiče se utisak da obrazovni modeli još uvijek ne prate dovoljno brzo promjene koje donosi digitalno doba. Današnje generacije odrastaju u svijetu ekrana i vještačke inteligencije, pa i pristupi učenju moraju biti bliži njihovom načinu razmišljanja i komunikacije.

Imam izuzetno optimističan pogled na mlade. Kroz svoj profesionalni i društveni angažman upoznajem mlade ljude koji su obrazovani, kreativni, odgovorni i iskreno zainteresovani za kulturu, sport, nauku, preduzetništvo, inovacije i društvene promjene. Njima ne nedostaje potencijal. Potrebne su im prilike, povjerenje, kvalitetni mentori i više prostora da njihov glas bude saslušan. Jer svaka generacija ima snagu da mijenja društvo, ali samo onda kada joj damo priliku da u tome učestvuje. Posebno me raduje činjenica da sve veći broj mladih iz Crne Gore aktivno učestvuje u međunarodnim programima razmjene, volontiranju, kulturnim projektima, sportskim aktivnostima i različitim inicijativama koje ih povezuju sa vršnjacima širom Evrope i svijeta. Upravo kroz takva iskustva mladi razvijaju samopouzdanje, toleranciju, osjećaj odgovornosti, ali i svijest o tome da su dio mnogo šire zajednice. Zato vjerujem da ulazak Crne Gore u Evropsku uniju neće biti samo politički ili ekonomski proces. To će prije svega biti proces društvenog sazrijevanja, prilika da dodatno učvrstimo vrijednosti otvorenog društva, kritičkog promišljanja, odgovornosti i građanskog aktivizma.

Vaša agencija bavi se strateškim savjetovanjem u području odnosa s javnošću, organizacijom događaja i integrisanim marketingom. Da se ne bavite ovim poslom, čime biste se bavili u svojoj poslovnoj karijeri i koji biste profesionalni put izabrali?

Da se ne bavim komunikacijama, odnosima s javnošću i konsaltingom, vjerujem da bih svoj profesionalni put pronašla u akademskoj zajednici ili poljoprivredi. Na prvi pogled to možda djeluje kao neobičan spoj, ali obje oblasti imaju nešto što mi je izuzetno važno  a to je stvaranje vrijednosti koja traje.

 Posebno me raduje rad sa mladim ljudima jer njihova energija, radoznalost i spremnost da preispituju ustaljene obrasce često predstavljaju najbolji podsjetnik da društvo uvijek ima potencijal za napredak. Mislim da bih se sa jednakom strašću posvetila predavanjima, istraživanju i mentorstvu kao što se danas posvećujem komunikacijama.

S druge strane, privlači me i poljoprivreda, možda upravo zato što nas vraća suštinskim vrijednostima. Postoji nešto duboko umirujuće u stvaranju nečega što raste, sazrijeva i donosi plodove. To sam spoznala u toku korone.

Zanimljivo je da između komunikacija, obrazovanja i poljoprivrede vidim mnogo više sličnosti nego razlika. U svakoj od tih oblasti radite sa ljudima, gradite povjerenje i ulažete u budućnost. Bilo da sijete ideje ili sjeme, rezultat ne dolazi odmah, ali kada dođe, njegova vrijednost traje mnogo duže od trenutka u kojem je nastao.

Koji je trenutak u Vašoj karijeri ostavio poseban trag, osim priznanja i nagrada koje ste dobili?

Iskreno, najveći trag u mojoj karijeri nijesu ostavila priznanja, nagrade niti uspješno realizovani projekti, već trenuci u kojima sam bila primorana da pokažem snagu i hrabrost, da i u najsušnijim predjelima pronađem poneku kap vode i razlog da nastavim dalje.

Jedan od takvih trenutaka bio je period kada sam se suočila s velikim gubitkom kapitala izazvanim požarom. U samo jednom danu možete izgubiti imovinu, projekte, planove i osjećaj sigurnosti koji ste godinama gradili. Tada najviše trebate sami sebi. A da biste imali na koga da se oslonite u takvim okolnostima, potrebno je godinama ulagati u vlastito znanje, karakter, unutrašnju snagu i duhovnost. Tada sam i odlučila da nikada neću biti žrtva naučene bespomoćnosti.

Upravo u tim trenucima shvatila sam da se najvažniji koraci ne grade na onome što posjedujemo, već na vrijednostima koje nosimo u sebi. Naučila sam da hrabrost nije odsustvo straha, već odluka da se ponekad gura skoro do besmisla.

Možda zvuči paradoksalno, ali upravo su me teške okolnosti naučile zahvalnosti, strpljenju i dubokom poštovanju prema radu. 

Vjerujem da istinska vrijednost karijere nije u nagradama koje dobijemo, već u otpornosti koju razvijemo, ljudima koje sačuvamo ili upoznamo na tom putu, te u rezultatima koji nastaju kao posljedica predanosti, integriteta i rada. Možda upravo zato posebno volim krizne komunikacije. U njima nema prostora za površnost. One traže znanje, odgovornost i smirenost, ali istovremeno podsjećaju koliko su povjerenje, ljudska snaga i integritet najveći kapital koji možemo posjedovati.