“Nije Krsto zec iz gore, nego junak Crne Gore”, priča Vujičić.

Otac mu prenio ljubav prema Crnoj Gori

“Osjećao sam se dobro, ali sada sve i teže, slabije čujem i ruke me bole. Ratovao i mučio se, služio. Moj prađed je živio 110 godina, ostali 80-90. Ja sam rođen 12. januara 1922.”, navodi Vujičić.

Otac mu je bio, kaže Vujičić, u crnogorskoj vojci, a upravo mu je on prenio ljubav prema Crnoj Gori. Osnovnu školu završio u Grahovu i učio na zanat u Herceg Novom. Tu je zavolio vojsku, jer je bila blizu mornarica. Poslije je podofizicrku školu završio u Bileći.

Iz partizna 1942. godine prelazi u vojsku Krsta Popovića.

“Krsto je bio željan za Crnom Gorom. Tada je ušao u kafanu i pita me – jesi li došao momče. Poljubi me i skinu mi kapu jugoslovnesku i dade mi crnogorsku”, prisjeća se Vujičić.

Nakon toga, neko vrijeme je bio u zatvoru odakle ga je Krsto izbavio.

“Bio sam nešto napravio, mi srušili put. Špijali su nas četnici, pa nas Italijani uhvatili. Krsto došao i priča sa karabinjerima, pa kad je otvorio vrata kazao je – Šta ste to radili nesretnici?”, kroz smijeh priča Vujičič.

Krsto heroj i ljuska duša

Prema njegovim riječima, kraljica Jelena je rekla da se ne smije opaliti nijedan metak u Crnoj Gori, a Krsto je u Italiji tražio slamku spasa.

“Naš je bio Lovćenski bataljon Lovćenski sa Krstom. Mi smo često išli u patrolu. Ali nikada nijesam čuo da Krsto kaže da treba ubiti i špijati Partizana, nikad. Bio je ugledan u Katunjskoj nahiji, duša ljudska, vitez i delija. Nije bio krvnik Partizanima. A kako, dva sina su mu tamo. Ali volio je Crnu Goru i pola je spasio od gladi”, prisjeća se Vujičić.

Priča i da je u štabu upozano Mika Bujalića, oca reditelja Veljka Bulajića.

“On je mene volio kao sina, donosio je lozu. Bio sam čuveni pjevač, pjevao o borbi, o zelenašima. Dobro sam pjevao, to su voljeli. Upoznao sam, Mika Kašćelana koji je bio učesnik Božićnog ustanka 1919.”, priča Vujičić.

Kada je postao zelenaš, priča da su ga špijali da krade žicu, pa je u zatvoru na Cetinju proveo šest mjeseci. Posliije toga je, kaže, “pala Italija”. Na Grahovu je bio do 1944. godine kada je, kako pojašnjava, morao preći u partizane.

“On proglašem posle rata izdajicom. Za mene nije bio, kako je narodu davao. Rekao sam Novaku Adžiću znaš li da je spasio pola crne Gore, uzimao od italijana i davao nama. On ih je koristio i davao nama”, priča on.

Krsto Popović je ubijen 1947. a Ozna je tvrdila da nijesu htjeli da ga ubiju.

“On nije htio da se preda, nije htio da ide u Italiju. Brod je došao po njega u Kotoru, ali je rekao hoću da ostavim kosti u Crnu Goru. Opet bih bio da mogu u vojsci Krsta popovića”, priča on.

Kako kaže, kada 2006. proglašena samostalnost Crne Gore, Vujičić je kaže sav srećan.

“Volio bi da je ostao Slavko Perović. Današnja Crna Gora. Nešto me strah. Nijesu složni. Ne može niko biti gospodar u moju kuću no ja. Mala zemlja, umjesto da živimo kao jedna podrodica. Nije mi prijatno”, zaključuje Vujičić.