Video
U razgovoru za Pobjedu na marginama regionalne konferencije TECHNOVATION SEE 2026 u Beogradu, koju je organizovala kompanija Philip Morris International, Harper je govorio o manje štetnim alternativama, zavisnosti, prevenciji i odgovornosti prema mladima.
Prestanite da pušite. Ta poruka je jednostavna, medicinski opravdana i decenijama predstavlja osnovu borbe protiv pušenja. Međutim, između onoga što je najbolje za zdravlje i onoga što je čovjek zaista spreman ili sposoban da uradi postoji razlika koju zdravstveni sistem, smatra dr Peter Harper, ne bi trebalo da zanemaruje.
„Naravno, svaki ljekar će reći da ne treba počinjati da se puši ili da treba prestati. Ali realno znamo koliko je teško prestati“, istakao je Harper.
On ukazuje na činjenicu da ni ozbiljna dijagnoza ne mora biti dovoljna da čovjek prekine zavisnost. Prema njegovim riječima, čak i među osobama koje imaju rak pluća postoje ljudi koji ne uspijevaju da prestanu da puše.
Upravo tu počinje njegova argumentacija u korist pristupa koji, uz prevenciju i prestanak pušenja kao prioritete, razmatra i mogućnosti smanjenja štete kod odraslih koji nastavljaju da puše.
„Šta još možemo da uradimo? Moramo razumjeti uzroke štete“, poručuje Harper.
Nije isto nikotin i dim koji nastaje sagorijevanjem
U središtu Harperovog pristupa nalazi se razlikovanje nikotina od štetnih materija koje nastaju sagorijevanjem duvana. Kako objašnjava, ljudi puše zbog nikotina, ali se izlaganjem dimu unose i druge materije koje predstavljaju ozbiljan zdravstveni rizik.
„Danas znamo da šteta nastaje sagorijevanjem i udisanjem dima, pepela, toksina i kancerogenih materija. Puši se zbog nikotina, ali se istovremeno unose i štetne materije“, kaže Harper.
Kada osoba ne uspijeva da prestane da puši, smatra on, treba razmotriti i druge mogućnosti: nikotinsku zamjensku terapiju, poput flastera i žvakaćih guma, elektronske cigarete, proizvode koji zagrijavaju duvan i proizvode za oralnu upotrebu.
Ključna razlika je u tome koliko određena alternativa smanjuje izloženost štetnim materijama. Harper navodi da se sastojci koji nastaju tokom pušenja mogu mjeriti i upoređivati sa emisijama drugih proizvoda, kod kojih nivoi pojedinih štetnih materija mogu biti znatno niži.
„Jesu li manje štetni? Jesu. Da li su potpuno bez štetnog dejstva? Nisu. Ništa nije potpuno bez rizika“, kaže Harper.
Kako bi približio razliku između nivoa rizika, koristi poređenje prelaska autoputa i prelaska ulice u selu. Obje situacije nose mogućnost štete, ali se nivo rizika značajno razlikuje.
Upravo je ta razlika, smatra Harper, važna za javnozdravstvenu komunikaciju – manji rizik nije isto što i odsustvo rizika, ali nije ni isto što i nepromijenjen rizik.
Zašto poruka „prestanite“ nije uvijek dovoljna
Harper smatra da se u javnozdravstvenim porukama često insistira na idealnom ishodu, dok se manje govori o tome šta uraditi kada taj ishod izostane.
Problem, prema njegovom mišljenju, nije samo u dostupnosti naučnih dokaza već i u povjerenju, istoriji duvanske industrije i načinu na koji su se zdravstvene poruke godinama prenosile. Ipak, smatra da bi smanjenje rizika kod onih koji ne prestaju trebalo da bude dio šireg razgovora o zdravlju.
„Ako samo kažemo – nemojte to da radite, kod određenog broja ljudi to neće imati efekta. To treba prihvatiti i vidjeti šta se još može uraditi“, objašnjava on.
Kao primjer navodi druge oblasti medicine u kojima se ljudi ne ponašaju uvijek u skladu sa zdravstvenim preporukama. Poziva se na upotrebu statina kod povišenog holesterola, lijekova za mršavljenje i sredstava za zaštitu od sunca, ukazujući da medicina već prihvata različite načine upravljanja rizicima, umjesto da očekuje da će svaka osoba promijeniti ponašanje.
Smanjenje štete ne znači odustajanje od prevencije
Za Harpera nema dileme oko toga šta bi trebalo da bude prvi izbor: ne počinjati pušiti, a ako osoba već puši, prestati.
Smanjenje štete, prema njegovom shvatanju, ne bi trebalo da zamijeni te ciljeve, već da bude dio šireg skupa mogućih pristupa za punoletne koji nastavljaju da puše.
On ukazuje na iskustvo Švedske, gdje je, prema njegovim riječima, udio pušača pao ispod pet odsto, ali dio stanovništva i dalje koristi nikotinske proizvode u drugim oblicima. Taj primjer koristi kako bi ukazao na razliku između smanjenja pušenja i potpunog nestanka upotrebe nikotina.
„Prestanak pušenja i odluka da se nikada ne počne moraju biti naši glavni ciljevi. To radimo već decenijama. Ipak, u svim zemljama na kraju imamo oko 20 odsto stanovništva koje na neki način koristi nikotin“, navodi on.
Prema njegovom mišljenju, insistiranje na tome da se svako rješenje mora procjenjivati isključivo prema tome da li u potpunosti uklanja rizik može otežati prihvatanje mjera koje bi mogle da smanje štetu.
„Nikada nećete svesti taj broj na nulu. Ako kažete da ćete nešto prihvatiti tek kada rizik bude jednak nuli, do tog cilja nikada nećete stići“, poručuje Harper.
Ipak, smanjenje štete ne znači da je rizik uklonjen. Harper naglašava da je potrebno razumjeti razliku između proizvoda, načina njihove upotrebe i preostalog nivoa rizika, kao i da se razgovor o pušenju ne vodi isključivo kroz moralnu osudu, već i kroz mogućnosti smanjenja zdravstvenih posljedica.
Zaštita mladih zahtijeva jasna pravila
Dok govori o alternativama za punoletne pušače, Harper istovremeno naglašava da zaštita djece i mladih mora ostati prioritet.
„Niko ne kaže da te proizvode ne treba regulisati. Oglašavanje mora biti regulisano. Moraju se regulisati i prodajni kanali, kao i to da se takvi proizvodi ne prodaju u blizini škola“, ističe Harper.
Od savršenog rješenja ka realističnijem pristupu
Harperova zaključna poruka je da zdravstvene politike moraju istovremeno zadržati jasne ciljeve prevencije i prestanka pušenja, ali istovremeno odgovoriti na situacije u kojima ljudi te ciljeve ne uspijevaju da ostvare.
Preporučeno
Između idealnog ishoda i stvarnog ponašanja ljudi, prema njegovom pristupu, postoji prostor za mjere koje ne uklanjaju rizik u potpunosti, ali mogu da ga smanje.
