Video
Diplomirani psiholog i član stručnog tima JU „Kakaricka gora“, Nikola Ralević, govori o razlozima zbog kojih nastaje zavisnost, šta znači biti zavisnik, šta bi najbliži i društvo trebalo da urade kako bi pomogli zaviniku, kao i o tome da li imamo dovoljno jake institucije da na ovaj, čini se, sve veći problem (naročito među mladima) odgovorimo na adekvatan način.
Postoji više razloga zbog kojih osoba postaje zavisnik. Stručnjaci su saglasni da su dominantni faktori koji utiču na pojavu zavisnosti sredina, ličnost kao i sama supstanca koja se koristi.
„Određene sredine kao što je naša imaju kultorološki popustljive pristupe prema uzimanju alkohola i kockanju. To se posmatra kao nešto bezazleno što ne može izazvati probleme što je, naravno, pogrešan stav. Još jedan važan faktor jeste dostupnost i prisustvo same supstance u sredini u kojoj osoba odrasta“, pojašnjava Ralević.
Dodaje da se faktor ličnosti odnosi na one koji su nezreli, impulsivni i nemaju tehnike za rješavanje problema, osobe koje nemaju izgrađene zdrave mehanizme odbrane. Često su to osobe koje su u ranom djetinsjtvu imali iskustvo traume, što je uticalo na formiranje njih kao osobe.
Ističe da su bitni i nasljedni faktori:
„Ako je u porodici postajao neki oblik zavisnosti, postoji predispozicija za lakše razvijanje bolesti zavisnosti“, sumira Ralević.
Da bi se neko smatrao zavisnikom treba da ispuni određene kriterijume, odnosno da bi se dijagnostikovala zavisnost potrebno je prisustvo oređenih simptoma kod osobe. Ralević navodi neke od ključnih:
– Osoba osjeća krizu kada pokušava da ostavi supstancu;
– Povećava se tolerancija na uzimanje supstanci;
– Zapostavljanje drugih interesovanja, ulaganje velike količine vremena i novca kako bi se došlo do supstance;
– Osoba ugrožava važne stvari u životu kako bi došla do supstance;
– Nastavljanje sa uzimanjem susptanci iako postoji svijest o štetnim posljedicama koje izazivaju.
Tinejdžersko doba je vrijeme u kojem mlade osobe najčešće postaju zavisnici. To potvrđuje i posljednja studija „Djeca i bolesti zavisnosti u Crnoj Gori“ Zaštitnika ljudskih prava i sloboda iz 2019. godine. Taj period u životu ljudi je rizičan iz više razloga:
„Ono što je paradoks je to što mladi sebe doživljavaju kao neranjive, da loše stvari ne mogu uticati na njih. Skloni su rizičnom ponašanju, a potrebno je reći da još uvijek nemaju izgrađenu samokontrolu. Tokom puberteta adolescenti postavljaju sebi mnogo pitanja oko identiteta, stiče se polna zrelost i izbor partnera. Dešavaju se bitne promjene u izgradnji vrijednosnog sistema, bira se izbor zanimanja. Takođe, veliki su zahtjevi sredine koje mlada osoba osjeća u tom periodu. Određeni broj mladih smatra da kroz konzumaciju alkohola ili drugih supstanci mogu da pokažu društvu, roditeljima, da su odrasli, da su spremni da prezmu rizik i umiju da vode računa o sebi. U tinejdžerskom periodu dolazi do uspostavljanja granica i često oni u tom periodu imaju problem sa autoritetom, gdje se opet konzumiranje supstanci javlja kao neka vrsta bunta“, ističe Ralević.
Na pitanje kolika je vjerovatnoća da osoba koja je duži niz godina zavisnik uspije da se izliječi Ralević pojašnjava da šansa za izlječenjem najviše zavisi od toga koliko je osoba spremna da promjeni svoj način života i prihvati promjene koje mora da napravi da bi apstinirala.
„Ono što se kroz praksu pokazalo jeste da klijenti koji su više godina u problemu imaju možda i veće šanse za izlječenjem, jer su osjetili više posljedica i izgubili više nego oni koji su na početku svoje aktivne faze. Tako da te osobe ozbiljnije shvataju tretman jer mogu da sagledaju sve posljedice dosadašnjeg načina života. Mlađi obično dolaze po nagovoru porodice, ne shvatajući koliki problem imaju zbog zavisnosti…“.
Osobe koje boluju od neke vrste zavisnosti često ne shvataju da zavisnost izaziva ogromne probleme na duže staze. Oni koji to shvataju i zatraže stručnu pomoć imaju veće šanse da se vrate na pravi put. Ipak, često to ne mogu same i potrebna im je podrška porodice/najbližih i društva (svoje okoline). Ralević posebno naglašava značaj ova dva faktora.
„Porodica je važan faktor jer je klijentima koji se oporavljaju potrebna podrška. Sigurno okruženje na koje mogu da računaju po izlasku sa tretmana. Nakon šest mjeseci boravka klijenata u Ustanovi krećemo sa porodičnim terapijama sa porodicama klijentata, gdje ih upoznajemo sa samom problematikom bolesti zavisnosti, dajemo preporuke koje su to stvari koje je potrebno mijenjati u pristupu, kao i promjena pogrešnih porodičnih obrazaca“.
Smatra da uticaj društva ne bi smio da bude stigmatizujući.
„Iako je čitavo društvo protiv bolesti zavisnosti, ljudi ne shvataju koliko svojim tradicionalnim stavovima šalju poruku da alkohol nije opasan, kao i tolerisanjem opijanja mladih osoba. Potrebno je poboljšati nivo znanja o bolestima zavisnosti u široj populaciji“, stava je Ralević.
Nevladine organizacije su u više navrata tražile otvaranje Klinike za liječenje bolesti zavisnosti koju država Crna Gora nema. Registar osoba koje imaju bolesti zavisnosti takođe ne funkcioniše adekvatno (osobe koje se liječe u JU „Kakaricka gora“ ne ulaze u pomenuti registar). Kada bi se Klinika i otvorila pitanje je da li imamo dovoljno stručnog kadra koji bi bio u stanju da adekvatno odgovori na probleme pacijenata. Sa navedenim se slaže i Nikola Ralević.
„Rekao bih da nemamo ni dovoljno institucija ni dovoljno edukovanog kadra. Ne postoji adekvatna ustanova za maloljetna lica koja imaju problem zavisnosti, što je prijeko potrebno. Takođe, potrebno je da više gradova dobije stručna lica koja će znati da prepoznaju problematiku na vrijeme i da organizuju rad sa grupama zavisnika“.
Kao jedan od novijih oblika javlja se i zavisnost od interneta. Ispoljava se u više oblika a kako ima karakteristiku masovnosti možemo reći da predstavlja i novi socijalni problem. Naime, 1996. godine je prvi put upotrijebljen pojam „internet zavisnost“. Ralević zavisnost od interneta takođe vidi kao novi oblik zavisnosti i dodaje da za sad ne postoji interesovanje za liječenje ovog problema ali i da je izvjesno da će ga biti.
„Zavisnost od interneta predstavlja jedan širok problem jer se može podijeliti na nekoliko segmenata kao što su društvene mreže, druge onlajn aktivnosti… Potrebno je da roditelji imaju jasne granice koliko sati djeca mogu provoditi koristeći internet u toku dana. Neophodno je da podstiču socijalne aktivnosti kod djece, da objasne sve probleme koji mogu nastati ako osoba samo provodi vrijeme na taj način. Korisno bi bilo da osoba postavi jasan cilj pre korišćenja interneta- kako će provesti vrijeme dok je onlajn kako se ne bi desilo da satima „lista“ sadržaj koji ga zapravo i ne zanima“, zaključuje Ralević.
Preporučeno
Aleksandar Bulatović
