Video
STANDARD: Kako ste spojili tradicionalno i moderno, u profesionalnom i privatnom životu?
MURATOVIĆ: Kada govorimo o tradiciji često je miješamo sa nečim što nije tradicija. Moramo učiti o tradiciji i kulturnoj baštini jednoga naroda i svega onoga što je vezano za to njegovo istorijsko djelovanje. Moramo najmlađe, od osnovne škole, učiti šta je tradicija kojom se moramo voditi. Danas živimo u ekspanziji intereneta i sve informacije su nam dostupne. Neke informacije su istinite, neke nijesu i ne postoje mehanizmi koji bi napravili bilo kakvu razliku između istinitih i neistinitih informacija, a na nama je da kroz obrazovanje, kao osnovni vid djelovanja, uputimo mlađe generacije u to koje su to tradicionalne vrijednosti koje trebamo njegovati. Tek onda kada saznamo šta je to tradicija, djelujemo u skladu sa tim. Vrlo često imamo predrasude kada je tradicija u pitanju. I sama sam se vrlo često sretala sa predrasudama gdje se tradiciji pripisivalo nešto što apsolutno nema veze sa njom, a onda je kod mene uslijedilo istraživanje i učenje koje je dovelo do toga da te neke činjenice, koje su neutemeljene, opovrgnem. To nije lak i brz proces, ali je djelotvoran. Kada govorimo o tradiciji za žene iz zajednica manje brojnih naroda se prepisuje taj teret da žene moraju biti kući, domaćice, majke, supruge, sestre i ćerke, a da se ne smiju ili ne traba da se bave javnim poslom. Samo bih navela činjenicu da je prvi Univerzitet na svijetu osnovala žena iz zajednice manje brojnih naroda, to jest žena koja je živjela i radila u Maroku. Ako je ona još prije više stotina godina osnovala prvi Univerzitet, žena koja pripada islamskoj religiji, zašto onda danas govorimo o tome da žene islamske religije treba da sjedi kući i da bude domaćica.
STANDARD: Vi, dakle, ne osjećate teret?
MURATOVIĆ: Ne, apsolutno ne osjećam teret. Smatram da moramo naučiti šta je to prava tradicija i naš savremeni način života podrediti tim tradicionalnim vrijednostima, a da naše funkcionisanje ne trpi.
STANDARD: A koliko Vam te tradicionalne vrijednosti zapravo pomažu u osvajanju nekih modernih stvari, modernog načina života, ili Vam odmažu?
MURATOVIĆ: Pa ja bih rekla da mi pomažu. U našoj tradiciji i kulturi da uvijek budemo pravedni, pravični, da budemo istrajni, da se obrazujemo, da učimo, da budemo primjer našoj djeci i našem društvu i smatram da neka tradicija koja propagira toliko dobrog u svom djelovanju i bitisanju može da bude samo od pomoći, a ne od bilo kakve štete ili da negdje bude kamen spoticanja.
STANDARD: U Crnoj Gori, ja mislim, i šire naravno, percepcija je sasvim drugačija. Vi kažete da ona, zapravo, pomaže. Ipak, živimo u Crnoj Gori, gdje ste pripadnica manje brojnog naroda i žena iz zajednice manje brojnih naroda. Koliko Vas je okolina natjerala da se zatvorite, a koliko da se kroz taj neki motiv borite da objasnite ostatku sve ono što je benefit tradicije?
MURATOVIĆ: Znate kako, kad krenete da se bavite bilo kojom vrstom javnog posla, a pogotovo kad krenete da se bavite politkom predrasude i stereotipi su nešto što će vam biti za vratom. Na tom putu kojim želite koračati, predrasude su neizbježne, put je trnovit, prvo nailazite na raznorazne prepreke, na prepreke od nerazumijevanja žena, prevashodno od žena iz možda svoje porodice, okruženja, šireg ili užeg.
STANDARD: Prvo treba „pobijediti njih“.
MURATOVIĆ: I onda shvatite u jednom trenutku da fakat morate sami koračati na tom putu. Podrške je sve manje i manje. E kad shvatite da vi želite sami koračati na tom putu, zarad nekog većeg cilja, vi ste onda pola svoga posla odradili. Okidač za tu borbu i moju želju da se bavim politikom je bio baš taj, da ja ne želim da budem neko ko je drugi i drugačiji, ne želim da me gledaju kao nekog ko nema nikakva prava i da budem obasuta raznoraznim predrasudama koje nisu istinite, samo zato što se zovem drugačije ili prezivam drugačije, da nisam ista kao bilo koja druga žena iz reda većinskog stanovništva u Crnoj Gori. Vjerujte da su te predrasude kod mene bile okidač i ta prekretnica da se bavim čim se bavim i želja da svojoj djeci ostavim bolje društvo, da se neće susretati sa svim ovakvim predrasudama od strane nepoznatih ljudi.
STANDARD: Jeste li imali prilika, ili bolje reći neprilika zbog toga što se zovete Sabina?
MURATOVIĆ: Pa znate kako, i prilika i neprilika je bilo, da budem iskrena. Negdje najviše možda zabole nekakve konstalacije tipa – nijesmo očekivali da ti budeš takva. Vi se razlikujete od nas. Ne razumijem kako se možemo razlikovati, zaboga imamo istu anatomiju. Ne možemo svi isto razmišljati. Smatram i da pripadnici jednog istog naroda se razlikuju. Niko u biti nije isti, ali negdje, mi žene manje brojnog naroda smo dodatno diskriminisane. Ako uzmemo u obzir da su žene u Crnoj Gori uopšteno diskriminisane, e onda možete misliti koliko su to žene iz zajednica monje brojnih naroda. Pripadnice žena iz manje brojnih naroda imaju i veći teret diskriminacije i još veću potrebu za dokazivanjem i pokazivanjem da ovom društvu mogu nešto doprinijeti.
STANDARD: Živjeli ste u Beranama?
MURATOVIĆ: Da živjela sam u Nikšiću i u Beranama. U Nikšiću sam rođena i odrasla, Posljednje dvije godine živim u Podgorici.
STANDARD: Koliko su sredine različite u odnosu na ovo pitanje o čemu pričamo?
MURATOVIĆ: Svaka sredina nosi određenu priču sa sobom. Ako krenemo, evo da kažem od Nikšića. Nikšić je mjesto gdje pripadnika manje brojnih naroda, odnosno pripadnika Bošnjaka, ima jako malo. Ljudi su neupućeni u našu kulturu, tradiciju, naš način života i negdje, ne mogu reći uvijek, ali vrlo često imaju nesvjestan gard kad čuju ko im je sagovornik. Pa onda tu treba malo više čovjek da se trudi, da bi možda otopio taj led. Mogu reći da je moje odrastanje bilo lijepo, moje školovanje je bilo lijepo, život u Nikšiću je bio lijep i meni je drago što sam uspjela da razbijem i kod Nikšićana te predrasude, tipa – da je nama zabranjeno školovanje. Bilo je i takvih priča, da se ne smijemo školovati, da mi ne bi trebali možda ni da radimo ili nešto slično. Znači, konstantno sam svojim načinom života i djelovanjem uspijevala da razbijam predrasude. Biti pripadnik Bošnjačkog naroda ne znači da smo nešto možda gori ili u zaostatku od drugih, ili bolje. Ponosna sam na to što odgajam djecu u tom duhu. Ponosna jer zaista imamo mnogo toga dobrog da pokažemo ovoj sredini i smatram da mi u Crnoj Gori ne poznajemo jedni druge. Misija treba da nam bude da se međusobno upoznamo, da upoznamo kulture jedni drugih, da upoznamo tradicije jedni drugih. Živimo zajedno ali, živimo zatvoreno jedni od drugih. Treba da se otvorimo i mislim da onda, kad se budemo otvorili nećemo imati više niti predrasuda, niti nekih poštapalica kada su žene manje brojnih naroda u pitanju.
STANDARD: Radili ste sa djecom. Da li i njima treba objašnjavati, ljepotu različitosti?
MURATOVIĆ: Djeca su jedna nevina, divna bića i sa djecom je najljepše raditi. Djeca su kao skulpture koje klešemo. Od njih pravimo figuru i onu finalnu skulpturu kakva treba da bude.
STANDARD: Ali ako kući budu isklesana pogrešno, dolaze kod Vas, šta Vi radite onda?
MURATOVIĆ: Ima i tih situacija. Razgovaramo, prezentujemo, učimo da smo svi različiti, muškarci i žene su različiti, iako pripadaju jednom narodu ili jednoj religiji su različiti. Razgovaramo. Kod nas je problem, generalno, u Crnoj Gori, što se sve manje djece u porodici uči o različitostima i drugačijem. Našu djecu treba da učimo da moramo svi živjeti zajedno, da je različitost bogatstvo, a ne prepreka. Da učimo djecu toleranciji, razumijevanju, nediskriminisanju nikog, ni po kakvom osnovu. Možda je za starije generacije sad kasno, ali ako krenemo od onog najmlađeg uzrasta, da ulažemo u obrazovanje jednakih šansi, u obrazovanje gdje će djeca spoznati to da moraju druge gledati sa poštovanjem, iznjedrićemo neku novu generaciju koja će biti svijetla budućnost današnjeg društva. Nažalost, izgubili smo svaki vid kulture. Kulturu dijaloga, kulturu u saobraćaju, kulturu pisanja i na svakom koraku se vidi jedan vid nekulture. Pod hitno to moramo vratiti, a moramo vratiti tako što ćemo postaviti jake i dobre temelje obrazovnog sistema.
STANDARD: Kako to funkcioniše u partiji?
MURATOVIĆ: Odlično, ali znate kako, u partiji imamo razne generacije, od mlađih do starijih i nekad mlađi uče od starijih, a nekad i stariji uče od mlađih. Možemo se pohvaliti da se u proteklom periodu partija jako podmladila. Partija koja trenutno u parlamentu ima šest mlađih poslanika i što je meni jako drago je to što u parlamentu imamo ženu. Konačno se ženski glas u našoj partiji čuje i često budemo prepoznatljivi baš po toj ženi, koja nas zastupa u parlamentu.
STANDARD: A kako funkcioniše forum žena? Koliko je žena uključeno u sami rad u forumu?
MURATOVIĆ: Znate kako, u svakom gradu u kom postoji opštinski odbor imamo i forum žena. koje su jako aktivne, nekad i aktivnije od muškaraca. Žene te koje daju neki novi elan, pokretač svih društvenih procesa. Žene su jake. Kod muškaraca ponekad možda i proradi neko nezadovoljstvo ili sujeta, a kod žene ne. Žene uvijek gledaju neki korak ispred i trude se da dokažu da vrijedimo isto onoliko koliko i oni.
STANDARD: Ovo sam pitao više zbog toga da vidim koja je masovnost toga, s obzirom na to da vlada taj stereotip da žene iz zajednice manje brojnih naroda treba da budu za šporetom.
MURATOVIĆ: Reći ću vam iz ličnog primjera. Da bi se žene bavile politikom moraju da imaju podršku. Realna podrška u ovom poslu treba dolaziti od kuće. Prije te podrške moramo spoznati same sebe, moramo spoznati svoja interesovanja, vrijednosti, želje. Da li smo zaista sposobne za to što želimo da radimo. Kada spoznamo sebe, tu na snagu stupa porodica, jer podrška porodice je neizostavna. Nisam krenula na ovaj put baš sa velikom vjerom u sebe. Nijesam znala da li ću to moći da iznesem. Ali je suprug vjerovao u mene i on je i danas moja najveća podrška i oslonac. Postoje trenuci kada bih odustala, ali on je taj koji kaže – ne, doovde si došla i moraš da ideš dalje. I upravo tu razbijam te predrasude – da je meni mjesto u kući, za šporetom, da nemam podršku od svoje porodice, naprotiv, najveću podršku imam od svog supruga i čak nekad, kad sama sebi ne vjerujem, on je taj koji vjeruje u mene i koji bude moja pokretačka snaga.
Preporučeno
STANDARD: neka poruka za kraj?
MURATOVIĆ: Moja poruka ženama je – budite hrabre, budite odvažne, obrazujte se, učite, stalno se edukujte, sve mogu da nam uzmu, ali obrazovanje i znanje ne mogu. To je ono što nas profiliše u daljem životu i daljem radu. Moramo postaviti ciljeve, nije pogrešno imati cilj i imati ambiciju Ako odustanemo od ambicija i ciljeva, odustajemo od sebe, a to je jedino što je pogrešno.
