Država je u plamenu, ali nema novca da kupi opremu, letjelice ili popravi postojeće kako bi spasila imovinu i živote ljudi koje je ugrozila vatrena stihija. Nema obećanog kanadera, za pomoć molimo Srbe, Hrvate i NATO, a naši se vlastodršci šetaju svijetom, slikaju i promovišu trošeći naše pare. Sunovrat sistema i pomračenje uma.

Od Bijelog Polja, preko Podgorice, do Buljarice i Čanja — Crna Gora je i juče gorjela.

Država — svedena na, kako kažu zvanično, jedan helikopter i jedan mali avion za gašenje vatre. Sramno.

Bez obećanog kanadera, bez servisiranih letjelica, bez ikakvog sistema.

Sramno, ponovo.

Vatrogasci, prva i posljednja linija odbrane, istrošeni, iscrpljeni, na izmaku snage.

Građani, sa rukama na glavi, gledaju kako im vatra uzima ono što su decenijama stvarali.

I niko da odgovara. Niko da se makar zastidi.

Je li potrebno da sve postane pepeo da bi država reagovala? Koliko još domova treba da nestane, koliko života da bude ugroženo, da bi makar jedno političko obećanje bilo ispunjeno?

Crna Gora, sa ljetima koje sve više liče na pustinjska, ni jednu jedinu sezonu nije dočekala spremno. Niti je kanader stigao. Niti je sistem proradio. Niti su se političari probudili.

Gorjela je zemlja. Gorjele su šume, kuće, štale, magacini.

Ali najviše je gorjela istina. Ona gola, surova istina da nema države kad ti je najpotrebnija.

Gorjela su i posljednja zrnca povjerenja u institucije koje već godinama nude isto:

obećanja, izgovore, konferencije – i na kraju: dim i pepeo.

Vatrena stihija je nemilosrdno gutala sve pred sobom, ali nije jedina koja hara Crnom Gorom.

Uz nju — gori i neodgovornost. Gori i sistem.

Dok vatrogasci daju poslednji atom snage — političari mudruju, izgovaraju rečenice koje više nikome ništa ne znače.

Nema kanadera. Nema helikoptera s ozbiljnom nosivošću. Nema plana. Nema ničega.

Crna Gora je, i u ovom segmentu, na koljenima.

Srbija je poslala helikopter. Hrvatska najavljuje kanader.

A mi? Mi čekamo. Čekamo pomoć. Čekamo opravdanja. Čekamo kraj ljeta da sve zaboravimo.

I tako već godinama.

I dok se nad glavama ljudi nadvio gust dim, u glavama političara i dalje samo – magla.

OBEĆANJA IZ PEPELA

Premijer Milojko Spajić, 6. avgusta prošle godine:

“Vlada će pronaći sredstva da kupi makar jedan kanader.”

Tako je govorio.

Govorio je i:

“Ne možemo svako ljeto analizirati i filozofirati, a da nemamo ni pomaka ni rješenja.”

Juče, 11. avgusta 2025. Crna Gora je gorjela.

Nema kanadera. Nema rješenja. Nema pomaka. Ima samo gareži, dima i pepela.

ZVANIČNO NESPREMNI

Direktor Direktorata za vanredne situacije, Miodrag Bešović, još u junu je upozoravao:

Crna Gora ulazi u požarnu sezonu sa minimalnim kapacitetima.

Jedan helikopter. Jedan avion. Ostatak – na servisu.

Apsurd: oprema postoji, ali ne može da se koristi.

Jer čekamo mehaničare iz inostranstva da obuče naše. Jer je budžet kasnio. Jer javne nabavke kasne. Jer je sve što je važno – odloženo. I nevažno.

U zemlji članici NATO-a, članici evropskih mehanizama za civilnu zaštitu — gašenje požara zavisi od molitve, kiše i dobre volje komšija.

PRAZNA RETORIKA

Premijer Spajić sada najavljuje sjednice, koordinacije, analize, smjernice.

Govori o “zajedništvu”, “solidarnosti”, “snazi zajednice”.

Ali narod ne gasi vatru parolama.

Niti pepeo briše izgorjelu imovinu. Niti se izgubljeno nadoknađuje obećanjima sa društvenih mreža.

Ne gori samo šuma – gori sistem.

Crna Gora ne pati samo od vatrenih stihija.

Pati od truleži. Od zapuštenih institucija. Od nepostojanja plana, odgovornosti, volje. Od izigranih obećanja. Od najjeftinije političke demagogije.

I to više nije samo sramota.

To je opasno.