Video
U decembru prošle godine parlamentarci su slavodobitno saopštili da su usvojene Izmjene i dopune Zakona o državnom praznicima, a to je valjda značilo da će “od tad do kraja vremena“ ( čitaj do sljedećih Izmjena i dopuna Zakona o državnim praznicima), Crna Gora Njegošev dan obilježavati 13. novembra. U Zakonu je zapisano da ćemo to činiti manifestacijama kulture posvećenim liku i djelu Njegoša. Gdje god ste se danas zadesili u “Njegoševoj zemlji miloj”, nećete se oteti utisku da ste pobrkali mjesto (državu) ili osobu u čije se ime u Crnoj Gori ovog 13. novembra slavi. Na ulicama naših gradova i institucijama kulture nema ni traga ni glasa o Njegošu. Izuzetak su neke stalne kote – Jezerski vrh planine Lovćen, prostor u centralnom podgoričkom parku preko puta zgrade CNP-a i hol u zgradi Filozofskog fakulteta u Nikšiću. To su tri mjesta crnogorskog fizičkoga svijeta sa kojih danas i svih 365 dana u godini, na nas i sav svijet mrko motre skulpture i Njegoševo poprsje. Ostatak “blago nama s njom “ domovine bez vidljivih je amblema koji sugerišu slavljeničko raspoloženje na dan Njegoševog rođenja. A nije moralo tako. Crna Gora slavi praznik crnogorske kulture i prvi joj je put. Ali, nedjelja je i neradni je dan, a to je, ispostaviće se, bila okolnost koja bitno formatira proslavu. Očigledno, nedovoljno smo pripremljeni dočekali svoj trenutak da Crna Gora vrati dug Njegošu? Nijesmo ništa učinili i nije nam prvi put.
S ovdašnjom navikom da se svemu nađe opravdanje i dovoljno ljudi koji će u svako čudo vjerovati, recimo da se teško moglo nešto više učiniti. Jer, ljudi, nije ni godina dana prošla od kada ustanovljen Njegošev dan – praznik crnogorske kulture. A što je godina za narod koji navike teško mijenja i kojemu je vrijeme kategorija s biblijskim razmjerama a formula danas ćemo, sjutra ćemo, određuje vječnost. Pa to je svega 365 dana. Od toga, kad odbijete neradne nedjelje i ostale državne praznike, ostane ti svega njih 287 da smisliš kako obilježiti dan proslave duhu crnogorskog genija Petra Drugog Petrovića. Za to vrijeme i najprilježnije cjepidlake u sektoru kulture jedva da stignu ispuniti ranije preuzete obaveze, a obaveza obilježavanja dana Njegoševog rođenja, da se razumijemo na dobrovoljnoj osnovi, propisana im je tek prošle godine.
I na kraju: Đe bi oni ove godine, pod ovim okolnostima i vladom nespremnom na ustupke obilježio Njegošev dan?
Zapravo i imaju đe nemaju načina. Nedjelja je i neradni dan je, a Vlada je onomad odbila aminovati prijedlog da proslava Njegoševog dana obuhvati i ponedjeljak, pa je ta odluka zaposlene u cijeloj državnoj upravi ostavila bez mogućnosti da slave bez zadrške i ostvarujući pravo na dvije praznične dnevnice. Jednu za nedjelju koja je rezervisana za finalne pripreme i realizaciju programa obilježavanja Njegoševog dana i drugu za ponedjeljak, dan kada je trebalo sumirati utiske, odmoriti duh i tijelo od napora kojima su bili izloženi neradnom nedjeljom. O tome je vrijedilo razmisliti. Ljude, pogotovo ona najkreativnije moraš stimulisati. Ovako, učinjenom poslu i te kako, ima mane…
Praznik kulture, Njegošev dan, ove godine je neadekvatno obilježen. I nije problem ranjeno sjećanje, jer bi današnja praznina mogla trajno traumatizovati kolektivni duh obožavaoca Njegoša. Problem je što se, tako kažu, istorija ponavlja kao farsa. Ako je ovo što se danas događa istorija, a trebala je biti jer se o danu Njegoševog rođenja kao danu crnogorske kulture govori decenijama i konačno smo ga dočekali, a on je definitivno, skoro pa hermelinski čist od sjećanja na Njegoša, što bi negdje u vremenu koje nam predstoji trebala biti farsa? Čak i ako za nas uopšte ima više vremena.
A sad, mali predah i uporedna iskustva. Španija ima Institut Servantes, Njemačka Geteov institut, Italija Društvo Dante Aligijeri, a Rusija Državni institut Puškin. Engleska, navikla da gospodari morima i jezikom, osnovala je Šekspirov institut u Birmingemu…
Tipičnom junaku dovitljivcu, našem (sna)lažljivcu s dna kace, pobjedniku tranzicije, ta sentimentalna arheologija naroda neoboljelih od sindroma viška istorije mogla bi biti smiješna. Ne uspijeva on razumjeti čemu toliko truda i para potrošenih da bi Englezi, Španci, Italijani, adekvatno obilježavali dane Šekspira, Dantea, Servantesa. Nejesna je njemu logika toliko sijedih glava koje godinama u bibliotekama i radnim sobama razbijaju glave brojeći slogove i kompariraju slike i simbole. A tek likovne umjetnosti, operske kuće, filmska industrija. Svi nastoje biti dio velike priče koju pokreće duh nosećih stubova tih kultura. I poodavno su raskrstili s (sna)lažljivcima.
Kad već pominjemo institute i institucije na Njegošev dan ne treba prećutati da je svojevremeno Vlada Crne Gore, u naletu emancipatorskih ideja, imala ambiciju da Crna Gora postane svijet pa je, s uzorom na instutut Gete, sa sjedištem na Cetinju, nakon burne javne rasprave, osnovala Javnu ustanovu “Centar Njegoš”. Donijela je odluku o osnivanju Centra na sjednici održanoj 26.oktobra 2006. I to je bilo sve. Moguće je da smo, tek što smo prešli izazovnu prvu dionicu puta, shvatili smo da postojanje takve institucije podrazumijeva, između ostalog, izučavanje Njegoševog djela. A Njegoš je bio čovjek načitan i vješto se oslanjao na stare filozofe. Biće da su ta saznanja obeshrabrila nekoga, pa je taj, dobro obaviješten optimist s pravom odlučivanja samom sebi postavio pitanje: Đe sam ja u toj priči?
Tako je od svih programom predviđenih aktivnosti, “Centar” brinuo samo o čuvanju, prezentaciji i održavanju Mauzoleja na Lovćenu.
Na kraju te priče koja je kao osnovu imala Institut Gete dogodio se početak. Poslije pet godina, odlukom Vlade “Centar Njegoš” pripojen je Narodnom muzeju Crne Gore, s obrazloženjem da je “u njegovom djelokrugu rada moguće realizovati veći dio programskih obaveza Centra Njegoš”. Koliko je to bilo moguće vidljivo je na današnji dan.
A ako mašti damo na volju, izmaštajmo šta bi bilo na današnji dan da u Crnoj Gori imamo Centar Njegoš i da on u punom kapacitetu funkcioniše od 2006. do danas. Evo mogućeg scenarija. Da ga imamo đaci bi današnji praznik crnogorske kulture dočekali razmišljajući o poruci koja im je u svim školama čitana u petak, a pisao je dobitnik Njegoševe nagrade za književnost, neko od filozofa ili dramaturga. U nacionalnom teatru premijerno bi bila igrana pozorišna predstava oslonjena na motive iz Njegoševog opusa ili života, nacionalni javni servis emitovao bi prvu epizodu serije “Šćepan mali”, Univerzitet Crne Gore bi u ponoć, na vododjelnici subote na nedjelju organizovao naučnu raspravu o Luči mikrokozma, Nacionalna biblioteka predstavila bi na izložbi sva izdanja “Gorskog vijenca”, novoizbrani akademik CANU svoju pristupnu besjedu oslonio bi na Njegoša… Toliko je toga moglo biti. Kakav bi to praznik crnogorske kulture bio.
Ali nema danas ničega. I da ga ima ( Centra Njegoš), eto nas ponovo u zoni ironije, ko nama garantuje da bi se u njemu minulih godina okupila ekipa spremna da parira Vladi Crne Gore i kaže: Ponedjeljak je neradni dan!
Otkud to? Što je sad Vlada kriva?
Njena krivica u konkretnom slučaju je u tome što je, među svim zakonima koje od pamtivijeka kreativno čita po po uputstvu lokalnih tumača “može da bude ali ne mora da znači”, izabrala da baš Zakon o državnim praznicima, konkretno, njegovu odredbu o obilježavanje Njegoševog dana tumači držeći se maksime “ pravo zbori i kad krivo śediš”. Kao pijan plota ili davljenik za slamku držala se aktuelna Vlada slova zakona koji kaže da se Njegošev dan striktno obilježava na dan Njegoševog rođenja. Neradni ponedjeljak 14. novembar očigledno je bio crvena linija koju nijesu bili spremni preći.
Ignorisala je Vlada predstavnike zakonodavne vlasti koji bijahu naumili da građanima pruže priliku da Njegoševu filozofiju prirode izučavaju u vremenskom okviru produženog vikenda, tamo đe “volna volnu užasom popire / o brijeg se lome obadvije” ( zadnja pošta Ulcinj ) ili “tamo daleko đe zvone zvona “ ( Paštrovići, Grbalj). Na kraju je, pred kraj ove sedmice, s objašnjenjem da je Njegoš tu da da nas okuplja, a ne dijeli, stvar presjekla predsjednica Skupštine Crne Gore Danijela Đurović i famozni ponedjeljak proglasila neradnim danom za Skupštinu Crne Gore. Argumentujući taj čin respektom spram veličine Njegoševe, prihvatila je rizik da “popije ustavnu žalbu”. Kako? Tako što je poslanike i stručne služe crnogorskog parlamenta učinila pred veličinom Njegošem ravnopravnijim od Crnogoraca svih vjera i nacija koji su, za razliku od poslanika i strušnih službi crnogorskog parlamenta, uskraćeni za pravo im ponedjeljak, kao neradni dan, bude prislava neradnoj nedjelji. A na to smo svi imali pravo jer je igrom kosmičke (ne)pravde Njegošev dan ljeta gospodnjeg 2022. pao u nedjelju.
Koliko je nama bilo važno da dostojno obilježimo Njegošev dan ilustrujemo podatkom da rasprava koja se povela na temu neradnog ponedjeljka, u medijima i sajber prostoru višestruko prevazilazi prostor koji je Njegoš dobio potonjih godinu dana, konkretno od onog dana u decembru prošle godine kada su rasprave pro et contra Njegoša okončane usvajajanem zakonske odredbe koja je 13. novembar ustanovila kao državni praznik, uz podršku je 69 poslanika vlasti i opozicije.
Blago nama stvarno.
Preporučeno
Vlatko Simunović
