Video
Blog prenosimo u cjelini:
“Drage moje, dragi moji. Hiljadu puta sam zamišljala trenutak, pisci imaju bujnu maštu, kako će to izgledati kad ti priđe lekar, bez osmijeha u očima i kaže… Hoću li pasti u nesvijest? Izbezumiti se? Krenuti plakati? Pitati zašto ja?
Životni vijek se produžio, još sam mlada, ne, ne, ne, zašto ja? Je..te! Ništa od toga nisam doživjela. Uhvatio me smijeh kad sam vidjela zabrinute lekare riječkog KBC-a, kako su se samo brzo okupili oko mene. Osjetila sam da mi nekako žele olakšati muku koju nisam osjećala.
U sedamdeset i petoj sam, mnogi moji vršnjaci nemaju rak, zdravi su, u punoj formi, a ja, a ja… Čak ne vjerujem da treba misliti dobro pa će sve biti dobro, ne zamaram se time.
Što me oduševilo ovih dana, zašto sam srećna? Preko noći sam saznala koliko moj suprug i ja imamo prijatelja, pravih prijatelja, fenomenalnih ljudi. Moja prijateljica iz djetinjstva mi je obećala da će mi organizovati pogreb, moj će pepeo, iako je to zakonom zabranjeno, baciti u more na nama najdražoj plaži u Mošćeničkoj Dragi.
Rekla sam joj, zna ona to dobro, u Dragi uvijek duva, jugo, bura, maestral… “Je..te, nemoj me pojesti.” Njen problem, svaki čin nosi sa sobom određenu dozu rizika.
Danas prestajem da pišem blog jer ću se posvetiti liječenju i napisati knjigu o tome. Kad autor knjige piše o fazama svoga umiranja to se čita kao ludo. Doduše, te knjige imaju smisla kad autor ili autorica umru, sve drugo nije napeto. Nažalost, ne mogu vam reći hoću li umrijeti, sigurna sam da šanse postoje.
Jasno je meni odavno da smo svi smrtni pa se ne opterećujem smrću ni “borbom” ni vjerom u hepiend. Ja ne znam je li danas i ovdje hepiend život ili smrt pa mi moja priča lakše pada.
A sad zahvalnost. Neću nabrajati imena ljekara koji su mi dali dijagnozu, ne, ništa nije upitno. Nalazi su jasni, doktori odlični. Dakle, hvala jednom poznatom, riječkom doktoru koji me hitno poslao u Riječku bolnicu. Hvala mom izabranom lekaru koji mi je godinama prijatelj. Hvala profesoru iz bolnice Merkur koji mi je zabranio da mu spominjem ime.
– Za miloga boga, nemojte me spominjati. Kad ljudi čuju da sam operisao Vedranu Rudan svi će mi doći na vrata i uručiti mi svoju jetru.” Lik je svjetski.
Hvala onom ludom liku sa Jordanovca koji je fantastičan ljekar i nosi prelijepe džempere. Kašmir, pretpostavljam.
Super je i moj kardiolog iz Riječke bolnice Sušak. On poznaje moje srce pa sam ga pitala hoće li izdržati operaciju. Rekao je da hoće. “Ako umrem na operaciji vi ćete mi platiti pogrebne troškove.” “Samo ako to bude od srca. Za ostalo ne odgovaram pa ćete pogreb platiti sami.”
Radiohirurgia, bolnica u Svetoj Nedjelji, je ludilo. Ekipa je fenomenalna, od šefa do svih mogućih specijalista, specijalistica, sestara, inženjera, tehničara… Aparati su najbolje što postoji na svijetu ili ja bar u to vjerujem. Ležati na njihovim aparatima opušta ma koliko to nevjerovatno zvučalo.
Za one koji me ne vole i misle da sam se ogrebla besplatno za bilo koji pregled želim reći, nisam. Platila sam. Moja paranoja. Zašto mislim da me ljudi ne vole? Zašto mislim da je mnogo zlobnika? To je jače od mene iako broj vas koji me pratite govori da sam voljena. Usrećujete me već godinama i hvala vam na tome. Vi ste moja trajna inspiracija i ogromna radost.
Da, prijateljica iz Splita mi je rekla da mi u ovoj frci najviše može pomoći Sveti Ante. “Idi u Padovu ali u crkvu, nemoj skrenuti u obližnji autlet. Od večeras ću se molit za tebe.” Hvala, curo ali me još uvijek više privlači autlet nego Sveti Ante. Žao mi je.
Ne znam znate li išta o izdavačima. Još je Hemingvej pljuvao po njima. Moj beogradski izdavač Laguna, preciznije vlasnik Dejan Papić, prema meni se ponio tako da me ganuo do suza. Neka mi oprosti što sam ga strpala u koš sa svim mojim mnogobrojnim izdavačima kojima je sve ljudsko strano.
I to bi bilo to. Ne žalite me. Smrt ili blizina smrti je poseban doživljaj. Opušta. Govori ti što je bitno i poručuje da je život lijep. I jeste lijep i kad ti smrt zakuca na vrata.
Neka kuca, još uvijek sam ovdje i uživam u životu kao nikad.
Do čitanja, gledanja, slušanja… Ponoviću. Drage moje čitateljke, dragi moji čitaoci, godinama moj život činite ljepšim, dajete mu smisao, bez pisanja ne mogu živjeti.
Preporučeno
Pozdrav od srca i iz srca”, završila je svoj blog Rudan.
