Video
To je poručio predsjednik Upravnog odbora Centra za monitoring i istraživanje (CeMI) Zlatko Vujović na konferenciji „Od masovnih oprosta do ciljanih intervencija – amnestija i pomilovanje u Crnoj Gori“, koju je organizovala ta organizacija.
Govoreći o nalazima istraživanja o amnestiji i pomilovanju, Vujović je ukazao na ozbiljne izazove sa kojima se CeMI suočio tokom prikupljanja podataka, naglašavajući da nedostupnost i neujednačenost statističkih informacija u pravosuđu predstavlja sistemski problem, a ne izuzetak.
„Bez pouzdanih i uporedivih podataka nije moguće voditi utemeljenu javnu raspravu, donositi kvalitetne javne politike niti objektivno procjenjivati efekte zakonskih rješenja. Ovaj izvještaj ne govori samo o amnestiji i pomilovanju, već jasno ukazuje na stanje upravljanja podacima u pravosudnom sistemu. Bez sistemskih rješenja u oblasti evidencija, statistike i otvorenosti institucija, reforme pravosuđa ostaju fragmentarne i teško mjerljive“, poručio je Vujović.
Potpredsjednik Skupštine Crne Gore Nikola Rakočević rekao je da institut amnestije mora biti pažljivo normiran i lišen dnevno-političkih interesa.
„Instituti amnestije i pomilovanja ne predstavljaju odstupanje od vladavine prava, već njen korektiv koji se primjenjuje isključivo u jasno definisanim i izuzetnim okolnostima“, rekao je je Rakočević, naglašavajući da se o ovim pitanjima mora odlučivati odgovorno, transparentno i u skladu sa evropskim standardima.
Prema njegovim riječima, amnestija se nalazi na presjeku prava, politike i društvene odgovornosti, zbog čega njen pravni tretman, kako smatra, mora biti lišen dnevno-političkih kalkulacija i parcijalnih interesa.
„Parlament ima ključnu ulogu ne samo kao formalni donosilac zakona o amnestiji, već i kao institucija koja mora da garantuje legitimitet, pravičnost i dosljednost ovog instituta“, jasan je Rakočević.
Ukazujući na činjenicu da je posljednji zakon o amnestiji u Crnoj Gori donesen u junu 2020. godine, Rakočević je naveo da se država trenutno nalazi u najdužem periodu od obnove nezavisnosti bez ovog zakonskog rješenja, uprkos objektivnim pokazateljima koji ukazuju na ozbiljno opterećenje sistema.
„Prijedlozi zakona o amnestiji pojavljuju se bez prethodne javne rasprave, bez kvalitetne debate u Skupštini i bez razmatranja u nadležnim parlamentarnim tijelima, što otvara prostor za potencijalno selektivna rješenja“, rekao je Rakočević.
Ocijenio je da, ukoliko zakon o amnestiji ne prati dugoročan i sistemski pristup, zasnovan na relevantnim podacima i evropskim standardima, „takva rješenja mogu ugroziti vladavinu prava i jasno definisanu kaznenu politiku“.
Rakočević je zaključio da je neophodno jasno normirati institut amnestije, obezbijediti punu transparentnost u postupku donošenja odluka i otkloniti svaku sumnju u selektivnost, uz aktivnu i odgovornu ulogu poslanika u Skupštini Crne Gore.
Tokom predstavljanja nalaza istraživanja o amnestiji i pomilovanju, dr Gordana Mitrović iz CeMI-ja ukazala da u Crnoj Gori ne postoji jedinstvena evidencija amnestiranih lica, navodeći da to predstavlja ozbiljan izazov za transparentnost i odgovornu primjenu instituta amnestije.
Ona je istakla da bi upravo novi zakon o amnestiji trebalo da predvidi obavezno vođenje i redovno ažuriranje evidencija o donijetim rješenjima, pojašnjavajući da bi se time obezbijedila veća institucionalna odgovornost i omogućila utemeljena analiza efekata ovog pravnog instrumenta.
Mitrović je podsjetila da je osnov za amnestiju definisan Ustavom Crne Gore, “kojim je propisana nadležnost Skupštine, dok se dodatna konkretizacija nalazi u Poslovniku Skupštine, Krivičnom zakoniku i Zakoniku o krivičnom postupku”.
Podsjetila je da je Crna Gora od obnove nezavisnosti 2006. godine imala šest zakona o amnestiji, koji su se međusobno razlikovali po procentu oslobađanja od kazne i po krivičnim djelima isključenim iz amnestije, „čiji se broj vremenom povećavao, uključujući i djela protiv braka i porodice, kriminalno udruživanje, kao i nedozvoljenu proizvodnju i distribuciju opojnih droga“.
„Analiza pokazuje da je broj donijetih rješenja o amnestiji po sudovima približno srazmjeran njihovoj ukupnoj opterećenosti. Sudovi sa najvećim brojem predmeta poput osnovnih sudova u Podgorici, Nikšiću, Baru i Kotoru, bilježe i najveći broj odluka o amnestiji“, navela je Mitrović.
Prema njenim riječima, najveći broj amnestija primijenjen je na kazne zatvora do šest mjeseci, zatim na kazne od jedne do tri godine, dok je najmanje amnestija zabilježeno kod kazni zatvora od tri do pet godina i preko pet godina.
Istraživanje je, kako je dodala, pokazalo i da, iako zakonski okvir omogućava amnestiju i za mjere bezbjednosti, prilikom istraživanja nije zabilježeno nijedno rješenje kojim je lice oslobođeno izvršenja takvih mjera.
„U budućnosti je neophodno da se, prilikom razmatranja novih zakona o amnestiji, uzme u obzir i njihov uticaj na rasterećenje smještajnih kapaciteta Uprave za izvršenje krivičnih sankcija (UIKS), kao i da se izbjegava donošenje ovih zakona u izbornim godinama, kako bi se umanjio rizik njihove političke zloupotrebe“, poručila je Mitrović.
Damir Suljević, šef pravnog odeljenja u CEMI-ju, rekao je da primjena instituta pomilovanja u Crnoj Gori bilježi jasan trend restriktivnijeg pristupa, naročito nakon donošenja Zakona o pomilovanju iz 2012. godine.
“Važeći Zakon o pomilovanju donio je značajne promjene u odnosu na prethodno rješenje iz 1995. godine, prije svega ukidanjem određenih ograničenja u pogledu krivičnih djela za koja predsjednik države može dati pomilovanje, kao i izmjenom same procedure, kojom je postupak pomilovanja izuzet iz nadležnosti sudova i povjeren Ministarstvu pravde”, rekao je Suljević.
Prema njegovim riječima, ta promjena dovela je do “dejudicijalizacije postupka pomilovanja, pri čemu se molbe danas upućuju direktno Ministarstvu pravde, koje prikuplja relevantne informacije prije nego što ih dostavi kabinetu predsjednika Crne Gore.”
Suljević je naveo da je broj molbi za pomilovanje dostigao vrhunac 2013. godine, kada je zabilježeno ukupno 337 zahtjeva, nakon čega slijedi kontinuirani pad.
U periodu nakon 2013. godine, broj molbi se, kako je istakao, kretao od 213 u 2016. godini, do svega 29 u 2020. godini.
„Podaci jasno pokazuju da, iako se institut pomilovanja primjenjuje kontinuirano, broj odobrenih pomilovanja ostaje relativno nizak, naročito nakon 2014. godine, što ukazuje na promjenu u razumijevanju njegove svrhe“, naveo je Suljević.
Analiza je pokazala da je u periodu od 2006. do 2025. godine podnijeto ukupno 2.534 molbi za pomilovanje, od kojih je uvaženo 533, odnosno 21 odsto.
Suljević je rekao da je “predsjednik Filip Vujanović u toku svog mandata uvažio najveći broj molbi za pomilovanje”.
„Pomilovanje se danas sve rjeđe posmatra kao instrument šire korekcije kaznene politike, a sve više kao izuzetak namijenjen jasno ograničenim i specifičnim situacijama“, zaključio je Suljević.
Preporučeno
Konferencija je dio projekta „Podrška EU integracijama Crne Gore – za nezavisno i profesionalno pravosuđe kao ključni preduslov!“ koji sprovodi Centar za monitoring i istraživanje (CeMI), u saradnji sa Centrom za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN- CG) i Centrom za građanske slobode (CEGAS), a finansiran je od strane Evropske unije i kofinansiran od strane Ministarstva javne uprave Crne Gore.
