Oni među njima koji su ove nedjelje bili državotvorno budni, lijepo su, naime, ostali zatečeni: toliko bratstva i jedinstva na Ovim Prostorima nije bilo još otkako je Plavi vlak posljednji put zazviždao slavonskom ravnicom.

Potres koji je u nedjeljnu zoru, usred svjetske pandemije koronavirusa SARS-CoV-2, rastresao Zagreb, snagom od pet i pol Richtera oslobodio je, kako se to u ovakvim prilikama kaže, ono najbolje u nama. I već do večeri cijela je Jugoslavija – kao nekoć – stajala mirno. Samo, umjesto u tri i pet poslijepodne, u osam navečer.

Na poziv građanske inicijative Ne davimo Beograd, s balkona i prozora srpske prijestolnice prohladnu su martovsku večer presjekli aplauz i skandiranja podrške Zagrebu. A beogradski Dom omladine osvanuo je s grafitom ‘Zagreb’ ukrašenim velikim crvenim srcem. Pljeskom s prozora i krovova braću Zagrepčane su te nedjeljne večeri pozdravljali supatnici iz kućnih karantena od Novog Sada do Tuzle: u Zenici, recimo, sa zvučnika s balkona puštali su ‘Rođen u Zagrebu’ ITD Banda i skandirali ‘Ajmo, Zagreb!’. Aplaudiralo se s balkona i u Sarajevu – gdje je čuvena stara gradska vijećnica osvanula u plavom, s grafikom ‘SA voli ZG’ i velikim licitarskim srcem – i u Banjoj Luci, gdje je jedan neboder osvanuo s velikim naslikanim crvenim srcem i natpisom ‘Volim Zagreb!’.

Drug Tito, da je živ, umro bi od sreće. Rastegne li se ova pandemija onoliko koliko procjenjuju pesimističniji među svjetskim epidemiolozima, potraje li, kako najavljuju, do jeseni, bogami će se, samo gledajte, 29. novembra – da, provjerio sam, pada u nedjelju – delegati Antivirusnog narodnog odbora Jugoslavije okupiti preko Jajcebooka i na zatvorenoj jejs-grupi aklamacijom donijeti odluku o protjerivanju vladajućih klika iz karantene. I već u osam navečer spontanim će aplauzom i grlenom pjesmom ‘Od WhatsAppa pa do TikToka’ s beogradskih, zagrebačkih, ljubljanskih, sarajevskih, podgoričkih i skopskih nebodera biti pozdravljena odluka o ujedinjenju balkonskih naroda i proglašenju socijalističke federativne karantene.

U uvjetima svjetske pandemije mogla bi se zvati, recimo, Kugoslavija.

Ili, preciznije, Viruslavija.

Ili Potreslavija.

Otkud ta iznenadna solidarnost među našim do jučer smrtno zakrvljenim narodima i narodnostima, otkud ponovno raspireno njihovo gvozdeno bratstvo i jedinstvo? Viruslavija i Potreslavija zgodne su prizemne dosjetke, ali na posve pogrešnoj premisi: kužna zaraza, koja je izbrisala razlike i granice među Kugoslavenima, koronavirus koji je Viruslavene zatvorio i izolirao u osnovne ćelije socijalističkog društva, te potres u Zagrebu, koji ih je izvukao na balkone da plješću Potreslaviji, samo su povodi ovog zanimljivog historijskog fenomena.

A još od osmog osnovne – i lekcije o sarajevskom atentatu – znamo razliku između uzroka i povoda.

Ovaj rubni paranormalni fenomen rezultat je, naime, jedinstvenog eksperimenta u kontroliranim uvjetima koji je nad čovječanstvom provela Majka Priroda. Riječ je o fantastično ironičnoj inverziji: civilizacija koja se u proteklih petnaestak godina potpuno samoizolirala i otuđila, povukavši se u svoje betonske krletke i cijela preselivši na internet – na Facebook, Twitter, Instagram i TikTok – konačno je dobila priliku da vidi kako izgleda ta simulacija života preseljena s pametnih telefona u stvarni, fizički svijet. U svega par tjedana, cijeli je svijet postao golema globalna društvena mreža međusobno nepoznatih, anonimnih avatara pod zaštitnim maskama, izoliranih u svojim bijednim malim profilima.

I što je eksperiment pokazao? Dobro, osim onog, posve očekivanog iznenadnog otkrića kako fizičko živo biće treba fizički prostor, i kako za fizičko, stvarno sranje – za razliku od onoga virtualnog – treba fizički, stvarni toaletni papir. Posve u skladu s protokolom kontroliranog eksperimenta i uvjetima društvene mreže, hejteri i trolovi koji krše pravila ponašanja, hm, virtualno-stvarne zajednice dobivaju tako mjesečne zabrane kretanja, odnosno – kako se to kaže – bivaju po kratkom postupku banirani iz fizičkog svijeta. To su oni, sad vam je jasno, što svojim kretenskim ponašanjem i neodgovornim trolanjem u virtualnom internetskom svijetu i nesvjesno prenose kompjuterski virus.

U stvarnom, fizičkom svijetu to su potencijalni nositelji koronavirusa: pandemija Covid-19 nije ništa drugo nego hakiranje fizičkog svijeta.

Zgodna je to dosjetka i efektan odgovor Majke Prirode, ali eksperiment nije proveden da bismo plastično vidjeli kako izgleda inverzija našeg svijeta – fizička simulacija simuliranog fizičkog života – već kako bi se pratilo ponašanje živih profila u njoj. A živi ljudski profili, kako svakodnevno vidimo, ponašaju se točno onako kako se ponašaju na internetskim društvenim mrežama.

Otuda – eto samo jednog primjera – ono ritualno pljeskanje: prozori i balkoni, naši izlazi u stvarni svijet, postali su naše updatirane profilne slike, a aplauzi u osam navečer – koji su počeli kao izrazi solidarnosti s liječnicima, medicinskim sestrama i bolničkim osobljem u borbi protiv koronavirusa, pa postali općeniti viralni obred podrške i pozdrava – nisu ništa drugo doli emoji fizičkih društvenih mreža, lajkovi i smajlići svijeta u karanteni: stilizirana crvena srca što se koče na zidovima zgrada ista su ona generička stilizirana crvena srca iz kataloga digitalnih emotikona što se koče na zidovima Facebookovih korisnika. ‘Je suis Zagreb.’

Generički emoji s balkona, baš kao i na društvenim mrežama, odavno su devalvirani i ispražnjeni od sadržaja, plitki i površni, distribuirani među profilima da podiđu njihovim jednako plitkim i površnim emocijama: da potresu, ganu, rasplaču i naježe. Viralni su jer – baš poput onog podignutog palca na Fejsu – ne koštaju ništa. Nema od njih, jasno, veće štete, ali nema ni osobite koristi. Osim iluzije društvene važnosti i koristi. Na ovom mjestu, na kraju zatvorenog kruga, potpuno je ta važnost i korist ista kao ona iza lajka ili smajlića na balkonu korisničkog zida na Fejsu.

To je, shvatili ste, oslobođeno ‘ono najbolje u nama’.

U tako simuliranoj simulaciji izrazi podrške doktorima nisu drugo doli network-challenge, a aplauzi Zagrebu tek kratkotrajni i – doduše, ograničeni – viralni fenomen, fizički meme što se dijeli s fasade na fasadu, s kvarta u kvart, ono što su na društvenim mrežama neodoljivo slatke mačke, dupini, pande i oblaci u obliku Isusa Krista. Već sutradan, recimo, aplauz s hrvatskih balkona obredno je ispratio onu nesretnu djevojčicu stradalu u zagrebačkom potresu, a moralni policajci – isti oni što ureduju na Fejsu – skočili su na stražnje noge zbog neprimjerenog lajka umjesto dostojanstvenog RIP-a, pa pozvali da se na balkone i prozore – kako je to na Fejsu vazda bio red – postave upaljene svijeće i lampioni.

Nema, shvatili ste, Kugoslavije, nema Viruslavije ni Potreslavije, nema bratstva i jedinstva. Ima samo velike svjetske društvene mreže avatara preseljenih u hakirani stvarni svijet.

Keep calm and carry on: za ovo ste se pripremali petnaest godina.