Optužnica u kandžama prizemne politike. Jedino se tako može ocijeniti uplitanje crnogorskih medija u optužnicu protiv biznismena Aleksandra Mijajlovića, policijskih službenika Draga Spičanovića, Vladana Lazovića i Milovana Pavićevića, državne tužiteljke Andrijane Nastić kao i političara, funkcionera Demokratske partije socijalista, Predraga Boškovića.

Političku obojenost otkriva činjenica da se u optužnici od 1. aprila Mijajlović tereti da je organizator kriminalne organizacije koja je djelovala od 2020. do februara 2024. godine, sve navodno koristeći u svom zločinačkom naumu sedam crnogorskih medija da bi se ostvario nezakonit uticaj.

Tužilačka trojka, specijalni tužilac Miroslav Turković, državni tužilac Jovan Vukotić i državna tužiteljka Ivana Petrušić Vukašević, ističe da je kriminalna organizacija imala za cilj, citiramo, „vršenje krivičnih djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od četiri godine i teža”.

Pri tom se konkretno nabrajaju samo dva krivična djela: zloupotreba službenog položaja iz člana 416 stav 1 Krivičnog zakonika Crne Gore i odavanje tajnih podataka iz člana 369 stav 1 u vezi stava 4 Krivičnog zakonika Crne Gore.

„MIJAJLOVIĆEV UTICAJ”

Kako su medijske kuće upetljane u rad navodne šestočlane kriminalne organizacije, koji je cilj kriminalnih aktivnosti bio? To se pokušava objasniti, opisom Mijajlovićeve (zlo)upotrebe crnogorskih medija koji krititički pišu o vlasti.  

„Mijajlović je organizovao grupu s namjerom da utiče na uređivačku politiku sredstava javnog informisanja i to: „Mportala”, „TV E”, te portala „CDM”, „Standarda”, „Portal Analitike”, „Pobjede” i „Antene M”, i koristi tako dobijene podatke radi sticanja nezakonite moći za sebe i kriminalnu organizaciju, kreirajući javno mnjenje i stvarajući medijsku sliku isključivo u cilju suzbijanja konkurencije, lične i profesionalne diskreditacije lica, vjerskih, političkih i privrednih organizacija, čije mišljenje i djelovanje je u suprotnosti sa ciljevima i interesima krominalne organizacije” piše, između ostalog, u optužnici od 1. aprila.  

IZBRISALI PA DOPISALI „PORTAL ETV”?!

Nije prvoaprilska šala: već na prvim stranama optužnice uočava se da su specijalni tužioci pokušali da isprave neke svoje goleme greške koje je kritička javnost uočila u Naredbi o sprovođenju istrage, poput nabrajanja medija na koje je Mijajlović imao uticaj.

Tako je u Naredbi naveden i Portal ETV koji je počeo sa radom septembra 2024, puna četiri mjeseca nakon što je prestala da postoji navodna kriminalna organizacija Aleksandra Mijajlovića!

Istovremeno, tužilačka trojka je selektivno čitala poruke sa privremeno oduzetog telefona Aleksandra Miajlovića pa u Naredbi nema ni pomena o komunikaciji sa izvršnom direktoricom „Vijesti” Marijanom Kadić. Izostala je, odnosno sakrivena je razmjena poruka i sa još nekim novinarima, sa kojima je pregovarano o prelasku emisija sa drugih televizija na Televiziju E.

Specijalni tužioci su se ipak bavili samo brisanjem svoje greške iz Naredbe – uklanjanjem imena Portala ETV. Zato je na početku optužnice izbačen Portal ETV sa spiska medija na koje je Mijajlović imao uticaj, piše Portal ETV.

Posao, međutim, nije baš najbolje obavljen: na 42. strani optužnice opet se pojavljuje Portal ETV!

„U odnosu na navode da je on dobijajući informacije iste koristio da bi uticao na uređivačku politiku medija „M portal”, „Portal ETV”, „Standard”, „CdM”, „Pobjeda”, Antena M” i „Portal Analitika”, te da je to koristio da bi kreirao i stvarao medijsku sliku isključivo u suzbijanju konkurencije i diskreditacije brojnih lica, piše u optužnici”, zapisano je u dijelu kada se prenosi Mijajlovićev iskaz.  

KAD UREDNICI MEDIJA SVJEDOČE…

Optužnica koju potpisuje tužilačka trojka suštinski je razrada Naredbe o sprovođenju istrage od 5. oktobra prošle godine. Ali, bez stvarne konkretizacije.  

I, baš kao što je u Naredbi izostalo, tako i u obimnom optužnom aktu tužioci Turković, Vukotić i Petrušić-Vukašević ni na jednom mjestu nijesu naveli krivično djelo koje se počinilo, odnosno koje se stavlja na teret Mijajloviću zbog navodne zloupotrebe privatnih medija.

Još je teže zaključiti upletenost urednika medija u bilo kakve nečasne, nezakonite radnje.

„Aleksandar Mijajlović je razmjenjivao sa urednicima ili direktorima crnogorskih medija: Borisom Darmanovićem iz CdM-a, Draškom Đuranovićem, tadašnjim glavnim urednikom Pobjede, Jasminom Muminović, glavnom urednicom i vlasnicom portala Standard, Tinkom Đuranović, izvršnom direktorkom Portala Analitika, Darkom Šukovićem, glavnim urednikom i vlasnikom Antene M, Marijanom Bojanić, izvršnom direktorkom Vijesti i Oliverom Lakić, vlasnicom portala Libertas.

„UTICAJ” I „KREIRANJE JAVNOG MNJENJA” – KRIVIČNA DJELA?!

Osim nabrajanja čelnih osoba medija, citiranja njihovih svjedočkih iskaza, tužilačka trojka zaključuje da je Aleksandar Mijajlović, imao uticaj na uređivačku politiku većine pobrojanih medija, ne samo kao vlasnik medija-bajing agencije ,,Monte media FZO” već i kao novinarski izvor.

Vrlo čudno i prvenstveno politički obojeno čitanje pravnih normi. Crnogorsko zakonodavstvo, baš kao i evropsko, ne poznaje „uticaj na medije” kao krivično djelo! Ne postoji ni krivično djelo „kreiranje javnog mnjenja”.

A pokušaj tužilačke trojke da kriminalizuje rad crnogorskih medija kritički nastrojenih prema aktuelnoj avgustovskoj vlasti direktno je u suprotnosti sa članom 179, Zakonika o krivičnom postupku.

Zakonik o krivičnom postupku, u članu 179 propisuje: „Ko neovlašćeno spriječi ili ometa štampanje, snimanje, prodaju ili rasturanje knjiga, časopisa, novina, audio i video kaseta ili drugih sličnih štampanih ili snimljenih stvari, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine”.

I da bude sve zanimljivije, u trećem stavu se upozoravaju „prerevnosni” državni službenici: „Ako djelo iz stava 1. ovog člana učini službeno lice u vršenju službe, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine”.

KRIMINALIZACIJA JAVNOG GOVORA

Dakle, Zakonik ne kriminalizuje medije zbog objavljivanja informacija, već kriminalizuje one koji pokušavaju da ih u tome spriječe.

Biće da su specijalni tužioci bili svjesni zakonskih ograničenja. Valjda zato u 294 strane obimnoj optužnici ni na jednom mjestu se ne navodi krivično djelo koje je navodno počinjeno uz upotrebu medija.

I baš zato se može konstatovati da akt koji potpisuju Turković, Vukotić i Vukašević-Petrušić nije optužnica več politički pamflet zapakovan u pravni jezik. Prije svega zato što u tekstu nema onoga što svaka optužnica mora da ima, konkretnog krivičnog djela, nema jasne radnje, nema posljedice.

Posebno je opasno što se pokušava kriminalizovati sam princip novinarstva: rad sa izvorima. Po standardima Evropskog suda za ljudska prava, novinar ima pravo da štiti svoje izvore i objavljuje informacije od javnog interesa. Ako je neko iz sistema nezakonito odao podatak, odgovornost je na tom licu, ne na mediju koji je informaciju objavio.

Očito je da optužnica od 1. aprila „odrađena” po diktatu politike. Kao da je tužilačka trojka ispunjavala snove Demokrata Alekse Bečića koji se godinama bore protiv svakog kritičkog glasa u medijima i pokušavaju da ga kriminalizuju.

Zato optužnica ne targetira konkretno djelo, ona targetira način razmišljanja, uređivačku politiku i pravo da se govori javno. Kada krivično pravo počne da kažnjava „medijsku sliku“ i „uticaj“, više ne govorimo o pravosuđu, govorimo o pokušaju kontrole javne riječi.

(SJUTRA: Kad svjedoci tužilaštva svjedoče u korist optuženih).