Video
Monstruozni plan srpske službe da se teško diskredituje tadašnji premijer Crne Gore otkriva se iz krivične prijave koju je Osnovnom javnom tužilaštvu u Beogradu podnio još jula 2012. godine Vasilije Mijović i koja do današnjeg dana – nije procesuirana.
Nakon nedavne objave hrvatskog ,,Nacionala“ i pokušaja recikliranja optužbi protiv Đukanovića za navodno učešće u zavjeri da se ubije Ivo Pukanić, detalji iz krivične prijave indikativno ukazuju da je plan za političku diskreditaciju Đukanovića skovan unutar srpskih bezbjednosnih krugova i to u doba kada je političke konce u Srbiji držao Boris Tadić, tada predsjednik Srbije.
I nakon smjene Borisa Tadića 2012. godine, nova vlast Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića ostavila je Mijovićevu krivičnu prijavu ,,zaključanu“ negdje u fiokama srpskog tužilaštva punih osam godina.
SUSRETI U BEOGRADU
Prema navodima iz krivične prijave, ključni sastanak dogodio se 15. marta 2011. u njegovoj porodičnoj kući u Beogradu, u Ulici Žarka Vukovića Pucara, kada je u iznenadnu posjetu došao, oko 22 sata uveče, Radoslav Đinović, načelnik odjeljenja za terorizam u srpskom MUP-u.
Đinović je, kao dugogodišnji Mijovićev kolega i prijatelj, dobro znao da je kao operativac, Mijović nekada imao posredne kontakte sa Gavrom Milovanovićem i očito je Mijoviću došao sa ,,specijalnom ponudom“.
– Zato je tražio da svojim autoritetom ubijedim i nagovorim Milovanovića da optuži Mila Đukanovića, Stanka Subotića i Branislava Mićunovića kao naručioce ubistva Ive Pukanića u Zagredu, R. Hrvatska. Za uzvrat, Željko Milovanović bi dobio ulogu svjedoka saradnika, dobio bi novi identitet, kao i članovi njegove porodice i život na novoj destinaciji, kao zaštićeni svjedok – ističe Mijović u krivičnoj prijavi koju posjeduje Pobjeda.
Na Mijovićevo direktno pitanje – da objasni zbog čega se njemu obraćaju sa tim zahtjevom – Đinović je istakao da ,,postupa po ovlašćenju Rodoljuba Milovića zvanog Roćko ili Munja“. Đinović je napomenuo, ističe Mijović, da će se svi ,,dogovori i dalje aktivnosti“ odvijati upravo preko Milovića, načelnika Uprave kriminalističke policije Srbije.
Iako je Mijović, kao nekadašnji savjetnik za nacionalnu bezbjednost Republike Crne Gore, izrazio sumnju da je Gavra Milovanović mogao imati bilo kakav, pa i posredni, kontakt sa Đukanovićem, Subotićem i Mićunovićem – načelnik Đinović je jednostavno konstatovao da o tome uopšte ne treba da brine.
– Milovanoviću će od strane Službe biti napisan tekst, odnosno rečeno šta treba da kaže – lakonski je odgovorio Đinović, naglašavajući da iza svega stoji Roćko (Milović) i da je sve isplanirano do kraja.
Te večeri u kući Mijovića nije napravljen nikakav dogovor, već je samo ,,izložen plan aktivnosti“.
Dva dana kasnije, 17. marta, Mijović se opet sastao sa Đinovićem, ali na kojoj lokaciji nije poznato. Tokom drugog susreta, Đinović je rekao precizan termin kada treba ,,da se ide kod Gavre“ i ponovio ,,da je sve unutar Službe završeno“.
No, Mijović je, kako ističe u prijavi, ,,kategorički odbio da učestvuje u takvoj aktivnosti“ i naglasio ,,da mu ne pada na pamet da bilo koga nagovara na vršenje kažnjivih radnji“.
MIJOVIĆEVI DOKAZI
Da bi potkrijepio krivičnu prijavu, Vasilije Mijović je podastro i dokaze o susretu sa Đinovićem: zapis nadzornih kamera na dan 15. mart 2011. na kojima se vidi da je Radoslav Đinović automobilom ,,pežo 307“ ušao u garažu i zadržao se u Mijovićevoj kući od 22 sata do ponoći.
Uz sve to, Mijović navodi kao svjedoka razgovora izvjesnog Dušana Lazovića, koji je bio Mijovićev vozač u to vrijeme.
Zbog svega što se događalo, penzionisani pukovnik policije Vasilije Mijović je zatražio 5. jula 2012. godine da se protiv Đinovića i Milovića pokrene krivični postupak tereteći ih da su počinili krivična djela: dogovor za izvršenje krivičnog djela iz člana 345 Krivičnog zakona Srbije, krivično djelo iznuđivanje iskaza iz člana 136 KZRS te djelo zoupotrebe službenog položaja.
Iako je krivična prijava primljena u Prvom osnovnom tužilaštvu 24. oktobra 2012. godine, Vasilije Mijović ni osam godina kasnije nije obaviješten da li je srpsko tužilaštvo uopšte preduzimalo ikakve radnje.
BEZ EPILOGA
Da su istražitelji u Srbiji zaista htjeli da makar pročitaju prijavu Vasilija Mijovića, morali su makar saslušati načelnike MUP-a Srbije. Tim prije što Mijović nije baš običan pozornik: radio je u Agenciji za nacionalnu bezbjednost Crne Gore, potom za Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije; i ranije je bio poznat po raznim obavještajnim i kontraobavještajnim aktivnostima (afera ,,Mašan – prelomi u mozgu“) kao i upletenost u nekim političkim dešavanjima…
Dakle: djeluje vrlo uvjerljivo da su se Đinović i Milović sjetili baš Mijovića za neki specijalni zadatak. Teško je, međutim, povjerovati da je monstruozni plan vrbovanja ubice Ive Pukanića da lažno svjedoči bio lični čin dvojice visokopozicioniranih policijskih službenika, da o tome ni u vrhu BIA ni u kabinetu Borisa Tadića nijesu imali informacija. Ili da neko nije dao – ,,zeleno svjetlo za akciju“.
Naprotiv, mnogo je dokaza koji pokazuju da je Tadićev kabinet u to vrijeme podgrijavao i logistički podržavao medijske napade na Đukanovića. Stoga, nije bez logike zaključiti da monstruozna ideja ,,spajanja“ ključnih aktera koji su pominjani u ,,duvanskoj aferi“ sa ubistvom Ive Pukanića – ako nije osmišljena – svakako nije osporavana u krugovima oko Tadića.
Neke stvari na ovim prostorima se ne mijenjaju lako: od sadejstva visoke politike i prljavog kriminala, do zloupotrebe ličnih i porodičnih tragedija u političke svrhe. To pokazuje i krivična prijava Vasilija Mijovića – tek tako zagubljena i u vremenu vlasti Borisa Tadića i u doba vladavine Aleksandra Vučića…
,,Roćko“, ,,Munja“, ,,general Papaja“…
Rodoljub Milović, koji se tereti u krivičnoj prijavi Vasilija Mijovića, izuzetno je zanimljiva ličnost, bogate policijske karijere: bio je žustri inspektor za borbu protiv narko dilera, kasnije načelnik službe, potom načelnik kriminalističke policije Srbije.
Ne tako davno, jedan Milovićev intervju je izazvao izuzetnu pažnju kada je podgrijao sumnje javnosti u nekadašnju povezanost ministra zdravlja Zlatibora Lončara sa zemunskim klanom i Dušanom Spasojevićem…
No, Milović je od ranije izazivao veliku pažnju jer je kao iskusan operativac vodio bitku sa zemunskim klanom, a tvrdi se da je upravo njemu Zvezdan Jovanović priznao ubistvo Zorana Đinđića, kao što su ga mnogi sumnjičili da je rukovodio operacijom hvatanja Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, nakon ubistva Đinđića i tvrdi se da je prosto ,,dopustio njihovu likvidaciju“.
Dugo je bio zvijezda srpske policije, sve do hapšenja Darka Šarića. Upravo je Šarić u iskazu na sudu Milovića nazvao kodnim imenom ,,general Papaja“, uz teške optužbe protiv Milovića da je primao velike novce.
Činjenica je da se ime i nadimci – ,,Roćko“, ,,Munja“, ,,general Papaja“ – pominju u srpskim medijima kada se izvještava o Rodoljubiu Miloviću, kao što je nesporno da je učestvovao u mnogim tajnim operacijama srpske policije. Urednica emisije ,,Insajder“ Brankica Stanković ga je opisala kao ,,mršavog čovjeka, stalno sa cigaretom u ruci, sa zamišljenim izrazom lica, kao da neprestano odmotava film u glavi…“
Preporučeno
Ko zna kakav bi film stvarno mogao da se snimi kada bi Rodoljub Milović iskreno ispričao sve što zna i u čemu je učestvovao.
