Rođen u Kolašinu, Janko je najviše vremena u karijeri proveo upravo patrolirajući jednom od najtežih i najzahtjevnijih dionica u Crnoj Gori – magistralom uz Moraču i Taru. Taj put, pun klisura, tunela, odrona i nepreglednih krivina, poznavao je kao svoj džep. Za sve vozače, domaće i strane, bio je simbol reda i sigurnosti na tom teškom terenu.

Stizao je gdje niko nije mogao, često prije i od hitne pomoći i vatrogasaca, kao presretač na službenom BMW motoru republičke saobraćajne policije. Njegov ,,ulet” na bilo koju tačku Crne Gore bio je spektakl sam po sebi – glasan, brz, odlučan. 

Kolašina do primorja, Janka su prepoznavali po silueti i zvuku motora. A poznavali su ga i po tome što rijetko oprašta – bio je pravičan, strog i poštovan. Nisu ga voljeli prekršioci, ali su mu se i oni divili.

Službu je započeo 1984. godine, a već 1987. zadužio prvi službeni motor, ostvarivši dječački san. Više od 600.000 kilometara prešao je službeno, a stotine hiljada privatno, u sjedištu svojih dvotočkaša. Njegova vještina vožnje bila je legendarna – u potjerama, kroz šume, magle, kiše, kroz neprohodno i zaboravljeno. Niko mu nije mogao umaći, pa ni oni kojima se praštalo u svim drugim slučajevima.

Govorio je malo, ali je sve što je trebalo govorila njegova pojava. Nagrađivan je mnogo puta – od države, policije, vojske. Plaketu bezbjednosti, najviše policijsko priznanje, dobio je još 1990. godine, potpisanu lično od predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića. Bio je šampion u sportu – kao skijaš, strijelac, automobilista. Nije odolio ni bandži skokovima – s mosta na Đurđevića Tari skakao je s istim adrenalinom s kojim je ulazio u svaku potjeru.

Povezani članci

Svijet

Autobus iz BiH učestvovao u teškoj nesreći u Hrvatskoj: Dvoje mrtvih, više povrijeđenih

Hronika

Zagreb: Mladić iz Crne Gore poginuo u saobraćajnoj nesreći

Hronika

Dubljeviću četiri i po godine zatvora zbog saobraćajne nesreće u kojoj su poginuli Vučeljić i Novaković

Njegove nezgode na motoru – od kojih je čudom ostajao živ i čitav – samo su dodale težinu legendi. Jedna od njih, kada je letio 57 metara nakon iznenadnog izlaska automobila iz kolone, i dalje se prepričava. Ustao je krvav, bez svijesti, pa opet ustao i pitao ko je vozio. Nije praštao bezobrazluk, čak ni na magistrali.

U posljednjim godinama bio je član Moto kluba „Bezbjednost“, dijelio iskustva, savjete, i planirao mirnije dane sa porodicom.