U vrijeme kada Crna Gora traži podršku što većeg broja zemalja za što skorije pristupanje Evropskoj uniji, potrebna joj je snažna diplomatska ofanziva i aktivna prisutnost na važnim mjestima odlučivanja.

Vlada je pripremila novi paket diplomata koje treba da oktroiše Predsjednik države i prihvate zemlje prijema. Vladajuća garnitura je, izgleda, postigla saglasnost o rasporedu ambasadorskog kolača, ali je pitanje – da li imamo jedinstvene stavove i usaglašenu politiku u zemlji? Da li će slanjem ambasadora učiniti prisutnim crnogorski pogled na međunarodne prilike i ojačati odbrana crnogorskih nacionalnih interesa; može li se time obezbijediti vidljivost sićušne Crne Gore u ovom kompleksnom i konfliktnom svijetu?

Zbog promjene režima u Crnoj Gori i radikalne selekcije po podobnosti i partijskoj lojalnosti ambasadora i drugog diplomatskog osoblja, zadnjih nekoliko godina izostala je i formalna zastupljenost države na ambasadorskom nivou u velikom broju zemalja sa kojima Crna Gora ima tradicionalne političke, ekonomske, kulturne i druge veze i vitalnu zainteresovanost za razumijevanje njenih nacionalnih interesa.

Prestanak angažovanja lobista u SAD vjerovatno je već ostavio značajne posljedice. Crna Gora se marginalizuje, a sve je agresivniji uticaj stranih diplomata na aktuelne političke prilike u Crnoj Gori. To je stvorilo određeni vakuum u autentičnom prezentiranju crnogorskog viđenja problema na svjetskom, a posebno na regionalnom i bilateralnom nivou.

Izgledalo je da postoji društveni konsenzus u pogledu suverenog prava Crne Gore da zastupa svoj interes, razvija dobrosusjedske odnose, bude aktivna članica NATO saveza i da ubrzano pristupi Evropskoj uniji…

Klasičnu diplomatiju zamijenili su kontakti najviših državnih funkcionera u određenom broju zemalja zapadnog bloka. Različito viđenje spoljnopolitičkih prioriteta i pojedinih pitanja kao što su priznanje države Kosova, jedinstva BiH, tretman zločina u Srebrenici i ratova u Ukrajini i Palestini, različitih crnogorskih državnih funkcionera i glasnogovornika njihovih partija doprinosi stvaranju konfuzije u zemlji i kod partnera u svijetu.

Iako se vlast formalno izjašnjava da je usaglašena spoljnopolitička orijentacija Crne Gore, izgleda da je potrebno učvrstiti društveni dogovor o tim pitanjima i procijeniti šanse i opasnosti po njen suverenitet i mirni demokratski razvoj.

ISTORIJSKO NASLJEĐE

Država koja je na limesu carstava i civilizacija vjekovima opstajala i nestajala nakupila je dosta iskustva. Iz crnogorske istorije možemo izvlačiti dobre i loše pouke.

U novom vijeku prvo se oslanjala na Rusiju, svog vladara i njegovu porodičnu diplomatiju (kralj Nikola kao ,,tast Evrope“), a zatim je imala malobrojne profesionalne diplomate i široku počasnu konzularnu službu, koja je bila izraz poštovanja ratničke slave Crnogoraca od strane uglednih stranaca.

Međunarodne okolnosti (balkanski i Prvi svjetski rat), imperijalni projekti Srbije i unutrašnja podijeljenost (Podgorička skupština) uzrokovale su nestanak Crne Gore kao države. Suverenost je povratila u Narodnooslobodilačkom ratu i podijelila je sa drugim socijalističkim republikama u Jugoslaviji, a poslije njenog raspada sa Srbijom u zajedničkoj državi.

Konačno je 2006. godine na referendumu Crna Gora obnovila punu suverenost.

Velike drame države u jednom vijeku i snažne nacionalne i socijalne frustracije za pokoljenja koja su živjela u periodima ratova; raspad zajedničke države, međunarodne sankcije i politički nemiri i raskoli – ostavili su trajne ožiljke i nezaliječene rane. Na djelu je odbacivanje i ono malo lustracije što je bilo sprovedeno.

Crna Gora je prinuđena da nalazi izlaz iz obnovljenog blata balkanizacije što, prema Oksfordskom rječniku engleskog jezika, ,,karakteriše opasna netrpeljivost balkanskih država jednih sa drugim ili sa ostatkom Evrope“. Formalno se sve vlade izjašnjavaju za evropski put, ali sjeme zla ovdje rađa bogato. Pitanje je samo: ima li na Balkanu još energije za asimilacije, ratove za velikodržavne projekte i mržnje za zvjerstva prema drugima? Sa tim najmanje brojni narodi i male države moraju računati i sa oprezom primati danajske darove.

OČUVANJE AUTENTIČNIH DRŽAVNIH INTERESA

Diplomatija je još uvijek važan faktor obezbjeđivanja autentičnih državnih interesa u odnosu na druge zemlje i međunarodne forume.

Za osamnaest godina nove suverenosti Crna Gora je formirala svoj diplomatski kadar i stekla iskustvo u domenu međunarodnih odnosa. Jedan broj profesionalnih kadrova obučenih u kvalitetnoj jugoslovenskoj diplomatskoj školi činio je osnovu crnogorskog diplomatskog korpusa. Vremenom se crnogorska diplomatija bogatila iskustvom, a mlađi kadar ovladao zanatom i sticao pozicije u hijerarhiji. Vjerujem da među karijernim diplomatama ima ličnosti sposobnih da vode predstavništva i meritorno zastupaju državne interese Crne Gore, ali su oni prinuđeni da se povijaju prema partijskim vjetrovima.

Ne znam koliko je neko od naših ambasadora ličnim autoritetom podigao ugled Crne Gore tamo gdje je obavljao pristojno plaćenu dužnost za svoju zemlju. Javnost ne zna koliko su sadržajne i pismene depeše i izvještaji koje ambasadori šalju Ministarstvu vanjskih poslova, kakve kontakte ostvaruju sa institucijama zemalja službovanja, kakav imaju lični odnos sa značajnim ličnostima iz političkog, privrednog i kulturnog miljea zemlje domaćina i koliko je naša zemlja zahvaljujući njihovom angažovanju proširila broj prijatelja…

To ostaje u domenu službe i arhiva. Ono što je vidljivo je nevidljivost crnogorske diplomatije.

(NE)PARTIJSKI AMBASADORI

Pri izboru za ambasadore javnost se prvi put srijeće sa većinom anonimnih partijskih miljenika i ništa ne zna o njihovom stručnom i intelektualnom kapacitetu. Tek u nekoliko slučajeva za ambasadora je nominovan neko ko je izgradio ime u svojoj struci. No, ni tada najčešće nije biran kao persona – već kao partijski vojnik. Svoje ambasadorsko iskustvo poslije mandata nijesu koristili da u javnosti tumače aktuelne pojave u svijetu ili napišu knjigu ili pak članak. Izuzetak čine bivši ministri sa političkim ambicijama.

Ne zapaža se namjera da se promijeni praksa izbora ambasadora. Izgleda da ne može izaći iz partijskih nagodbi i trgovine funkcijama. Van kadrovskog kruga partijskog povjerenja – nema vidika, niti zračka svijesti da neko mimo istomišljenika može da brani državne interese.

Čak i ona jednopartijska socijalistička Jugoslavija nije poslije rata za ambasadora u Parizu postavila partizanskog generala Jova Kapu, već književnika Marka Ristića. Objavljivanje imena profesora Jova Mirkovića izgleda kao jedina lasta koja može najaviti proljeće, ali može li ko zamisliti da sadašnja vlast pošalje za ambasadora Crne Gore Andreja Nikolaidisa u neku od zemalja gdje su prevedeni njegovi romani.

STRANCI U CRNOJ GORI

Nije, izgleda, bolja situacija ni sa diplomatama koje velike zemlje šalju u Crnu Goru. Sem birokratske nadmenosti iza koje stoji moć i interes njihovih zemalja pa mogu šablonski popovati o demokratiji, prijetiti i uslovljavati, malo što vidimo od ličnog nastojanja da se pronikne u istorijske i mentalitetske osobenosti naše zemlje.

Modeli poretka na Balkanu koji su pripremljeni u nekom svjetskom centru moći ovdje se kamufliraju kvazidemokratskom retorikom. Izuzetno su rijetki slučajevi da neko javno iznese lični stav iz koga bismo mogli procijeniti intelektualni kapacitet i uvjeriti se da pred sobom imamo građanina svijeta koji razmišlja o sudbini država i naroda. Ohrabruje aktivnost nekih ambasadora manjih evropskih zemalja koji nastoje da ojačaju kulturne veze sa Crnom Gorom i iskreno pomažu Crnu Goru na putu za Evropu.

DIPLOMATIJA – BEZ DIPLOMATIJE

Bezbjednosnu diplomatiju Crna Gora realizuje kroz NATO savezništvo i pravila koja važe u toj organizaciji, a svjedoci smo intenzivne policijske saradnje koja je Europol pretvorila u domaće tužilaštvo.

Ne znam kako stoji sa ekonomskom diplomatijom, jer sem uzimanja dugoročnih kredita kojima vlast finansira izborna obećanja ne vidim velike inostrane investicije. Kulturna diplomatija praktično ne postoji i ono malo što se postiže je rezultat povremenih ličnih kontakata stvaralaca ili pojedinih institucija. Zamrlo je prijateljstvo gradova. Potencijal intelektualne emigracije iz Crne Gore je neiskorišćen za nacionalnu misiju u svijetu nauke i kulture. Crnogorska dijaspora i iseljeništvo sve se više vezuje za zemlju na etničkim i zavičajnim osnovama.

Blijeda je državna briga o crnogorskim građanima u drugim zemljama. Izostala je adekvatna politika i reagovanje na stalnu organizovanu vjersku, medijsku i političku nacionalističku harangu na Crnu Goru i asimilaciju Crnogoraca u Srbiji. Bez pravog odgovora su uvrede u odnosu na državu Crnu Goru, odluke o povlašćenom statusu crnogorskih studenata koji se izjasne kao Srbi, o referendumu kao ,,otcepljenju“ Crne Gore od Srbije, o izlasku Srbije na more… I bezbroj drugih primjera koji dolaze od političkih i vjerskih poglavara Srbije.

Međudržavne veze u sve globalnijem svijetu funkcionišu kroz bezbroj kolateralnih kanala, ali diplomatiju ne bismo smjeli svesti na protokol i servis za posjete državnih funkcionera. Sposobnost države da upotrijebi sve mogućnosti za svoj prosperitet umnogome zavisi od spretnosti elite da koristi pogodnosti i izbjegava opasnosti kojima je zemlja izložena u geopolitičkim okolnostima. Reklo bi se da je Crna Gora danas u povoljnijem položaju nego nekad da učvrsti identitet, ali je pitanje koliko je i kako to u fokusu ove vlasti.

Mladi ljudi na vlasti su odlikaši koji su se školovali na prestižnim svjetskim univerzitetima, govore jezike i živjeli su neko vrijeme u razvijenim zemljama Zapada. Istina, nijesu poznati kao disidenti, niti izbjeglice zbog opozicionog djelovanja, već kao naši momci koji su se vratili u domovinu i uključili se u političku borbu. Oni su kao kiša pali na zemlju ispošćenu dugom sušom i postali baštovani izniklog zelenila i starog korova. Oni žele da što prije uvedu Crnu Goru u red demokratski uređenih država i bogatih građana. To je hrabro i privlačno. Ali kako i sa kim? Samohvalisanje i opsjenarstvo lakih obećanja, liderska sujeta i pogibeljni kompromisi neće promijeniti stanje, već razbuktati osvetničke strasti.

Dok mladi lideri vode diplomatiju sa Svjetskom bankom, Parizom, Briselom i Vašingtonom, vjerovatno sa ciljem brzog napretka, ostvaruje se paralelna diplomatija njihovih partnera usmjerena na svrstavanje sa Moskvom, Beogradom i Banjalukom. Na strani protivnika crnogorske suverenosti i zagovornika svetosavlja i srpskog sveta, koji su sada u vlasti, je političko iskustvo i lukavstvo.

Pune se zatvori, gomila se hrani odmazdom protiv ranije tužilačke, sudske i političke vlasti. Uvodi se pravda bez suda. Nova vlast tim osvetničkim temama anestezira javnost i svoje partnere uvjeravaju da su prevaziđene teme o identitetu i opasnosti po crnogorsku suverenost, a predano rade na ostvarivanju svojih političkih projekata. Neminovno će doći do sukoba ta dva pravca spoljnopolitičkog opredjeljenja Crne Gore u aktuelnoj vlasti. Da bi mladi pobijedili u tom sučeljavanju biće potrebno da se naoružaju sa više znanja i mudrosti, da ne ignorišu iskustva istorije i da uzdignu sopstveni crnogorski patriotizam do svijesti o sudbini države.

Inače, ako nastave sa đavolom da tikve sade potonuće tikve, a bojim se i Crna Gora.

Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.