“To kako himnu osjećam i dirigujem, kako je prenosim i učim ne priznajem nikom”, kazala je Đurović prisjećajući se prvog zvaničnog izvođenja kompozicije autora Žarka Mirkovića 3. juna 2006. godine.

“Bilo je to naročito emotivno, čekali smo sedam, osam sati da se glasa za himnu u Skupštini, sjećam se padala je kiša, vijorila se zastava. Dobila sam tim povodom i plaketu od Skupštine Crne Gore, nikad to neću zaboraviti”, kaže Đurović koju šira crnogorska javnost prepoznaje kao dirigenticu veoma uspješnih i nagrađivanih horova ali i po vokalnim sastavima “Veselice” i “Alata” .

Njeni prvi profesionalni koraci vezani su za hor koji je djelovao u okviru KUD “Stanko Dragojević”, a početke dirigovanja pamti kao najljepše trenutke u životu.

“Kad kažete Stanko Dragojević meni se odmah stvaraju slike, moj Titograd, mojih 18 godina, matura, početak studija na muzičkoj Akademiji, dolazak u hor gdje je dirigent bio Radovan Papović, moj divni profesor koji me pored Darinke Matić Marović, naučio mnogim dirigentskim tajnama, trikovima, tehnici. Njih dvoje su mene kao dirigenta oblikovali”, prisjetila se Đurović.

Kako su godine prolazile, probe i nastupi , tako se i ona „vajala“ kao dirigent koji ima i nešto svoje.

“Inače, ne volim dirigente koji glumataju. Kad vidim neke fotografije sa nastupa i ekspresije na mom licu, ježila sam se od toga. Međutim, kada sam takvu fotografiju koju je uradio Duško Miljanić iz CNP stavila na FB jedna studentkinja je rekla: Profesorice, mi smo iz ovakvih vaših ekspresija najljepšu muziku stvarali. Dok dirigujem ne znam gdje se nalazim, za mene više ništa drugo ne postoji”, kaže Đurović.

Dirigentski debi pod Orlovim kršom

Prvi dirigentski nastup imala je sa nepunih 19 godina pod Orlovim kršom.

“Imali smo nastup pod Orlovim kršom Deveta rukovet Mokranjčeva. To su pjesme iz Crne Gore, prva je “Poljem se vije”. Desilo se nešto da on profesor mogao, a ja sam mu već bila asitent korepetitor. Kaže on meni – Zole moraš ti večeras da diriguješ. Uvijek me tako bacao u vatru i tako sam stekla veliko iskustvo još kao mlada. To je bio moj debi, nepunih 19 godina, u tom horu su osim mojih vršnjaka i vršnjakinja bili i ljudi srednjih godina i ljudi koji su čak bili stariji i od mojih roditelja”, prisjeća se Đurović.

Poslije toga je uslijedio Hor muzičke akademije, koji je sa profesorom Papovićem osnovala kao studentkinja.

“Tada je to bio ženski hor, brzo smo na državnom takmičenju u Prištini sa horom Collegium Musicum podijelili 100 poena. Znači maksimalan broj. Mi smo tu bile mnogo važne. I zaista smo bile sve i vrhunski pjevači i dobre djevojke. Danas je taj hor mješoviti mada mi u Crnoj Gori imamo najviše ženskih horova, jer muškarci ne vole da pjevaju”, kaže Đurović.

Dirigovanje, koje je za laike samo “neko mahanje rukama” je izuzetno zahtjevan posao.

“E do tog mahanja mora da se dođe. Prvo se sjedne, uzme partitura, note u kojima na jednoj strani imate komplet simfonijski orkestar, od drvenih duvača, limenih, udaraljki, klavira, gudača, svega drugogo što ima unutra… Sve to treba da se odsvira na klaviru, da se sublimira, da se odslušaju simfonije. Ako je, pak, horsko djelo, pa još novo, to možete čuti samo kada hor otpjeva, kada prvi put spojite glasove. Onda dolazi najteži dio a to su probe, da naučite ansambl to da pjeva i da svira. To je mukotrpan proces, one su sat i po zvanično ali uvijek se to oduži”, kaže Đurović.

Tokom dugogodišnje karijere u prosveti predavala je brojne predmete – muzičke oblike, polifonije, vokalnu tehniku, solfeđo.
“Kuriozitet je da sam počela da radim u Srednjoj muzičkoj školi sa 19 godina. Kada sam upisala muzičku Akademiju koleginica je otišla na specijalizaciju i ja sam taj predmet predavala đacima sa kojima sam se do juče družila na školskom odmoru. To je bilo moje vatreno krštenje”, ispričala je Đurović.

Kada je završila akademiju bilo je prirodno da počne da radi u školi “Vasa Pavić”.

“Rasla sam zajedno sa đacima, rasla je u meni želja i volja za pedagogijom i čini mi se da sam to znala da radim. Nikad nisam uskratila đacima nešto što sam znala, sve sam sa njima podijelila. Nikad u životu nisam im rekla informaciju neprovjereno. Ako nešto nisam bila sigurna uvijek bih rekla da ću provjeriti pa ću im na sljedećem času reći”, kaže Đurović.

U emisiji ona se prisjetila brojnih uspješnih nastupa, sa horovima koje je vodila, ali i djetinjstva i odrastanja u tadašnjem Titogradu.

“U našem ulazu u ulici Đura Salaja kod Sportskog centra živjela je divna profesorka Ljiljana Ponamarev koja je kod svih nas podstakla ljubav prema muzici. Išla sam u nižu muzičku, ali nisam imala klavir tako da sam morala da vježbam ili na spratu kod moje tetke, jer su njene ćerke išle u muzičku školu ili u samoj školi. Planirala sam da postanem veliki književnik ili veliki istoričar, to su bila zanimanja koja su se meni tada dopadala. Počela sam čak i da pišem partizanski roman. Voljela sam istoriju, to me okupiralo”, ispričala je Đurović.