Tema prve diskusije bila je “Stanje stvari: izvještaj o slavenskom Jugu 2022”, a panelisti: Radina Vučetić, Boris Buden i Dragan Markovina. Razgovor je moderirao Igor Štiks.

U uvodnoj riječi, Štiks je pojasnio kako je cilj razgovora da dobijemo odgovore na pitanja u kakvim mi to društvima zapravo živimo, gdje smo sad 2022. i sa jedne šire ili duže vremenske perspektive da vidimo šta se dešava na Balkanu, i koje je njegovo mjesto u Evropi i globalnim tokovima.

Boris Buden je istakao da je sa propašću Socijalizma, otišlo i raspalo se i društvo, kao pojam, kao kategorija.

“Danas ne živimo više u društvima, već u kulturama. Na ovom prostoru žive identiteti, u nečemu što možemo nazvati ‘etno-nacionalistički režim’. Pojam režim namjerno koristim u singularu, jer je sve međusobno povezano – da, bivša Jugoslavija je propala, nemamo više zajedničku državu, nemamo više zajedničkog društva, ali imamo jedan te isti režim, koji nam organizira život, nameće nam identitet. I ne samo da će nas u budućnosti biti sve manje, već ćemo biti stari, ili, drugim riječima, nacijama su dani odbrojani. I to se ne dešava ‘negdje tamo’, već ta ‘relativna vječnost’, to je teorijski termin koji opisuje temporalnost nacije. Međutim s tim je sad već gotovo, to su još 2-3 decenije. Mislim da stojimo pred takvim izazovima, i ovaj rat koji je počeo, sam po sebi je simptom onoga što nas tek čeka. (…) Dijelimo jednu te istu sudbinu, imamo jedan te isti režim, a ono što nas zapravo dijeli su identiteti. Mi uopšte nismo svjesni kakav se genocid nad našim jezikom dogodio. Ovaj jezik nestaje. Akademske elite se ne reprodukuju vani, i uskoro nećete moći dobiti akademski posao ako ne donesete doktorat ili magistraturu iz inostranstva”, kazao je Buden.

Na Budenovo promišljanje nadovezao se Štiks pričom o Krležinom predgovoru za Enciklopediju Jugoslavije 50-ih godina, a da je njen zadatak da  zapravo pokaže pravu narodnu povijest. Ne istoriju kraljeva, princeza, i izmišljanje nekih lokalnih aristokratija, nego istoriju naroda, narodnih pokreta, nečega što je bilo izgubljeno i zaboravljeno. Devedesetih je 35.000 primjeraka te enciklopedije bačeno i uništeno.

Dragan Markovina je istakao da na prostorima slovenskog Juga vlada histerija, koja proizilazi iz nepriznavanja poraženosti ideologija.

“Rat na našim prostorima je bio sulud i uzaludan, ali to niko ne želi da osvijesti i da prizna. Tu histeriju podgrijava iluzija o srpskom i hrvatskom nacionalizmu, smatra on, ističući da budućnost ovih prostora vidi tako što će se preostali ‘domoroci’ – bili oni Srbi, Hrvati, Crnogorci, ili Bošnjaci, homogenizirati što se tiče migranata koji će doći u ove krajeve, tako da očekuje jedan dodatni poraz desničarskog nacionalizma, ali ovaj put na jugoslovenskim osnovama.

Radina Vučetić, profesorica Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, istakla je da nacionalizam kod studenata nikad nije bio veći, i to je, kako je rekla, poražavajuće.

“Veliki problem Srbije je što nikad nije shvatila šta se desilo 1989. I to se jasno vidi i sada. Srbija je tragično u vakuumu između 12 i 14 vijeka, i možda uz veliki napor dobaci do 1989. I ništa ne shvati šta se desilo”, istakla je Vučetić.

To je ilustrovala pričom o vozovima, rekavši da se 23. januara 2022. predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, obratio građanima iz voza koji je stajao. “

“Mi nemamo željezničku stanicu, sklonjena je glavna željeznička stanica, a postavljen spomenik Stefanu Nemanji. Dakle, Vučić je vodio razgovor o budućnosti, o vozovima, u vozu koji je stajao na nepoznatom mestu. I u tome je toliko simbolike, da on sada pravi voz koji ide ni iz čega u ništa, možda do Novog Sada”.

Tema druge diskuje bila je “Open literature: bez prevoda, preko granica”, a panelisti: Lejla Kalamujić, Semezdin Mehmedinović i Ognjen Spahić. Razgovor je, takođe, moderirao Igor Štiks.

Otvarajući diskusiju Štiks je napomenuo da je u fokusu pitanje književnosti u našoj regiji, te koja je njezina svrha i šta ona govori.

“Sasvim je jasno da je književni život kolabirao tamo negdje devedesete, pokazivao znake svoga kraja 91. godine, unutar ovog jezičkog prostora. Dobili smo provincijalizaciju književnosti i književnog života, pa realno s tim i marginalizaciju književnosti, kao medijuma rasprava, kao medijuma u kome se debatiraju ideje i politički programi, a uloga pisaca se često svodila na ulogu zabavljača, a književnost često na hit književnost. Dakle, uloga književnosti se promijenila, a da smo mi unutar tog zajedničkog jezika mnogo izgubili, bez obzira na postojeće veze, organske spone i ideje”, kazao je Štiks.

Semezdin Mehmedinović govorio je o svojim iskustvima nakon povratka iz Sjedinjenih Američkih Država u Bosnu i Hercegovinu, istakavši da je bio istinski frustriran, zato što ima nešto neprirodno u tome da knjige koje pišemo praktično na istom, zajedničkom jeziku, ne prolaze i ne stižu do čitalaca. Mehmedinović je nadalje pojasnio da je tada shvatio kako je  jedini način da se prikloni praksi ovdašnjih pisaca a to je da svoju knjigu objavi u svakom od centara (Beogradu, Zagrebu, Sarajevu).

“Zaista imam tu frustraciju, ali to gledam sa neke malo vedrije strane, jer ja nikad te granice nisam doživio kao stvarne granice”, kazao je.

Štiks je za spisateljicu Lejlu Kalamujić rekao da pripada novoj generaciji, koja je prirodno nastupila na regionalnu scenu.

“Lejla se vratila svojim počecima i istakla kako su je cijelog života odgajali da bude jugoslovenka, te kako misli da su u Sarajevu bili upućeni na književnost koja se pisala u Hrvatskoj i Srbiji, te da taj kontinuitet nikada nije prestao”.

Naglasila je da i nju frustrira, kao i Semezdina, to što isti tekst mora da objavi i u Sarajevu, u Zagrebu i u Beogradu, da bi on uopšte bio dostupan ljudima.

Ognjen Spahić je pojasnio svoje iskustvo, odnosno cilj da kao mlad pisac izađe s crnogorske margine, te da ga zanimaju svi čitaoci – nalazili se u Bosni, Hrvatskoj ili Srbiji, koji razumiju original njegovog pisma, kako god ih nazivali.

“Ko god u mom jeziku prepozna srpski, bosanski, hrvatski, crnogorski, nemam nikakav problem s tim”.

Spahić je napomenuo da ga ohrabruje, u današnje vrijeme, direktna veza s čitaocima, kojih je malo, ali koji apsolutno ne postavljaju pitanja granica. Zaključio je da će pričama o podjeli jezika u nekom trenutku doći kraj, te da svako, prije svega, “u tom jeziku prepozna ono što želi, te pusti drugoga da taj jezik zove imenom koje mu odgovara”.

U trećoj diskusiji umjetnici/e Lana Čmajčanin, Adrijana Gvozdenović, Rena Redle/Vladan Jeremić i Igor Grubić, ukratko su predstavili radove koji čine postavku izložbe “Marginalije zajedničkog”, kustoskinje Nele Gligorović.

Na kraju njihovih izlaganja, publici se obratio pozorišni reditelj Zlatko Paković zaključivši da pravedni ljudi zaslužuju da budu impulsivni. Zapravo, bez impulsivnosti pravednog čovjeka, nema iskrenosti pravednog čina, naglasio je i obrazložio:

“Šta hoću da kažem – šta je identitet velikih dramskih, velikih književnih likova? Šta je identitet Don Kihota? Gde se nalazi on? Šta je središte njegovoga lika? To sam naučio od jednog od najvećih glumaca u istoriji evropskog pozorišta, a to je bio Majkl Čehov. On je govorio da je to jezgro lika Don Kihotovog izvan njega. Da je to jedini lik čije središte je izvan njega samoga, i da je to vodilja, koja mu stoji tu u visini čela, ispred očiju. Zato je Don Kihot i najčitanije štivo, čitaniji od Biblije, i zato je Don Kihot najvažniji evropski junak. Jer je on jedini koji je pokušao da živi prema idealu. Dakle, otarasimo se identiteta, imajmo ideje, odnosno, živimo u skladu sa idejom. Jer jedino to čini čoveka”. M.R.