Istaknuti sarajevski glumac Zijah Sokolović, poznatiji kao maestro monodrame, apsolutni je pobjednik nedavno okončanog MAKADA. Sokolović je u Podgorici zavrijedio dva priznanja “Sat kule”, jer je proglašen najboljim glumcem za maestralnu ulogu u autorskom projektu, monodrami “Lijevo, desno… glumac” koja je, ujedno, izabrana za najbolju predstavu VII Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja.

Njemu je ujedno pripala čast i da zatvori ovu međunarodnu smotru autorskim kabareom “Međuigre 0-24”, koji je izveden van takmičarske konkurencije, u čast nagrađenih.

U proteklih pet mjeseci gostovali ste najprije u Nikšiću, a onda i Podgorici. Kakva je emocija dok igrate u našoj zemlji i da li je pozorišna publika u Crnoj Gori i dalje na visini zadatka?

Ovi ljudi su gladni umjetnosti, pozorišta možda prije svega, zato što, ne samo što je korona ljude odvojila fizički jedne od drugih, nego zato što je pomanjkanje fizičkog odnosa dovedeno na minimum. Tako da su ljudi malo i uvrijeđeni, malo razdraženi i nezadovoljni, znači nedostaje im pozorište u tom nekom smislu. Umjetnost može da im da neku nijansu njihove stvarnosti i mogućnost da je bolje razumiju kad žive neki normalni život.

Imaju oni tog fizičkog kontakta kroz nacionalizam, populizam, i ta vjerska okupljanja, ali ovo što je umjetnost – toga je malo. Publika je ovdje normalna kao i svi ostali koji su znatiželjni. Bilo bi cinično od mene da kažem da volim ovu publiku, da je najbolja na svijetu, da mi je drago što sam tu, to su neke floskule koje možda podilaze ljudima, ali to bih zaobišao. Takođe, uz sve ovo prostori su se odvojili po državama i onda je ta neka usamljenost ljudi došla do još većeg izražaja, tako da me raduje što sam tu i što su me pozvali, i što ću opet na jesen dolaziti…

Monodrama “Lijevo, desno… glumac” uči gledaoce da shvate da su i oni “glumci u svom teatru” i da mogu biti umjetnici u svom životu ako svoje životne “date okolnosti prve dramske radnje” analiziraju teatarski objektivno. Koliko smo u današnje vrijeme “glavni akteri u svom životu” i koliko je bitno da to u stvari i budemo, s posebnom akcentom na naš mali dio planete?

Radeći ovu predstavu pokušao sam da istražujem šta je u stvari pozorište i šta sam ja kao glumac u svemu tome, odnosno koja je moja poruka u toj igri, predstavama, i na kraju interesovalo me kada je pozorište nastalo, kada su ljudi postali glumci. Kad idemo unazad u stara vremena, filozofe, antičke drame, možemo razumjeti da je pozorište oduvijek bilo prisutno i samim tim nastalo je iz stvarnosti. Segment pozorišne forme proteže se kroz čitavu civilizaciju čovječanstva i taj segment pozorišta, u smislu pokazivanja misli i emocija, što jeste cilj predstave, i na kraju i mene kao glumca, je da pokažem neku emociju ili misao koju će gledaoci razumjeti, a neko ju je napisao i izrežirao. Ukratko, ja sam sredstvo da bi se nešto vidjelo, što znači da i danas živimo u vremenu kada je čovjek sredstvo za nešto…

Možemo uzeti taj trenutak političkog života u kojem živimo, sveprisutni i angažovani – mi smo tu angažovani kao glumci, da slušamo nekoga ko govori nešto, koj je po vokaciji glumac. On je trenutno političar, premda je možda bio vodoinstalater, možda nije bio ništa, ali sad glumi da je nešto. Što znači da u pozorištu glumac glumi kao da nešto jeste, što zapravo nije, tako da gledalac vjeruje kao da je istina to što glumac glumi. On pristaje da vjeruje to što nije, to je rekao Šekspir i mnogi ljudi iza njega, i ja se s time slažem. Što znači da sad gledamo nekog političara koji nešto govori što nije, ne mogu da kažem da laže, možda je pristojnije da kažem da je glumac, a mi mu posle toga aplaudiramo za nešto što je rekao…Uzimamo samo taj jedan segment života koji je možda asocijacija na stvarnost. Ali svi segmenti u kojima živimo su pozorište…

Neizbježno smo se dotakli politike. U kojoj mjeri nas “laže i paralaže”, kao i popularne podjele na sve i svašta na neki način unižavaju kao pripadnike ljudskog roda? Zašto smo sve manje humani, optimistični, a sve češće izostaje i naš prepoznatljivi humor koji nam je u posljednih par godina, čini se, prijeko bio potreban?

Sve ovo što mi živimo, toliko je smiješno i komedija koja se toliko ponavlja kroz istoriju čovječanstva da je potpuno neprirodno da mi to smatramo tragičnim…Nije humor ono što je potrebno čovjeku. Čovjek misli da mu je potreban humor da bi preko humora se iživljavao nad stvarnošću u kojoj je impotentan. On želi da se smije stvarnosti, zato što je u stvarnosti tragičan, a ovo mu je sad kao sredstvo da bi on to doživljavao, jer kad se smije u predstavi stvarnosti koju neko imitira, onda on na taj način iskazuje svoju superiornost nad stvarnošću. Dok je dva sata u pozorištu smije se tome, a onda se vrati kući i do iduće predstave živi tragično. Taj put je apsolutno pogrešan.

Dok ne budemo razumjeli kompletnu prirodu čovjeka u njegovoj pozitivnoj i negativnoj energiji i dok ne budemo prihvatili tragičnost ljudske prirode, civilizacije i vremena u kojem živimo nećemo nikada dobiti potrebu humora koji će nas zadovoljiti. Bićemo sve tragičniji i tragičniji, ne u svojoj tragičnosti, već u nerazumijevanju stvarnosti koja je ipak duhovita. Ako gledamo u filmovima, predstavama, istoriji, onda ovi ljudi koji danas vode društvo beskrajno su smiješni. Takvih koji su nas zajebali i naše pretke bilo je na milione, nismo mi ništa posebni, samo što mi to tako doživljavamo.

Publici u Podgorici predstavili ste se i kabareom “Međuigre 0-24”, za koji ste rekli da želi dodirnuti besmislenost i manjak logike čitavog ljudskog djelovanja sa sviješću da je čovjek uhvaćen u zamku civilizacije i usamljenosti, kao prirodnog stanja, i da se to ne može izliječiti, ali može ublažiti. Kako?

“Međuigre” govori o hiljadama malih događaja u našem životu koji čine mozaik našeg života, jednog vremena, sat vremena, dan, godinu, a mi je ne primjećujemo, kao da sanjamo to vrijeme, kao da ga preskačemo zato što smo opterećeni velikim stvarima. A moje ‘Međuigre’ napravljene su na temu Servantesa, on je imao te svoje međuigre, predstave malog trajanja koje su se igrale u pauzama velikih predstava. Ideš da gledaš neku predstavu od 4 čina i na pauzi malu predstavu da bi možda naučio da bolje razumiješ ovu veliku…Možda ti ta mala i pomogne da razumiješ, a možda ova velika ti pomogne da razumiješ ove male stvari.

Kabaretski gledano, ovo je dio u predstavi: ‘Ako ti žena ima male sise, ti ideš kod komšinice koja ima velike sise da bolje razumiješ male sise kod svoje žene, jer su one takve kakve jesu, i možda ih više i cijeniš, jer se može dogoditi da si ti ljut što su male, a kada vidiš velike vidjećeš da ne voliš velike, nego male, a nisi znao’. I takva spoznaja preko umjetnosti je fascinantna i beskonačna.

Te male međuigre govore o tome kako male stvari mogu da ti promijene život. Da li će se ruska flota iskrcati u Jadranskom moru na obale Crne Gore, gledamo sa strane – to je velika stvar. Može se dogoditi da to bude za 100 godina, ali ja sad trošim vrijeme, hoće li ili neće li, i šta će biti i kad će biti, i kad dođe šta će biti, da li će nas  je*at ili ne, ako ne, da li će nas ovi drugi je*at…Mislim, ja gubim vrijeme, a zaboravljam na komšinicu koja mi maše stalno, a ja joj govorim: ‘Stani, sačekaj, nemam kad dok se iskrcaju ovi, da vidim kad će to biti ili neće biti'…

To su te velike stvari prisutne od kad je svijeta i vijeka…da li ću imati toliko para koliko mislim da treba da imam? Da ti odmah kažem, nećeš nikad imati, ali ako ti preko politike obećaju da ćeš dobiti, onda se učlani u stranku i vidjećeš, možda i dobiješ. Možda kad te budu sahranjivali, kazaće, dobio si, šteta što si umro, ne znam šta da radimo sa tim parama koje smo tebi namijenili.

Pola vijeka impresivnog umjetničkog života nije mala stvar – koliko se umjetnost razlikuje danas i onda kada ste počinjali? Da počinjete sad ispočetka, da li biste nešto promijenili?

Prema datim okolnostima, kako bi se date okolnosti mijenjale, tako bih se ja njima prilagođavao (smijeh)…Rođen sam 1950. u Sarajevu, a kažu da su 1953. partizani ganjali četnike po Romaniji, to je svega 15 kilometara od Sarajeva…Ako bih se ja vratio u svoju mladost morao bih vratiti i četnike gore na Romaniju, pa…

Na šta ste najponosniji u vašoj plodonosnoj karijeri?

Što pokušavam da razumijem to čime se bavim, pokušavam da istrajem u tome. Nisam ja izmislio pozorište, ni ovo zanimanje, ja sam sljedbenik miliona i miliona ljudi koji se time bave. Zadovoljan sam sa tom potrebom ili radošću da preko neke predstave ili uloge kažem ljudima nešto o stvarnosti, a da njima bude malo lakše. To je moja želja. Dok me zovu i dok igram znači da imaju potrebu da im ja kažem to. Kad ne budem ja, zvaće nekog drugog, što je opet dobro, jer to je neki drugi glumac, neka druga predstava, neko drugo pozorište…

Poznati smo po tome da ponavljamo svoje greške kroz istoriju, možda češće nego druge nacije. Po ko zna koji put u regionu povampireni su duhovi nacionalizma. Zašto nas bolna prošlost, nažalost, ničemu nije naučila?

Ovi koji to sprovode nemaju školu, nisu bili u školi, stoga i nisu to mogli da nauče, a i da su naučili shvatili su da je to profitabilno. Prvo, da liječi njihov ego koji je takav kakav jeste, prevashodno za medicinu i studente psihologije, a s druge strane, bogate se tako, stiču jedno bogatstvo s kojim mogu da kupe što hoće, jer živimo u takvim vremenima. I o tome se radi. Iako te ljude, kao gledaoce tog sistema, građane, dovedemo na taj nivo komunikacije da je jedini izvor njihovog života to što će ovaj srednjoškolac ili sa osnovnom školom reći, onda smo mi dovedeni na nivo jedne banalnosti, ali i prije se to dešavalo.

Išli su u Prvi svjetski rat i sve druge ratove, i znamo da je rat tragičan, ali ta potreba ljudska za tragičnošću, ta njihova glad za jednom ljudskom osobinom koja je primarna u ljudima postoji. Jer u svakom postoji tamna strana ljudske prirode koja se od vremena do vremena razvija u datim okolnostima, pitanje je samo koliko će se ona kontrolisati u nekom trenutku.

Ako sad jedan čovjek pukne, on može da povede rat. Nije to ništa tragično, to je normalno u našem životu. Svega dvesta godina je bilo bez rata na ovoj zemaljskoj kugli, ostalo je rat, o čemu mi onda razgovaramo. Rat je nešto što je sasvim normalno, prirodno…A kad se ovdje događa, onda je tragično, ali ako se događa sto kilometara dalje je*be nam se. Hajde da vidimo neki posao tamo da napravimo, nešto uvezemo, izvezemo, ili ako treba nešto i poje*emo, zavisi sad od okolnosti koje ćemo praviti čisto jedan profit – i to su te tamne strane ljudske prirode. Politika možda jeste izmišljena kao naziv da se ta tamna strana ljudske prirode dovede u pristojne granice, da ne iskače iz njih. Međutim, sam čovjek je tom negativnom osobinom koja postoji u njemu upravo to doveo. Čovjek ipak na neki način pristaje na neki kompromis, e to su te date okolnosti kojima se bavi moja predstava.

M.R.