Objašnjava da je osnovni motiv za donošenje ovog zakona provjera imovine stečene u vrijeme tranzicije od 1990. godine na ovamo, koja bi u slučaju utvrđenja da je stečena bez pravnog osnova bila oporezovana stopom od 70 odsto.

“Država i društvo koji su opterećeni kriminalom i korupcijom, posebno onim na visokom nivou, što je slučaj sa Crnom Gorom, imaju potrebu za donošenjem ovakvog zakona kako bi se ispitali i sankcionisali svi vidovi nezakonitog bogaćenja na štetu državne imovine i imovine građana, pa i čuvene odluke o dodjeli stanova državnim funkcionerima pod vrlo povlašćenim uslovima, daleko od tržišnih. Zato će prioritet u procesu utvrđivanja imovine biti stavljen na javne funkcionere i sa njima povezana lica”, navodi se u prijedlogu zakona.

Neki političari se plaše revanšizma, neki smatraju da ne postoji politička volja i da je potrebno sprovesti brojne reforme kako bi se uopšte mogao primijeniti jedan ovakav zakon. S druge strane struka ima svoje strahove, da bi donošenje ovakvog zakona na brzinu moglo donijeti više štete nego koristi.

Prijedlogom zakona PZP-a predviđeno je da se postupak uvrđivanja porijekla imovine pokreće nakon utvrđenog uvećanja imovine preko 50 hiljada eura u periodu od 1990. godine, a koje odstupa od prijavljenih prihoda poreskog obveznika.

Nešto drugačiji prijedlog, iako još ne zvanično upućen Skupštini, imaju iz Građanskog pokreta URA.

Miloš Kontar je saglasan sa prijedlogom PZP-a da bi ovim poslom trebalo da se bavi Poreska uprava (PU), ali smatra da bi predmet provjere trebalo da budu sva fizička lica kojima vrijednost imovine prelazi 500 hiljada eura, bez obzira da li je riječ o javnim funkcionerima ili „običnim“ građanima.

“Na taj način se šalje poruka da se kreće sa vrha, ali se i stvara mogućnost da se kontroliše porijeklo imovine „tranzicionim“ biznismenima koji mogu imati veze sa organizovanim kriminalom, a da istovremeno nemaju direktnu vezu sa funkcionerima, objašnjava Konatar.

On će, kako je najavio, inicirati formiranje radne grupe sa ostalim predstavnicima parlamentarne većine, institucijama, nevladinim organizacijama i javnošću, kako bi došli do najkvalitetnijeg zakonskog rješenja. Naglašava da njihova namjera nije ,,lov na vještice“, već uvođenje principa neselektivnosti, kada je riječ o ispitivanju porijekla imovine.

Lider Liberalne partije (LP) Andrija Popović će, kako je kazao, razmotriti inicijativu Bošnjak i pokušati amandmanski da djeluje kako bi dobili najbolje rješenje.

“Poučeni dosadašnjom praksom ove parlamentarne većine i Vlade, nivoom plasiranog populizma, treba posebno voditi računa da se takav proces ne pretvori u obračun i revanšizam sa političkim oponentima, tako da svako rješenje mora biti usklađeno sa evropskom regulativom u toj oblasti”, naglašava Popović.

Istog stava su i Socijaldemokrate Crne Gore (SD), kaže njihov portparol Nikola Zirojević, koji u samom zakonu ne vidi ništa sporno, imajući u vidu da imovina funkcionera spada u javno dostupne podatke. Nemaju problem s tim da se utvrdi porijeklo ili za sve ili za slučajeve koji bi eventualno bili definisani zakonom.

“Takvo zakonsko rješenje je potrebno veoma kvalitetno razraditi i upodobiti sa međunarodnim standardima, kako bi se, imajući u vidu trenutnu situaciju i revanšizam koji nova većina sprovodi u svakom kutku Crne Gore, preduprijedile sve eventualne zloupotrebe ovog zakona”, kaže Zirojević.

I pored obećanja da će komentarisati prijedlog zakona, do objave teksta Pobjeda nije dobila odgovore iz Demokratske partije socijalista, Socijaldemokratske partije i Demokrata.

Prema prijedlogu PZP-a, Poreska uprava bi godišnjim planom, koji bi bio tajan, određivala prioritete koje će kontrolisati, a među kojima bi bili i javni funkcioneri, državni službenici, predsjednici političkih partija i povezana lica. PU bi morala da dokaže uvećanje imovine, a poreski obveznik da je imovinu stekao zakonito, dok bi postupak provjere pokretala po službenoj dužnosti ili po nečijoj prijavi.

Advokat Filip Kažić donošenje ovakvog zakona ocjenjuje opravdanim, imajući u vidu da je u prethodnih 30 godina prelazak iz socijalizma u kapitalizam donio brojne izazove koji često bude sumnju u zakonitost postupanja funkcionera.

Ipak, ukazuje da je potreban poseban oprez budući da pravo na imovinu predstavlja pravo garantovano svima i Ustavom i Evropskom konvencijom i napominje da je oporezivanje oblast koja se prevashodno uređuje Zakonom o poreskoj administraciji.

Trenutni tekst prijedloga zakona PZP-a ostavlja mnogo nedoumica i mogućnosti za selektivnu primjenu, zloupotrebu, pa čak i diskriminaciju, smatra Kažić naglašavajući da ovaj zakon mora biti produkt detaljne analize te da ne smije biti donijet preko noći.

“Zbog osjetljivosti i delikatnosti materije cjelokupna stručna zajednica bi trebalo da da svoj doprinos kako bismo dobili dobro zakonsko rješenje, jer bi se u suprotnom moglo desiti da zakon društvu donese više štete nego koristi”, navodi Kažić za Pobjedu.

Smatra da smjernice za izradu godišnjeg plana na osnovu kog bi PU utvrđivala prioritete za kontrolu nijesu jasno definisane.

“Mogućnost zloupotrebe zakona postoji u tome što je propisano da se i mimo godišnjeg plana postupak utvrđivanja imovine pokreće po službenoj dužnosti i na osnovu prijave drugog organa ili organizacije, po inicijativi fizičkog ili pravnog lica i drugih subjekata”, smatra Kažić.

Na pitanje da li bi ove aktivnosti PU mogla sprovoditi jedino u slučaju formiranja Poreske policije, koja je prije nekoliko godina zamalo formirana, Kažić odgovara da i nije toliko važno kako će se zvati služba niti da li će to biti već postojeći poreski inspektori, koliko je važno da budu obučeni za taj posao.

Lider PZP-a i DF-a Nebojša Medojević pitanje utvrđivanja porijekla imovine tretira kao dio programa suočavanja s prošlošću, navodeći da nije u pitanju samo jedan zakon, jer se jednim ne može ništa riješiti.

“To je dio priče o demontaži DPS i njihovoj zabrani rada, a kako trenutno ne postoji politička volja premijera i Vlade da se nastave temeljne reforme, ostaje samo borba pojedinačnim zakonima”, kaže Medojević za Pobjedu.

Smatra da ni ovaj zakon ne može biti efikasan ukoliko se ne otvore dosijei službe Državne bezbjednosti i pronađe imovina koja je opljačkana ili za koju vlasnici nemaju potvrdu da su je stekli legalno.

Dva su načina za to, navodi Medojević, preko Tužilaštva kroz proširene finansijske istrage za lica već osumnjičena za neka krivična djela ili preko PU, što je i predviđeno aktuelnim prijedlogom.

Ipak, za to su potrebne reforme poreskog sistema, smatra Medojević i ukazuje na mogućnost provjere imovine putem tzv. konsolidovanih poreskih prijava, kao što je slučaj u Americi, gdje praćenjem prihoda, rashoda i imovine sistem sam pronalazi nepoklapanja.

Ocjenjuje da bi reforme neophodne za primjenu ovog zakona, mogle potrajati i godinu i po, ako bude političke volje, navodeći da će to zahtijevati i dosta kadra i obuke.

Prema prijedlogu zakona nezakonito stečenom imovinom smatrala bi se sva imovina koja potiče od neprijavljenog prihoda ili profita na koji nije plaćen porez, čak i ako je nastupila zastara poreskih potraživanja, kao i ona stečena darivanjem, ako se utvrdi da je darodavac stekao nezakonito.

Na isti način tretirala bi se i imovina proizašla iz privatizacija, za koje je DRI utvrdila da je nezakonita, kao i ona stečena odlukama državnih ili organa lokalne samouprave po povoljnijim uslovima od tržišnih na štetu budžeta. Porijeklo bi se moglo dokazati potvrdama o ličnim prihodima, dobicima od igara na sreću, premijama osiguranja, dokazom o dobiti, rentiranju, prodaji, nasljedstvu ili poklonu.

Bila bi prihvatljiva samo ona dokumenta koja su već prijavljena PU.

Ni smrt poreskog obveznika ne bi prekinula postupak utvrđivanja porijekla imovine, osim ako bi se nasljednici odrekli nasljedstva. U tom slučaju bi imovina bila prenijeta na Fond za podsticaj održivog razvoja čije osnivanje je takođe predviđeno ovim zakonom.

Kažić ukazuje da se ovakvom definicijom pojma nezakonito stečene imovine koji je široko postavljen sa ograničenim mogućnostima i relativno kratkim rokom za dokazivanje, otvaraju mogućnosti za arbitrarnu primjenu prava, ali i zloupotrebu.

“Znamo da je tokom proteklih 30 godina, posebno tokom 90-ih prošlog vijeka, bio veliki broj onih koji nijesu bili osigurani ili jesu na minimalac, pa se plata koju su primali na ruke, prema zakonu postavljenom na ovaj način, tretira kao njihova nezakonito stečena imovina. Ako ih nijesu držali na računu ili ako su kupili neku pokretnost ili nepokretnost, a ta je razlika prešla iznos od 50 hiljada eura za 30 godina, oni potpadaju pod ovaj zakon”, objašnjava Kažić.

S druge strane zakon ih ograničava sredstvima kojim bi morali dokazati da je imovina stečena zakonito.

“Ako je neko izdavao stan, zakupac je izašao, ugovor je postojao, ali ga više ne čuva jer je prošlo 20 godina od tada, na njemu je teret dokazivanja. Čim se ispostavi da između prihoda na koje je plaćen porez ili čak i ako nije plaćen, jer je PU pustila da zastari to potraživanje, onda se ta krivica prebacuje na teret građanina koji je uredno prijavio prihode, ali nije dobrovoljno pošao da plati porez i tako stečene prihode po ovom zakonu sada će nazivati nezakonito stečenom imovinom “, ukazuje Kažić.

On postavlja pitanje ko će da dokaže bilo kakvo sticanje u periodu devedesetih u vrijeme inflacije gdje je plata danas bila pet maraka, a sutra je već vrijedila jedva jednu.

“Ako se vrijednost imovine bude cijenila prema momentu sticanja, zanima me koji su to eksperti koji će, na nestabilnom tržištu, maltene u ratno doba, procijeniti koliko je nešto vrijedilo, kada se tada puno toga davalo i u bescijenje da bi se preživjelo”, pita se Kažić.

U slučaju da PU utvrdi da je imovina nezakonito stečena određivala bi porez koji bi obveznik morao da plati. Žalbu na to rješenje mogao bi podnijeti Ministarstvu finansija, čija bi odluka bila konačna i protiv koje bi se mogao pokrenuti upravni postupak.

Ukoliko porez ne bude plaćen, predmet bi se upućivao Tužilaštvu radi privremenog oduzimanja imovine do izmirenja duga ili pravosnažne presude koja bi bila donijeta u hitnom postupku.

Kažić u ovom zakonskom rješenju vidi više problema, smatrajući da upravni postupak, iako se u njemu mogu iznositi svi dokazi kao i u parničnom postupku, nije advekvatan za dokazivanje porijekla imovine.

Podsjeća da je slična problematika bila sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti čija izmjena je usvojena upravo u ovom dijelu koji je brisanje i dokazivanje svojine takođe tretirao upravnim postupkom.

Smatra da se u takvim sporovima moraju primjenjivati odredbe o parničnom postupku i svojinsko pravnim odnosima.

Objašnjava da je postupak utvrđivanja poreske obaveze upravni postupak u kom se na osnovu završnih računa, razlike između prihoda i rashoda utvrđuje porez koji obveznik mora platiti. Ipak, ako se u ovo uvede i dokazivanje porijekla imovine, Kažić upravni postupak ne smatra adekvatnim.

S druge strane, nejasno je uključivanje Tužilaštva u ovo pitanje.

“Ako postoji dospjelo potraživanje, kao što bi bio u slučaju da Poreska uprava utvrdi porez od 70 odsto na imovinu za koju porijeklo nije dokazano, svaki povjerilac, pa i PU može tražiti uspostavljanje privremene mjere na imovini dužnika. Međutim, uvođenje Tužilaštva kao i nedovoljno jasna uloga suda koji bi trebalo da donese odluku o oduzimanju nezakonito stečene imovine stvaraju pravnu nesigurnost, jer se u tom postupku po pravilu dalje sprovodi postupak prinudne naplate potraživanja, a ne postupak oduzimanja imovine”, smatra Kažić.

Objašnjava da bi sud mogao po zahtjevu PU donijeti privremenu mjeru zabrane raspolaganja, ali je nejasno kakvu presudu može donijeti ukoliko se u postupku već utvrdi da nema dokaza o porijeklu imovine.

PU takođe može pokrenuti i postupak prinudne naplate, što inače i radi sa npr. porezom na nepokretnosti, ukoliko ne bude plaćen, uspostavlja se hipoteka i sprovodi prinudna naplata.

“Suština je da treba obezbijediti i u krajnjem naplatiti potraživanje, nema potrebe za bilo kakvim presuđivanjem”,  zaključuje Kažić.

Andrija Popović smatra da u našem zakonodavstvu već postoji niz mehanizama kontrole porijekla imovine koje tretiraju različiti zakoni, kao i institucije koje se bave tim pitanjem kao što su ASK, DRI, ali i civilni sektor.

Napominje da je na sajtu ASK stalno dostupan imovinski karton svih javnih funkcionera koji je lako provjerljiv, kao i da se izmjenama zakona od prije par godina pomaže ekonomsko slabljenje kriminala, odnosno oduzimanje imovinske koristi za koju se utvrdi da je nelegalno stečena.

Na pitanje da li postojeća zakonska regulativa pruža mogućnost za provjeru porijekla imovine Medojević ukazuje da Zakon o poreskoj administraciji predviđa da, ukoliko poreski obveznik ne podnese poresku prijavu, PU sama napiše na osnovu revizije koju izvrši, ali da se to u Crnoj Gori nikada nije dešavalo.

Iz Poreske uprave navode da do sada nijesu mogli sprovoditi mjere inspekcijskog nadzora u ovoj oblasti, jer im postojeći zakonski okvir ne daje mogućnost sprovođenja istražnih radnji radi utvrđivanja porijekla imovine poreskih obveznika.

“Međutim, treba naglasiti da PU, postupajući u skladu sa nadležnostima propisanim Zakonom o poreskoj administraciji i ostalim poreskim propisima u cilju provjere regularnosti obračunavanja, prijavljivanja i plaćanja poreskih obaveza, u svakom slučaju u kojem se utvrdi sumnja na postojanje bilo kog krivičnog djela, o istom obavještava Tužilaštvo i Upravu policije. Isti zakon propisuje da, radi otkrivanja poreskih krivičnih djela i njihovih izvršilaca, ovlašćeno službeno lice poreskog organa preduzima istražne radnje po nalogu tužioca”, navode iz PU.

Imajući u vidu da su prema Ustavu Crne Gore pred zakonom svi jednaki, Kažić smatra da bi se ovaj zakon morao odnositi na sve.

Ukoliko bi njime bili obuhvaćeni samo javni funkcioneri, to bi dovelo do situacije da se ne može ispitati imovina lica koja su sa njima povezana i na koje je nezakonito stečena imovina funkcionera eventualno prenijeta.

Podsjeća da je ovo pitanje pokretano još u vrijeme FNRJ, ali su umjesto imovine političara, na kraju kontrolisali frizere i krojače.

“Ovo ukazuje da se radi o vrlo ozbiljnoj materiji kojoj se ne smije pristupati pompezno i senzacionalistički, jer bi nas nedovoljno dobar zakonski tekst i eventualna zloupotreba prilikom primjene mogli skupo koštati, ukoliko bi se došlo do suda u Strazburu”, upozorava Kažić.

Na pitanje da li Crna Gora ima kapacitet da sprovede ovakav zakon, Kažić prvenstveno naglašava da je zakonodavni okvir generalno dobar, ali da uvijek ima prostora za napredak i usklađivanje.

“Smatram da bi primjena predmetnog zakona u praksi naišla na probleme, zato je posebno važno da zakonski tekst u startu bude precizan i jasan kako ne bi bilo dodatnih poteškoća u primjeni. Ono što je takođe neophodno jeste kontinuirana i sveobuhvatna obuka kadrova. Sve navedeno implicira da se sa donošenjem i primjenom ovog i sličnih zakona ne smije žuriti, ma koliko bio jak pritisak javnosti”, zaključuje Kažić ocjenjujući da je rok primjene, šest mjeseci od stupanja na snagu predviđen ovim prijedlogom, suviše optimističan.

30 godina čuvanja

“Prema predloženom zakonskom rješenju svi koji su od 1990. godine uvećali svoju imovinu za više od 50 hiljada eura, a da za to ne postoji osnov u prihodima na koje je plaćen porez, moraće da pruže dokaze o porijeklu te imovine i to u roku od 90 dana. Pri tom dokazi koji se mogu prihvatiti taksativno su nabrojani u čl. 14 prijedloga zakona i očekuje se da ih poreski obveznik čuva od 1990. godine”, navodi Kažić.

Ovim zakonom posebno bi bili tretirani funkcioneri koji su posljednjih godina od države dobijali povoljne stambene kredite i u zavisnosti od staža i pozicije, bili oslobađani vraćanja čak i do 80 odsto kredita.

Od pravila da se nezakonito stečena imovina oporezuje sa 70 odsto, odstupa dio koji se odnosi na ovu grupu, pa bi PU pojedinačno od slučaja do slučaja utvrđivala visinu obeštećenja do tržišne vrijednosti.