Komentarišući brutalnu kampanju koja se vodi protiv Crne Gore, sagovornik VN kaže da nije cilj učesnika i organizatora tog pokreta samo pobjeda nad jednom političkom grupacijom ili njena marginalizacija.

“Cilj je uništiti čitav pokret koji, simbolično rečeno, predstavlja normalnu Crnu Goru modernu, demokratsku i evropsku. Kada to uništite, kada diskreditujete ili marginalizujete institucije i ljude, koje predstavljaju takvu Crnu Goru, onda je svejedno ima li ili nema crnogorske države. Onda je ta državnost samo forma, a nezavisnost privid”, naglašava Andrijašević.

Prvi put od devedesetih, građani naše države govore da se plaše sukoba, da u državi vlada totalna neizvjesnost. Kao istoričar koji prati i analizira procese, kojem su dobro poznata dešavanja s kraja prošlog vijeka, kako vidite današnju Crnu Goru? Ima li razloga da se plašimo danas više nego prije 30 godina?

ANDRIJAŠEVIĆ: Kao istoričar pratim crnogorski parlamentarni život od njegovog početka 1906. godine, tako da “pamtim” mnogo duže od ovih trideset godina parlamentarizma u Crnoj Gori. Nikada naš politički život nije bio bez tenzija i sukoba, koji su ponekad eskalirali i u sukobe druge vrste. U vrijeme Knjaževine Crne Gore bilo je čak i ubistava pristalica opozicije, a bila su i dva pokušaja oružanog prevrata. Od 1990. do danas, bilo je, kao što znate, mnogo incidentnih situacija, bilo je sukoba i nasilja, ali sve do 2015. godine, kada su počeli protesti ispred Skupštinom, nijesam imao utisak da postoji opasnost da neki incident “zapali” čitavu Crnu Goru. Od tada je sve drugačije.

Zašto?

ANDRIJAŠEVIĆ: Tadašnja opozicija počinje da prijeti fizičkim nasiljem i uvodi ga u Skupštinu. Govori se o otkopavanju oružja, namirivanju krvi, osveti… Takvog rječnika i postupaka nije bilo u ovom domu devedesetih, a bilo je vrlo logično da ih bude. Današnje stanje je, prema mojem mišljenju, zabrinjavajuće. Incidenti se prečesto dešavaju, tenzije su svakodnevne. Ako onaj ko je najodgovorniji za stanje u Crnoj Gori, a to je aktuelna vlast, ne pokuša da pronađe sagovornika na drugoj strani i započne ozbiljan unutarcrnogorski dijalog, mi ćemo teško izbjeći sukob opasnih razmjera.

Posljednjih mjeseci Crna Gora je izložena neviđenoj medijskoj agresiji iz susjedne države koja po brutalnosti čak prevazilazi kampanju tokom litija srpskih popova i parlamentarnih izbora. Podsjeća li Vas i to na devedesete?

ANDRIJAŠEVIĆ: Naravno da ima sličnosti u idejama i ciljevima, ali su manifestacije ove kampanje mnogo radikalnije nego one devedesetih. Devedesetih je i organizacija medijskih i drugih aktivnosti bila uglavnom na jednoj adresi u regionu. Sada je u ovaj pokret uključeno nekoliko državnih adresa, pa i mnoge parapolitičke institucije. Naivno bi bilo vjerovati da je cilj svih učesnika i organizatora ovog pokreta samo pobjeda nad jednom političkom grupacijom ili njena marginalizacija. Cilj je uništiti čitav pokret koji, simbolično rečeno, predstavlja normalnu Crnu Goru modernu, demokratsku i evropsku. Kada to uništite, kada diskreditujete ili marginalizujete institucije i ljude, koje predstavljaju takvu Crnu Goru, onda je svejedno ima li ili nema crnogorske države. Onda je ta državnost samo forma, a nezavisnost privid.

Vi ste porijeklom Nikšićanin, a za desetak dana u toj opštini biće održani lokalni izbori koje takođe prati neviđena propaganda srpskih medija. Kakva je danas atmosfera u Nikšiću?

ANDRIJAŠEVIĆ: U pravu ste da je riječ o neviđenoj propaganda srpskih medija, ali ne samo srpskih. Činjenica da se izbori održavaju samo u Nikšiću, omogućila je svim političkim akterima da se maksimalno i isključivo posvete predizbornoj kampanji u ovom gradu. Pored političkih stranaka, na nikšićkim izborima angažovane su i mnoge druge institucije, poput raznih NVO i Crkve. Sve to stvara tenzije i metež, koji često rezultira incidentima. Uz to, stranke dojučerašnje opozicije lako pređu sa programskih neslaganja na diskreditaciju ličnosti iz suprotnog tabora, što nikada ne donosi dobre efekte, a ni korist, jer većina onih koji će da biraju 14. marta, već su izabrali. Ali, kakav god da rezultat bude, malo će se što promijeniti na državnom nivou ili u odnosu političkih snaga, iako razumijem simboliku koju nikšićki izbori u ovom trenutku imaju za sve političke grupacije.

Kako komentarišete način na koji je nova vlada obilježila 100 godina od smrti kralja Nikole? Da li je dolazak sa vijencem na kojem je trobojka nesnalaženje, neznanje ili provokacija?

ANDRIJAŠEVIĆ: Meni to nije ličilo na zvanično obilježavanje jedne godišnjice, već na neki, ne bilo primijenjeno, porodični ritual, kakav se praktikuje prema nekom dalekom pretku. Znam kako je prethodna vlada obilježila 200 godina Njegoševog rođenja, 1000 godina od smrti kneza Vladimira ili sto godina Mojkovačke bitke. To su bili ozbiljni programi, gdje se manifestovao stav države prema događaju ili ličnosti i gdje su se afirmisale vrijednosti koje taj događaj ili ličnost simbolizuje.

Polaganje vijenca na spomenik odviše je konvencionalni i kurtoazni gest za jedan ovakav događaj. Vladini zvaničnici su samo formalno obilježili ovaj događaj, a faktički su obavili jednu kurtoaznu radnju. To je ono kad kažete “samo da otrsim to”. A vijenac na kome je trobojka, upravo potvrđuje ovo što pričam. Ako se stogodišnjica obilježava u organizaciji države, onda na vijencu koji polažete na grob mora biti važeće državno obilježje. Zar to nije logično? Jedino ako grob kralja Nikole posjećujete kao građanin ili stranačka ličnost, onda možete donijeti koju hoćete zastavu. Ne sporim da je u vrijeme kralja Nikole trobojka imala status državnog simbola, ali državni zvaničnik nema pravo na istoricističke ili neke druge afinitete, niti na ispoljavanje ličnih uvjerenja kada obavlja zvanične dužnosti.

Da li Vam je reakcija Cetinjana bila očekivana?

ANDRIJAŠEVIĆ: Što se reakcije Cetinjana tiče, ona je bila očekivana, kao i toliko puta do sada. Takva je njihova reakcija bila i u mnogo opasnjim i težim vremenima od ovog danas.

Premijer Zdravko Krivokapić nedavno je najavio izmjene Zakona o crnogorskom državljanstvu, kako bi se omogućilo uvođenje dvojnog državljanstva. Zašto sada? Da li je razlog predstojeći popis?

ANDRIJAŠEVIĆ: Najprije, trebalo bi sačekati da vidimo što će od ove najave biti i kojeg će opsega biti ove izmjene. Razloge za ovu najavu ne znam i ne bih da nagađam, a može ih biti nekoliko. Nesumnjivo da se izmjene zakona mogu odnositi i na predstojeći popis stanovništva, koji čak i predsjednik Srbije smatra ključnim za rješavanje “srpskog pitanja” u Crnoj Gori. Zato će, nesumnjivo, njegovi eksponenti u Crnoj Gori učiniti sve da ovaj popis bude prepis. Da se što više dosadašnjih Crnogoraca prepiše u Srbe. Oni misle da se tako rješava “srpsko pitanje” u Crnoj Gori, tako što će hiljadu ili pedeset hiljada ljudi promijeniti nacionalno opredjeljenje. Kakve može biti koristi za bilo koju naciju ako uz pomoć “preletača” popravlja svoju poziciju? Položaj nacije popravlja se njenim unutrašnjim kvalitetom, a ne njenim brojem. Status vodeće nacije u jednom višenacionalnom društvu, dobija se na osnovu kvaliteta njene elite u različitim oblastima, a ne veličinom njenog procentualnog učešća. Srbija XIX vijeka je to odlično razumjela. Ova današnja to ne razumije.

Najavljuje se i izmjena Zakona o obrazovanju, kako bi se omogućilo uvođenje vjeronauke u školama. Vaš komentar?

ANDRIJAŠEVIĆ: Ne znam kome je takva nesuvislost mogla da padne na pamet. Taman smo se oslobodili predmeta “Marksizam i socijalističko samoupravljanje”, a sada treba ponovo da uvedemo ideološku poduku, i da učenike razvrstamo u tri kolone pravoslavne, katolike, muhamedance. Kada to uđe u škole, onda je gotovo sa školom kao građanskom institucijom, ali i sa školom kao institucijom koja počiva na naučnim znanjima. Nije zadatak škole da uči o vjeri, to je zadatak vjerskih institucija, a pitanje je i koliko se vjera uopšte može učiti. Škola učenicima daje znanje, a vjera nije znanje, niti počiva na istini. Ona počiva na vjerovanju u istinu, a to su različite stvari.

Naime, učenje vjere jeste ubjeđivanje u istinitost vjere, a to nikada ne može biti zadatak škole. Osim toga, u školi se izučava samo ono znanje koje je rezultat naučnog procesa i provjere, a vjera je nešto upravo suprotno od toga ona je vjerovanje bez znanja, i to vjerovanje koje je zabranjeno provjeravati i dovoditi u pitanje. Jedino što se u školama može izučavati jeste religija, i ona se već izučava, a religija i vjera nijesu isto. Ogromna je razlika između njih.

Da li bi danas Crna Gora bila na ivici da joj se dogodi nova “Podgorička skupština” da je intelektualna elita okupljena u CANU, na UCG, ukazivala, služeći se, naravno, istorijskim faktima i naučnim argumentima, na opasnosti koje stoje pred državom? Da li su za današnju situaciju krive i druge institucije koje nijesu na vrijeme reagovale na poplavu srpskih popova, na sumnjivo upisivanje crkvene imovine…?

ANDRIJAŠEVIĆ: Ne vjerujem da akademska ili intelektualna elita može imati presudni uticaj na svijest i opredjeljenje ljudi. Što znači ako danas objavite hiljadu autentičnih dokumenata o Podgoričkoj skupštini? Ne znam koliko će ljudi to pročitati, ali znam da će i nakon čitanja većina misliti isto. Ovdje se prihvataju samo one činjenice koje potvrđuju ono što već mislite. Ipak, najveću snagu uticaja imaju političke institucije, pogotovo one vladajuće. One imaju svoju istinu, koja ne mora uvijek biti istina, ali je najvažnije da je njihova. Nije to samo tako kod nas, tako je na čitavom Balkanu.

Srpska pravoslavna crkva je izabrala novog patrijarha. Kakva će biti politika SPC prema Crnoj Gori dolaskom novog patrijarha?

ANDRIJAŠEVIĆ: Ne treba velika pamet da bi se zaključilo da SPC nikada neće promijeniti svoj odnos prema Crnoj Gori i da će je uvijek tretirati kao “srpsku zemlju” i jednu od svojih eparhija. S obzirom na podršku koju ova institucija uživa u Crnoj Gori, nema razloga ni da mijenjaju takav stav. I ko god da je izabran za patrijarha, imaće takav odnos prema Crnoj Gori, jer je to stav ove institucije, koji on mora poštovati. Jedino se može promijeniti politika SPC prema Crnoj Gori u njenoj izvedbi ili formi. Ali, pravo da vam kažem, vrlo sam nezainteresovan što o mojoj državi misli i patrijarh i papa. Ne pridajem mnogo značaja mišljenju bilo koje crkve, iako znam da je njen uticaj na puk velik.