Video
Adnan Prekić, istoričar iz Crne Gore, cijeni da u Crnoj Gori imamo snažnu potrebu da opravdanje za aktuelne političke procese tražimo u prošlosti, što uz poziciju da su ispravni samo oni stavovi koji imaju „istorijsko uvjerenje” pojačava desničarski narativ.
„U Crnoj Gori je to dio političkog folklora, a potpuno novu dimenziju dobija od 2014.godine kada je počela da se radikalizuje i polarizuje politička scena”, smatra Prekić. „Mnogo je paralela posljednjih godina sa AB revolucijom. Tu mislim na narativ o socijalnoj nepravdi, navodnoj ugroženosti, odnarođenim elitama, spaljenoj i opustošenoj zemlji… Ispostavilo se da je to bila jedna organizovana predstava, odnosno jasno usmjeravan i kontrolisan politički proces koji je nanio nenadoknadivu štetu Crnoj Gori kako 1990. godine tako i danas”, naveo je on.
Ivo Goldštajn, istoričar iz Hrvatske, kazao je da su sva društva u nekoj mjeri određena prošlošću. “Napad na liberalno demokratska društva nameće odnosno sugeriše jedan opšti liberalno demokratski odgovor, naglašava potrebu da se propagira napredak, zaštita ljudskih prava, širenje sloboda, i apsolutno kritički se odnosi prema fašisoidnim tendencijama u društvu i svemu onome što uz to ide”, kazao je on.
“U manje demokratskim društvima kakva su, nažalost, u ovoj našoj regiji većina ili gotovo sva, politika se na nepriličan način petlja u istoriografiju, istorijska objašnjenja, preuzima određene činjenice iz istorije i njima manipuliše, mistifikuje ih i prilagođava svojim potrebama, a taj brak između povijesti i istoriografije s jedne, i politike s druge stane je loš, čemu svjedočimo svakodnevno”, istakao je Goldštajn.
Dubravka Stojanović, istoričarka iz Srbije, drži da istorija kao nauka o sadašnjosti postavlja pitanje o prošlosti i tjera da se vraćamo prošlim vremenima zarad traženja rješenja. „I to je ono što se zove revizija nauke. Za razliku od revizionizma koji, ideološki uslovljen, manipuliše prošlošću i određene elemente izbacuje, a druge fabrikuje. A to jako opasno kada se pretoči u nastavu istorije i dolazi do mladih koji su onda desničarki orjentišu”, kazala je ona.
Stojanović navodi da mijenjanje udžbenika istorije u sred rata i krize govori koliko države prioritiziraju svoju istorijsku legitimizaciji, a sa ciljem da ratovi dobiju logično mjesto kao vrhunac borbe za slobodu nacije.
„Socijalistička Jugoslavija je bila država sa konceptom budućnosti. Ovo što su nacionalisti napravili 90ih su države bez budućnosti, bez nuđenja koncepta i nade, a što se vidi iz demografskih podataka i broja onih koji su otišli. Kada nemate viziju budućnosti nemate ni viziju sadašnjosti. ‘Kada nemate sadašnjost nudite bolju prošlost’ najbolje opisuje stanje i jedan od uzroka zbog kojeg su Srbi ušli u terminalnu fazu koja je dramatična i bolna – fazu revanšizma”, zaključila je ona.
„Prošlost je prošlost i mi kao istoričari ne smijemo pristati na kreiranje bolje slike prošlosti od one kakva je ona stvarno bila. Ukoliko stvaramo bolju, upadamo u teren revizionizma i podređujemo prošlost savremenim političkim agendama i uticajima”, istakao je Husnija Kamberović, istoričar iz Bosne i Hercegovine. On smatra da je posao istorije i istoričara da kritički interpretiraju prošlost, a ne da žive u njoj.
„Trebamo prihvatiti da je prošlost doista nešto što se davno desilo i da iz nje možemo nešto naučiti samo ukoliko je prihvatimo takvu kakva jeste – završena, dok njenim uljepšavanjem nećemo doprinijeti ne samo razvoju istorijske nauke i našem razumijevanju prošlosti, već ni razvoju naših društava”, naveo je on.
Milivoj Bešlin, istoričar iz Srbije, smatra da istorija uvijek treba savremeni savremeni kontekst jer bez njega ne bi bilo potrebe za njenim ponovnim pisanjem. „U tom smislu, ne mislim da smo lojalni prošlosti jer prošlost legitimiše, dok će političke strukture uvijek željeti da upotrebljavaju i zloupotrebljavaju prošlost kako bi sebe što dublje u njoj utemeljile”, istakao je on.
„Veoma su značajni ovakvi paneli jer smo svi mi svjesni uloge istorijske nauke u proizvođenju nacionalističkih narativa u regionu i generisanju netrpeljivosti. Zato istorijsku nauku treba vratiti u samosvijest i formirati je kao kritičku disciplinu koja će služiti progresivnim ciljevima, a ne da bude potpora nacionalizmu, antagonizmu i tenzijama kako je to slučaj danas. Svaka ideologija, posebno nacionalističke, žele sebe što dublje i temeljnije da fundiraju u prošlosti. Time one zloupotrebljavaju istoriju i svode je na neku vrstu sluškinje političkih struktura, a zadatak nas istoričara je da to ne dopustimo i istoriju izmaknemo iz svih tih političkih procesa koji služe proizvođenju netrpeljivosti”, zaključio je Bešlin.
Preporučeno
„Podgorički plenum – Quo Vadis Balkan?“ ima za cilj osnaživanja progresivnih snaga u regionu kroz okupljanje i razgovore o modalitetima odgovora na rastući desni ekstremizam u regionu. Plenum je okupio učesnike iz političkih stranaka, nevladinih organizacija, medija, institucija, akademske zajednice i diplomatskog kora, uz poštovanje epidemioloških mjera.
