Naravno, Nikolaidisova Hronika propasti promovisana je u Puli, ali ne i u Crnoj Gori; objavio ju je Shura Publikacije iz Opatije, dok crnogorski izdavači za nju i dalje nijesu zainteresovani. Hroniku propasti ne možete naći u crnogorskim knjižarama!

Hoće li se u tom smislu nešto promijeniti nakon što je Andreju Nikolaidisu, zajedno sa slikarkom Jelenom Tomašević i kompozitorom Senadom Gačevićem, uručena Trinaestojulska nagrada? Teško. Zašto? Možda i zato što Nikolaidis ne odustaje od ,,prkošenja kolektivnim mrakovima”.

– Danas mnogi u Crnoj Gori tvrde kako je pitanje civilizovanosti, takoreći građanskog bontona, ignorisati fašizam i sa njim praviti kompromise i tzv. ‘istorijska pomirenja’. Niske pobude obično se maskiraju u uzvišenu retoriku. Izdaja, pa i izdaja vrijednosti 13. jula, po pravilu se prikazuje kao zalog za bolje sjutra – sasuo je Andrej Nikolaidis i vlastima i javnosti istinu u lice ovog 11. jula, na dan kad je, prije 27 godina, u njegovoj rodnoj Bosni i Hercegovini, vojska ratnog zločinca Ratka Mladića, uz logistiku Beograda, u Srebrenici počinila genocid.

Na taj nas je monstruozni zločin u svom govoru u Vili Gorica podsjetio Andrej Nikolaidis.

POBJEDA: Trinaestojulsku nagradu uručila Vam je predsjednica Skupštine Crne Gore. Kome je bilo teže, što mislite – njoj ili Vama ?

NIKOLAIDIS: Meni nije bilo teško, naprotiv. A vjerujem da je prijatno bilo i predsjednici Skupštine. Izvjesna neslaganja, u nekim slučajevima moguće i značajna neslaganja koja svakako možemo imati, nijesu razlog za mrke poglede, barem što se mene tiče. Znate šta: nema nikakav problem sa ljudima koji imaju tvrda uvjerenja suprotna mojima. Ono što ne trpim su ljudi koji djeluju po čuvenoj replici Gruča Marksa: ,,Ovo su moja uvjerenja. Ako vam se ne dopadaju… Nema problema, imam ja i druga“. Nažalost, u današnjoj Crnoj Gori takva se amoralnost promoviše u vrhunsku društvenu vrijednost.

POBJEDA: Jeste li očekivali da će Vaša nagrada izazvati toliko negativnih ,,smatranja“ političara, koji očito nikada nijesu pročitali niti redak bilo koje Vaše knjige? 

NIKOLAIDIS: Jesam. Iskustvo me je tome naučilo. No, to je posve u redu. Od ljudi koji tvrde da u Srebrenici nije bilo genocida i koji privatno, ako ne javno – jer se žele umiliti zapadnim ambasadama, navijaju za to da Putin zatre Ukrajinu, ne želim nikakve simpatije niti toleranciju. Bilo kakva pohvala od njih za mene bi bila težak poraz.

POBJEDA: Koliko su prijetnje smrću koje dobijate od anonimnog polusvijeta posljedica pomenutih ,,osvrta“ i hajki što ih protiv Vas konstantno vode političari i njima bliski opskurni mediji? 

NIKOLAIDIS: Naravno da jesu. Ali to nije nešto na što bih se žalio. Ja, naime, ne mislim da smo pozvani na ovaj svijet da bismo meračili, zgrtali bogatstvo i bili pizde koje će pred gadlukom ne samo zatvoriti oba oka, nego povrh toga i pljuvati po onima koji protiv gadluka i nepravde ustanu. Na ovaj svijet smo pozvani da se borimo za ono u što vjerujemo. Tako i činim. Čovjek koji na ovom svijetu nema neprijatelje je krpa. Uostalom, što su ti ljudi, uopšte, umislili? Oni bi da kolju, da siluju, raseljavaju, da mijenjaju granice i na parčiće kidaju stotine hiljada ljudskih života, i još da ih pritom ne uznemiravamo svojim pisanjem o tome? E, pa ja ću tim ljudima biti neprijatelj dok sam živ. Neka se mire sa novinarima kojima su punili džepove i piscima koje plaćaju oni kojima su oni punili džepove. Sa mnom se niti mogu miriti, niti od mene mogu pobjeći. I kad budem mrtav, tući ću se sa njima. Iza mene je ostao komad teksta. Taj tekst će zauvijek svjedočiti o njihovom zlu i bijedi.

Samo neka se tješe time kako je Nikolaidis nikakav, beznačajan pisac. Neka sitnišem plaćaju bijednike koji će me pljuvati, jer idioti vjeruju da će oni biti veći ako napišu da sam mali i neka to objavljuju moji bivši prijatelji, o kojima, uzgred, nikada nijesam napisao ružnu riječ, jer je meni naše prijateljstvo, za razliku od njih, nešto značilo i nešto znači.

POBJEDA: Njima očito ne znači, čim im toliko smetate? Sudeći po onome što pišu, Vaša nagrada kod njih izaziva fizičku bol.

NIKOLAIDIS: Sami najbolje znaju zašto im toliko smetam. Moje su knjige prevedene na najmanje šesnaest jezika. Eno ih u Londonu, Berlinu, Rimu, Stambolu… I kada i mene i njih pojedu crvi a grobove nam prekrije trava, u nekoj biblioteci nekog univerziteta neka će mlada žena ili mladić otvoriti moju knjigu i u njoj pročitati o zlu kojem su oni posvetili svoje živote.

POBJEDA: Vaša Hronika propasti je, kako reče Viktor Ivančić, ,,zbirka rafalno ispaljenih i briljantno napisanih eseja“, u kojoj su se našli Vaši novinski tekstovi nastali u periodu 2020/21. godine. Onome ko je pročitao makar jednu Vašu rečenicu, jasno je da ste pisali, da citiram Orianu Falači, „obuzeti mnoštvom bjesova“. Što je Vas toliko nerviralo?

NIKOLAIDIS: Nerviralo je, zapravo, preblaga riječ. Bio sam zgrožen, zabrinut, užasnut. Zašto? Amfilohije je sastavio Vladu, dojučerašnji saveznici postali su promoteri njegove politike, otpora gotovo da nije bilo, pobjednici su prijetili masovnim hapšenjima i gašenjem medija, vladajući su na kritiku i otpor reagovali otvorenim prijetnjama… Moj odgovor na ono što se događalo tih godina bila je borba. Naravno, borba tekstom.

Uzgred… Dozvolite da primijetim zanimljivu praksu suverenističkih partija: one danas ,,po dubini“ raspoređuju ljude koji su, kada je Amfilohije pokrenuo svoju klerikalnu kontrarevoluciju, pobjegli u najdublje rupe. Mislim da je to zato što su ti ljudi eksperti za dubinu. A dobro je kada se pitaju eksperti.

POBJEDA: U zbirci Elita gora od rulje Mirko Kovač takođe strasno piše o političkim događajima i ličnostima koji su doprinijeli krvavom rušenju njegove zemlje. I Kovaču su, baš kao i Vama, zamjerali to što ,,zauzima stranu“. U odnosu na zlo, smije li i može li pisac uopšte ostati neutralan?

NIKOLAIDIS: Može, ali ne smije. Može, ali to ima cijenu. Koja je veća od bilo čega što sam spreman platiti. Sve te priče o tome kako se neki umjetnici, eto, ne žele oglasiti o stvarnosti koju pustoši zlo, jer je to nisko, daleko ispod estetskih visina u kojima oni obitavaju; priče o tome kako bi tako kontaminirali svoj dragocjeni umjetnički izraz… Sve su to bijedne isprike za kukavičluk i oportunizam. Oni koji su ubijedili sebe da su iznad dobra i zla duboko su u zlu.

POBJEDA: Kako Vam danas djeluju eseji objavljeni u Hronici propasti? Jeste li griješili u političkim procjenama?

NIKOLAIDIS: Nijesam. Ali ne zato što sam vidovit ili mudar, nego zato što je fašizam predvidljiv.

POBJEDA: Čitate li svoje knjige nakon što su objavljene? Popravljate li ih?

NIKOLAIDIS: Ne. Što je učinjeno, učinjeno je; što je objavljeno, objavljeno je. Da sam umio bolje, napisao bih bolje.

POBJEDA: Ko je u Crnoj Gori objavio Hroniku propasti? Ko je Vaš izdavač?

NIKOLAIDIS: Ovo Vam je pitanje zaista duhovito.

POBJEDA: Žašto je duhovito?

NIKOLAIDIS: Zato što knjiga, naravno, nije objavljena u Crnoj Gori i što je gotovo niko u Crnoj Gori ne prodaje. Moje knjige prodaje samo „Karver“. Izgleda da sam u ostalim našim knjižarama zabranjen.

POBJEDA: Vaši kritičari Vas nerijetko nazivaju ,,dvorskim piscem“. Kako to da pisac takvog statusa nema čak ni stalnog izdavača u svojoj zemlji?

NIKOLAIDIS: Važi, ja sam dvorski pisac. Grozan sam čovjek. Loš sam pisac, nikakav… Kao heroin o kojem govori onaj pop što je hit na Jutjubu. Sad kad smo to riješili, preostaje još samo da oni sjednu i napišu nešto bolje.

POBJEDA: Tema Vaših eseja je – opet se pozivam na Viktora Ivančića – politička i crkvena agresija na Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Iako se u početku činilo da će BiH biti glavna i meta i žrtva velikosrpske agresije, ispalo je da je to bila Crna Gora. U datim okolnostima, je li Crna Gora imala šansu da se odbrani?

NIKOLAIDIS: Nije. Pokazalo se, naime, da smo mnogo slabiji nego što smo mislili. ,,Test opterećenja“ pokazao je naše katastrofalno stanje. Ono što je opasno je sljedeće: pokazivanje mišića i prazne prijetnje ,,mi ćemo ovo, mi ćemo ono“, a ne možete potrčati ni pedeset metara. Malo to, a više „sada ćemo se neko vrijeme praviti mrtvi, možda zaborave na nas“. To mi se ne čini kao dobitnička strategija.

POBJEDA: Što je pobjednička strategija? Litijaška kontrarevolucija, kojoj ste priznavali upornost i istrajnost u ostvarenju zadatog cilja, bez obzira na to koliko taj cilj bio poguban po crnogorsko društvo? Pomenutu upornost nazvali ste – vrlinom. Ima li je kod proevropski orijentisanih građana?

NIKOLAIDIS: Ima, naravno. Građani pokazuju veliku vrlinu, odlučnost i upornost. Ali djeluje da to često smeta suverenističkim partijama. Kao, oni imaju neki genijalan a tajan plan, koji mi svojom borbenošću i dugim jezikom ometamo. I tako iz poraza u poraz. Nakon kojega se šalje poruka: sve je u redu, ovo je dio plana. Mislim da napokon razumijem plan. Izlaže ga narator na početku Kasoviceve „Mržnje“, kada govori o čovjeku koji se strmoglavljuje sa vrha zgrade i, dok pada kraj sprata za spratom, ponavlja: za sada je sve dobro.

POBJEDA: Ipak, zašto su građanski protesti tako slabo posjećeni? Zbog čega su građani demotivisani?

NIKOLAIDIS: To što ljudi ćute ne znači da su zadovoljni, ne znači da nijesu zabrinuti i ljuti. Kažu da nikada nije tako mirno kao pred oluju.

POBJEDA: Uoči formiranja manjinske vlade, napisali ste da će ona biti daleko opasnija od vlade Zdravka Krivokapića. Zašto opasnija? U kojem smislu?

NIKOLAIDIS: Evo, vidimo u kom smislu. Oborili smo Vladu koja nije usvojila ugovor sa Crkvom Srbije, da bi instalirali onu koja je to učinila, pa još i na lažljiv i kvaran način. Uzgred, to što su usvojili izgleda ovako: u preambuli lažu; tekstom ugovora kradu.

POBJEDA: Mislite da je bilo bolje pustiti kleronacionaliste da organizuju vanredne parlamentarne izbore?

NIKOLAIDIS: Mislim. Ovo što se desilo primjer je kako politika ,,budimo pragmatični, pustimo sad principe“ na kraju donosi posljedice daleko gore od posljedica koje bi izazvala principijelnost. Pored toga, ako kleronacionalisti nijesu htjeli usvojiti ugovor koji je Dritan Abazović požurio da usvoji, spreman da rizikuje sve zarad potvrđivanja prevlasti crkve nad državom, to njega čini djelatnijim kleronacionalistom od kleronacionalista. Mene samo čudi to što Dritan nije insistirao da se ugovorom Crkva Srbije obaveže da će na dijelu teritorije Crne Gore koji joj je poklonio koristiti samo obnovljive izvore energije i smanjiti emisiju CO2. Nije li ironično da je Crkva Srbije Crnu Goru konačno pokorila preko nazovi zelene partije? Pokorila je takoreći Zelenom transferzalom, da budem sarkastičan.

POBJEDA: „Abazović je živopisna klovnovska kombinacija Benita Musolinija i Ekrema Jevrića, kome je svejedno da li je sa fašistima iz Noćnih vukova ili sa Majkama Srebrenice“, napisao je Senad Pećanin. Je li zaista pretjerao? 

NIKOLAIDIS: Naravno da nije. Rekao je istinu, i to na sjajan, duhovit način. Za mediokritete i kukavice istina je uvijek ,,pretjerivanje“. Ali istina je uvijek ekscesivna i incidentna. Laž je opšte načelo. Oni to zovu – mir i pristojnost. Kao što je pisao Kafka: „Od laži se gradi poredak u svijetu“.

POBJEDA: Premijer Abazović je najavio potpisivanje ugovora sa Crkvom Srbije u Crnoj Gori, što se, baš kao i nasilno ustoličenje mitropolita Joanikija 2021. godine, tretira kao događaj visokog rizika. Igra li se premijer Abazović vatrom?

NIKOLAIDIS: Ne znam. Ne želim vatru. Ne želim nemir. Vjerujem da pobjeđuje pametniji, odlučniji i uporniji. Ne vjerujem u srdžbu. Vjerujem u vrlinu i askezu – to je ono što je potrebno za pobjedu.

POBJEDA: Poznato je da je premijer Abazović prevario sve partnere sa kojima je sarađivao, i to bez izuzetka. Hoće li prevariti i predsjednika Aleksandra Vučića, što mislite?

NIKOLAIDIS: Neće. Znate li zašto? Zato što on sa Vučićem ne sarađuje. On Vučiću služi.

POBJEDA: Objašnjavajući zašto ministri u Vladi, uprkos obećanju premijera, neće ponovo glasati za ugovor sa Crkvom Srbije, ministar policije rekao je da ,,propisi koji regulišu rad Vlade ne poznaju kvalifikovanu većinu za odlučivanje“. Imate li utisak da Ura namjerno izaziva grđane?

NIKOLAIDIS: Imam. Mislim da oni precjenjuju moć laži i manipulacije. Mislim da žive u balonu u kojem su atmosferu prilagodili svojim potrebama. U tom balonu, laž je istina, manipulacija je vrlina i svi se divno slažu u atmosferi podlosti i amoralnosti. Ali jedna kap istine dovoljna je da uništi ovaj svijet. A kamoli kondom u kojem oni žive.

POBJEDA: Ako već imate ozbiljne dokaze o tome da premijer i pojedini ministri otvoreno rade za interese druge države, zašto to ostaje bez ozbiljnije reakcije društva?

NIKOLAIDIS: O tome nemam nikakve dokaze, niti me oni zanimaju. Naime, nijesam pravnik, pisac sam, koji ima mnoštvo indicija i zdrav razum.

POBJEDA: Kakvo je društvo u kojem je moguće da Dritan Abazović odlučuje o budućnosti države i građana i u kojem Abazovićevi politički očevi, uprkos svemu, ostaju strah i trepet, politički i moralni arbitri?

NIKOLAIDIS: Dozvolite da vam odgovorim Jejtsovim stihovima.

„Kružeć i kružeć u sve širem luku

Soko ne čuje više sokolara.

Sve se razliva; središte popušta;

Puko bezvlašće preplavljuje svijet,

Kulja krvomutna plima, na sve strane

Obred nevinosti davi se u njoj;

Najbolji ni u šta ne veruju, dok je Sada i ovdje onako kako to opisuje pjesnik. No, znate kako se zove ta pjesma? ,,Drugi dolazak“. Jejts pjeva o trenutku prije Hristovog povratka i pobjede koju će on donijeti. Ako sekularizujemo ovu pjesmu, dobićemo opis onoga što se nama dešava. Oni sada plešu na razvalinama onoga što su uništili. Dobro. Ali mi ćemo se vratiti. Ili će doći drugi, neki bolji od nas.

Građani ne znaju što im se ,,Otvorenim Balkanom“ sprema

POBJEDA: Očekujete li da Crna Gora postane dio „Otvorenog Balkana“?

NIKOLAIDIS: Naravno. To je sljedeća stvar koju će uraditi Abazovićeva vlada. Zato je i formirana.

POBJEDA: U slučaju da Crna Gora bude ugurana u „Otvoreni Balkan“, očekujete li reakciju građana? 

NIKOLAIDIS: Ne očekujem.

POBJEDA: A od EU?

NIKOLAIDIS: Tek od EU ne očekujem ništa. Građani ne znaju što im se „Otvorenim Balkanom“ sprema. Za to smo odgovorni svi, pa i ja, koji već više od tri godine pišem i upozoravam šta OB znači. Nismo učinili dovoljno. Ako nam se čini da nismo mogli više, to nije isprika. Moralo je više. Da upotrijebim čuvenu repliku iz Hoksovog filma: mi jednostavno nijesmo bili dovoljno dobri.