Video
Dan državnosti Crna Gora proslavlja 13. jula zato što je toga dana na Berlinskom kongresu 1878. godine priznata kao nezavisna država i jer je 13. jula 1941. počeo opštenarodni ustanak protiv fašizma. Prvi događaj je bio prije 144, drugi prije 81 godinu. Jesmo li za to vrijeme izgradili ozbiljnu državu i antifašističko društvo? Jadno.
Nakon što je ratovala i krvarila, samo četrdeset godina nakon što je na Berlinskom kongresu priznata, Crna Gora je kao država nestala. Prisajedinjena je pa ujedinjena. “Oteta nam je država”, “Bili smo okupirani”, “Crnoj Gori su htjeli da zatru ime” – tako se uobičajeno objašnjava sve ono što se desilo na Podgoričkoj skupštini 1918. i poslije nje. Malo je ili nimalo objašnjeno zašto nam se to desilo. Velike, li samo veće sile od nas bile su upregnute u taj posao, ali – ima li kakve domaće krivice u tome što nam je država bila takva da je mogla da nestane? U državi Srba Hrvata i Slovenaca, a potom i u Jugoslaviji živjeli su i, recimo, Slovenci. Gdje su oni, a gdje smo mi. Tačno je da se u SHS Crna Gora nije ni pominjala, ali, tačno je da ni na Podgoričkoj skupštini, ni u Božićnom ustanku nije bilo nikoga ni iz Pirota, ni iz Čačka. Mora da je nešto i do nas.
Nijesmo krivi što nas je malo, ali znamo i kakvi smo: državu i njene propise poštujemo samo ako nam odgovara ili ako za nas lično zakoni ne važe; teško shvatamo šta nam je zajedničko, pa makar to bio i interes; volimo gospodare i, nacionalnim mitovima uprkos, nije nas teško ni zaplašiti ni kupiti.
Trinaesti jul 1941. bio je jedan od rijetkih dana kad ništa od toga nije važilo, kad smo bljesnuli željom za slobodom i opštenarodnim ustankom protiv fašizma.
Sile osovine su napale Jugoslaviju, Crnu Goru su okupirale italijanske snage. Na Petrovdan, 12. jula: “Crnogorski sabor izjavljuje da su svi Crnogorci blagodarni fašističkim Oružanim Silama, čijom se zaslugom ostvarilo oslobođenje njihove Domovine i sjećajući se uskih veza koje postoje između dinastije Petrović Njegoš i Italijanskog Kraljevskog Doma, sa povjerenjem u djelo obnove dato uvijek i svuda od Dučea i od fašisitičke Italije – riješeni da sjedine život i sudbinu Crne Gore sa sudbinom Italije, uspostavljaući sa njom veze uske solidarnosti…”. Danas moderni istoričari bliski dvoru tumače da je to bio “projekat u funkciji obnavljanja nezavisnosti”, no da su oni koji su ga sprovodili bili u zabludi.
U kolikoj, vidjelo se već sjutradan kad je ustala Crna Gora. Antifašistički.
Malo ko još spori da je nakon Drugog svjetskog rata Crna Gora zabilježila najveći napredak u istoriji. Od kraja rata, do uvođenja višepartijskog sistema prošlo je 45 godina, od tad do danas 30 i nešto. Još nam skoro sva djeca idu u škole koje je Tito napravio, većina bolnica, puteva, mostova… iz toga je doba. Znamo i šta smo sve uništili.
O tome šta se sve poslije sa državom i sa nama dešavalo, pisala je istorija, poslije nam se ta nauka razgranala pa svako ima po jednu koju je riješio da prigrli.
To što bi se u pristojnoj državi morali jasno znati makar osnovni istorijski putevi, a ne znaju se, malo koga ovdje brine. Zna se da nijesu isti ljudi bili ‘ratnici za mir’ i oni koji su pjesmom tražili oprošaj od Dubrovnika i zna se koliko je kojih bilo. Samo malo gdje piše.
U vrijeme kad je ova država, u skladu sa svojim mogućnostima, pravila ratne zločine, na vlasti je bio ogroman dio današnjih crnogorskih Crnogoraca, zajedno sa velikim dijelom današnjih crnogorskih Srba. U udžbeniku za četvrti razred gimnazije u nekoliko rečenica zbrljano se stiglo od početka radova u SFRJ do početka borbe DPS-a za nezavisnost. Šest dugih godina. Nesnosna patriotska buka, pored puke zaštite opljačkanoga, služi i tome da se zatre sjećanje na to doba.
Prije 16 godina Crna Gora je postala nezavisna država, zvanično se diči i jednim i drugim 13. julom. Nastanjuju je uglavnom antifašisti i fašisti. Ako se ima u vidu da su za antifašiste, ovi drugi fašisti i obrnuto, imamo ozbiljnu većinu fašista pod različitim kapama.
Dugo je ovdje važilo da su fašisti samo oni sa istaknutim kukastim krstovima, ne i oni što iz voza izvlače ljude jer im imena i prezimena nijesu “naša”. Ništa od zločina nijesmo raščistili. Onda je počela hiperproizvodnja: fašista si ako sjediš u kafani gdje neko pjeva pjesmicu koja nije zakonom zabranjena. Dozvoljeno je gađati kamjenjem đecu koja pjevaju istu tu ‘neispravnu’ pjesmu, jer su ona podmladak fašista. Nijesi učesnik litija, nego ‘litijaš’, kleronacionalista i fašista. Ako kažeš da je nezavisna Crna Gora daleko od one koju si sanjao, viđen si kao neko ko se priključio “četničkom orgijanju”. Bilo bi lijepo znati postoji li još neka zemlja u kojoj je nazvati nekoga patriotom – pogrda.
Taman je većina stanovnika ove zemlje naučila da se ne kaže Šiptar, nego Albanac, ali se onda jednom njihovom dijelu onda strašno dopalo da kažu Crkva Srbije. Je li baš tako teško, ljude, narode, institucije, zvati onako kako oni kažu da se zovu?
U naletu su crnogorski “patriotski” inspektori za fašizam, ne bi ih bilo lijepo u ovom trenutku izjednačiti sa onima koji bi sa jednakim žarom izučavali je li neko dovoljno Srbin. Ipak, uglavnom su istog kova, ponekad i od istog oca i majke.
Umberto Eko piše: “Kult tradicije, iracionalizam, strah od različitog, apeli frustriranoj srednjoj klasi koja trpi ekonomsku krizu, činjenica rođenja na određenoj teritoriji koja se nudi kao privilegija… Prepoznajete li šta od ovoga? Događa li se to i u vašem okruženju? Ako je odgovor potvrdan, imate čast utvrditi da se nalazite na putu u fašistički tip društva”.
Kad nadležna službenica provjerava da li nekoga “prepoznaje teren”, lako može da izgleda kao pokušaj uspostavljanja birokratije fašističkog tipa.
Zaglušujuće kukanje nad sudbinom države dok se ne usuđujete da odgovorite šta mislite da bi tačno trebalo uraditi sa komšijom koji je crnogorski Srbin, nije patriotizam. Nesposobnost da se usvoji civilizacijska vrijednost odvajanja države od crkve, takođe.
To što smo često mali i traljavi fašisti, ne znači da smo antifašisti.
Da svako “naš” sebe pogleda u ogledalu i vidi da se tako malo razlikuje od onoga koga smatra “njihovim”, da se nađe ono što je zajedničko, jednako je jednostavno i nezamislivo u ovom trenutku. Ali, nikad se ne zna, možda nam dođe i neki treći 13. jul.
Preporučeno
Nataša Novović
