Potpredsjednikova istraživanja ideologija dvadesetog stoljeća i kopanje po mračnim ćoškovima ličnog intelektulnog podruma nijesu na vidjelo izbacila ništa novo. Bulajić je ostao u značenjskim okvirima poznatog i potvrdio metodološku konstantu svojih ideoloških istomišljenika: ponavljanje laži u nadi da će iscrpljeni puk dići ruke i tu laž, kad-tad, prihvatiti kao istinu. Istovremeno je pokazao nedostatak lične političke mašte i potvrdio poslovičnu neinventivnost osobenu za novoustoličene “osvježivače”.

Proizvod Potpredsjednikovog analitičkog ispada je bila već poznata kovanica: “kroato-komunizam”.
Za neupućene, ovu “analitičku alatku” je popularizovao istoričar Jovan Pejin, bivši direktor Istorijskog Arhiva Srbije i elitni srpski nacionalista. Termin je, potom, 2010. godine lutao stranicama kultnog neo-fašistickog magazina “Nova Srpska Politička Misao”. Nešto kasnije se u Vojvodini koristio da opiše tobožnju “srbofobiju” takozvanih autonomaša, a SFRJ definiše kao “šugoslaviju hrvatskog hohštaplera Broza”.

U Bulajićevoj interpretaciji, kroato-komunizam služi za diskreditaciju antifašističkog partizanskog pokreta. Namjera je da se partizanski pokret, njegova pobjeda nad fašizmom izvojevana 1945. godine i period SFRJ okarakerišu kao anti-srpski i diktatorski zbog etničkog porijekla Josipa Broza. Ova tanušna logička linija nadalje povezuje DPS kao nasljednicu te “kroato-komunističke diktature” nad Srbima, a potom u isti ideološki koš smješta crnogorske suvereniste iz 1990-tih. Potpredsjednik Skupštine Crne Gore i njegovi ideološki istomišljenici predstavljaju prošlogodišnje dovođenje nasljednika četničke ideologije na vlast od strane tajkunskih političkih organizacija kao konačnu pobjedu nepatvorenog srpstva i svetosavlja nad demonom krvožednog komunizma.

Kroato-komunizam je integralni dio rječnika balkanske ultra-desnice i srpskog nacionalizma, pa nije iznenađenje da je za njim posegao sadašnji Potpredsjenik Skupštine Crne Gore. Oni koji su makar i marginalno pratili Bulajićev politički uspon znaju da je ovo ideološka matrica koju je on odavno usvojio, i da je to razlog zašto je izabran na sadašnju poziciju drugog čovjeka Skupštine Crne Gore.

Nepoznavanje novije istorije regiona, velika teorijska praznina, ideološko sljepilo revizionizma istorije Drugog Svjetskog Rata, i nastojanje da se sadašnja politička opozicija definiše isključivo u okvirima anti-komunističke retorike, nijesu spriječili Potpredsjednika da autoritativnim baritonom i uz prijeteći usukane obrve izrekne ovu strahovitu besmislicu.

Naravno, ovo nije ni prva, ni posljednja, a ni najveća besmislica koja se čula u skupštinskoj sali u proteklih tri decenije. Ona, ipak, zahtijeva nasu pažnju.

Nije Strahinjić tamo-neki, bilo kakav novo-Četnik i priprost srpski šoven, pa da ga možemo zaboraviti u tren! Nije on Slaven, Jole ili dva Marka, čiji komentari izazovu mučninu ili izmame smijeh, ali budu brzo zaboravljeni. On je potpuno formirani srpski nacionalista i revizionista koji pozira u stolovači pored nemuštog Alexe B. On je, na žalost, Potpredsjednik Skupštine i uzor rastućoj klero-nacionalističkoj mladeži u Crnoj Gori.

Za razliku od većine poslanika i svih članova vlade na čelu sa Premijerom Krivokapićem, Potpredsjednik Bulajić je iskren i jasan po pitanju sopstvenih uvjerenja, političkih gledanja i namjera. Njegova iskrenost je dijelom proizvod ličnog uvjerenja da raspolaže činjenicama i da govori suštu istinu. Ipak, ta iskrenost nije znak hrabrosti i političke principijelnosti.

Neuporedivo je važniji siri kontekst u kojem on iskazuje tu “svoju” istinu. To je kontekst rastućeg uticaja ultranacionalističke ideologije i relativizacije činjenica. To je kontekst političkih elita koje pozivaju na nove nacionalne homogenizacije i radikalizovanje etničkih i vjerskih linija podjela. To je kontekst dominirajućih teorija zavjere i istorijskog revizionizma. To je nova vlast u Crnoj Gori koja korača ideološkom linijom što je davno zacrtao Stevan Moljević, a svetom vodicom poprskao počivši Justin Popović.

Jedino je u takvom kontekstu moguće da Potpredsjednik Skupštine obnaroduje šta on i svi koji su podržali neo-četnicku političku strukturu zaista misle, a da ne bude sankcioniran zbog govora mržnje i promovisanja istorijskih neistina.

Zato se njegovo najnovije salivanje novo-četnicke strave i razlivanje limitiranih intelektualnih domašaja po skupštinskoj sali, kao i njegov nesuvisli novo-četnicki geologizam moraju uzeti kao posljednje upozorenje svima koji se deklarišu kao branioci suverene i nezavisne Crne Gore. Prolazi vrijeme zgražavanja nad bahatošću nove vlasti.

Prolazi vrijeme ismijavanja i potcjenjivanja budalaština koje predstavnici vlasti svakodnevnu serviraju crnogorskoj javnosti. Prolazi vrijeme oštrih saopštenja i nadahnutih javnih manifestacija posvećenosti državi. Krajnje je vrijeme za definisanje jasne i konkretne političke akcije koja Crnu Goru još uvijek može oteti iz samrtnog “bratskog” zagrljaja novo-Četnika.