Video
Gotovo dva mjeseca boraviš u Crnoj Gori. Koliko se tvoja percepcija o stanju u državi promijenila od kada si došao, a što se poklopilo sa ustoličenjem Joanikija i protestom na Cetinju 5. septembra?
Postao sam svjestan akutnosti problema u Crnoj Gori i sada jasnije sagledavam konkretne poteškoće s kojima se nose svi akteri suverenističkog političkog izraza. Te poteškoće se mogu locirati u svim tačkama sadašnje vlasti, ali i segmentima sadašnje opozicije čiji decenijski legat cčesto “veže ruke”
suverenističkim poslenicima. Ponoviću, kada je u pitanju djelovanje trenutne vlasti mislim da se radi o fokusiranom naporu da se dekonstruišu institucionalni, politički, socijalni, kulturni i ekonomski temelji suverene i nezavisne države. Crkva je veoma moćna, ali je ona samo jedna od alatki koje se koriste na ovoj mobi srpskom nacionalizmu u Crnoj Gori. Njena moć lezi u sposobnosti da vjernicima ponudi emotivne sadržaje koji nemaju mnogo dodirnih tačaka s realnošću i istinom, ali se rado i lako konzumiraju jer su zavijeni u kvazi-mističnu zavjesu svetosavskog kulta i posjeduju političke elemente koji ih čine aktuelnim. Model djelovanja SPC u Crnoj Gori se u značajnoj mjeri poklapa s modelom koji
teokratske strukture koriste kako bi uspostavile kontrolu nad institucijama države, a svoje uzuse i aršine nametnule kao jedine prihvatljive standarde koji su dobri za zdravlje nacije. Druge alatke uključuju administrativne i medijske napore, kao i očiglednu podršku zainteresovanih strana van Crne Gore.
DF već neko vrijeme vodi ofanzivu da uđe u izvršnu vlast a sklapanje pakta sa Demokratama je veliki korak ka tom cilju. Šta se, po tvom mišljenju, krije iza ovoga sporazuma ova dva subjekta?
Ne mogu sa sigurnošću govoriti o efektima takvog sporazuma jer nemam dovoljno informacija o detaljima. Ono što je ponuđeno javnosti mi izgleda kao poruka dizajnirana za pritisak na Ura, prije nego bilo šta drugo. Takođe nije nemoguće da Aleksa Bečić nastoji da podigne svoju političku cijenu za moguće buduće pregovore s političkim akterima kojima je DF neprihvatljiv kao partner u vlasti. Generalno, ova forma komunikacije između DF i Demokrata, i lakoća postizanja potencijalnog dogovora me ne iznenađuje. Vrijedi se sjetiti da su se ove dvije političke grupacije iznjedrile iz istog ideološkog gnijezda, pa njihove današnje međusobne razlike mogu da se doživljavaju i kao zanemarljiva taktička razilaženja prirodnih političkih partnera koji dijele fundamentalnu matricu srpskog hegemonog izraza.
Sa druge strane, Dritan Abazović je u Vašingtonu izjavio da je najrealnija opcija u ovom trenutku opstanak sadašnjeg sastava Vlade. Vjeruješ li da URA ima snage da se odupre DF-u i da li to znači da su izbori najizgledniji put?
Meni se čini da su izbori logični ishod trenutne krize vlasti, odnosno, krize političkog legitimiteta. Novi izbori bi najmanje odgovarali Abazovićevoj partiji i njenim parlamentarnim satelitima jer nose rizik od gubljenja kontrolne pozicije koju, bez obzira na relativno skroman izborni rezultat, oni sada zaposijedaju. Treba reći da se ulasku DF u vlast opiru i drugi u vladajućoj koaliciji, i da zato DF još nije prigrabio i poluge moći na ministarskim nivoima. Ja sam uvijek smatrao da je Ura pridavana prevelika važnost i neutemeljena politička snaga zato sto je motivacioni faktor bio strah da će DF da preuzme vlast i da će se time rezignirati suverenističko biračko tijelo koje je u septembru prošle godine s pravom kaznilo DPS. Međutim, postizborno plasiranje kadrova po dubini je pokazalo da Ura i
saveznici nemaju snage da zaustave DF. Ostaje da se vidi da li će u tom poslu dobiti pomoć Vašingtona.
Ukoliko do izbora uskoro dođe, kakve su šanse indepedističko-građanskog bloka i kako uopšte vidiš stanje u tom bloku? Šta je potrebno da indepedističko-građanski blok uradi u narednom periodu kako bi Crnu Goru izvukao iz “Srpskog sveta”?
Nije lako procijeniti izborne šanse suverenističkog političkog izraza kada još uvijek ne postoji jasno definisan partijski okvir kroz koji taj izraz može učestvovati u izbornoj utakmici. Da budem jasniji: ne postoji jasno definisan novi partijski okvir. Svaka od postojećih suverenističkih partija nosi određeni teret prošlih decenija i nijesu spremne (ili sposobne) da ponude sigurnu i stabilnu političku kuću novoj suverenističkoj energiji koju smo vidjeli na Cetinju i u Podgorici. Moj je utisak da te partije čekaju da im ova nova suverenistička energija “padne u krilo” pred izbore, pa zato za sada samo s trotoara posmatraju dešavanja. Istovremeno, svjedoci smo koliko se brzo suverenistički politički pokušaj “prospe” ako se obznane legitimni kritički tonovi u odnosu na DPS. Ovo za mene nijesu signali koji ulivaju veliku nadu u skorije otimanja Crne Gore iz snažnog zagrljaja takozvanog srpskog sveta.
Jedan od lidera GI “21. maj” Rade Bojović izjavio je nedavno da bi Milo Đukanović trebao da se povuče, što je uglavnom naišlo na tišinu. Zašto je povlačenje Đukanovića tabu tema i da li misliš da on može doprinijeti pobjedi protiv srpskog nacionalizma ili je, pak, balast u toj borbi?
Preporučeno
Nije to novina, i nije bas da je uslijedila tišina. Sjetimo se koji članovi 21. Maja su napustili tu organizaciju dan nakon Bojovićeve izjave. Njegovi pozivi za partijskim reformama, odnosno, povlačenju iz politike lidera državotvornih stranaka (SDP, SD, DPS) datiraju još od prošle godine. To su legitimni pozivi koji se oslanjaju na legitimne razloge. Kadrovske promjene, uključujući i liderske pozicije, su integralni dio svake unutar-partijske reforme. U određenom smislu, i Crna Gora i suverenistički izraz su već tri decenije “zarobljeni” od strane jedne manje-više iste političke elite. Činjenica da se neki segmenti te elite nijesu oprobali na vlasti ne znači da oni ne predstavljaju određen balast, pa bi moj spisak onih koji treba da se povuku bio duži i uključivao bi i partije koje gospodin Bojović nije pomenuo. Njegov poziv da se Đukanovic povuče iz politike ipak predstavlja novinu iz najmanje dva razloga. Prvi je da ovog puta nije pomenuo ostale državotvorne stranke i njihove lidere. Drugi, i mnogo važniji, je pominjanje Pandora Papira kao razloga za Đukanovićevo povlačenje. Imam utisak da je navođenje ovog razloga izazvalo burne reakcije koje smo vidjeli. Neosporno je da je Đukanović iskusan i harizmatičan političar koji je imao veliki značaj na proces obnavljanja crnogorske nezavisnosti i suverenosti. Takođe je neosporno da on nosi veliki balast problematičnih odluka iz protekle tri decenije. Svi suverenistički politički akteri su svjesni da je do prije nekoliko godina pitanje zaokruživanja, jačanja i zaštite državnosti imalo prioritet. Vrijeme je pokazalo da moja ranija karakterizacija crnogorske situacije i Đukanovićevog liderstva kao konsenzualne autokratije nije bila bez osnova. Danas su suverenistički političari u dilemi da li je potrebno korigovati pređašnje prioritete zbog balasti koji Đukanović i DPS nose. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je, i pored značajnih manipulacija, populizma i pravoslavnom vjerom nadojene nacionalističke retorike, na prošlogodišnjim izborima veliki segment glasačkog tijela u Crnoj Gori vidio crkvu, Demokrate, Uru, i DF kao manje zlo nego DPS. Iako se ovaj diskurs donekle promijenio nakon jednogodišnjeg iskustva nove vlasti, mislim da je tridsetogodišnja hipoteka koju DPS sobom nosi još uvijek značajan problem za Crnu Goru.
