STANDARD: Utisak je da projektovani mandatar ima jednačinu sa više nepoznatih koju je teško ili nemoguće riješiti?

PERIĆ: Preokret je predlagao da pregovori budu javni. Da je taj princip usvojen od strane onih subjekata koji su ušli u parlament ne bi bilo mnogo prostora za skrivene agende i spinovanja javnosti. Moguće da u razvijenim demokratijama nema prevelike potrebe za ovim instrumentom, ali kod nas je više nego poželjno uključiti javnost kao „osigurač” da politička intriga i uskopartijski rezoni ne nadvladaju ono što je opšti interes. Pošto je to izostalo, usložnjava se jednačina dogovora tako da će njeno razrješenje tražiti određenja da li se većina formira na vrednosnoj ravni ili kao politička pogodba.

STANDARD:U prvi plan pregovora su podjele političkog kolača a ne principi. Praksa je ista samo igrači drugačiji u odnosu na vrijeme DPS-a?

PERIĆ: Naš politički sistem je iskrivljen i biće potrebno godine da makar dođemo do onog što znači predvidiva i transaprentna javna politika koja treba da ponudi dugorčnu stabilnost i sigurnost. Veliki je žal što vlasti nakon 2020. godine nisu iskoristile priliku za suštinski otklon od partitokratske svijesti prije svega. Umjesto velikog DPS-a, dobili smo gomilu malih pod drugačijim nazivima i ono što je bilo markirano kao nepoželjna praksa – recimo partijsko zapošljavanje, sada je od strane ogromnog dijela populacije prihvaćeno kao sasvim normalna stvar.

STANDARD:Da li prosto crnogorsko društvo, a time i partije nijesu dosegle onaj nivo svijesti u kojem bi u prvom planu bili principi i meritokratija, a tek onda podjele resora po političkoj snazi?

PERIĆ: Lako je deklarativno biti za meritokratski princip, ali dug je put do toga da tako napredan princip zaživi u političkom sistemu koji je ogrezao u partitokratiji. Nemam iluziju da će nova vlast ići tim putem jer bi on tražio dramatične lomove koji bi rušili političke dogovore koji će izvjesno počivati na podjeli kolača, ne na meritokratiji. U konačnom, ne zaboravimo da su doslovno svi subjekti koji su sada parlamentrani imali neko parče moći i svi su se oni pokazali da se nisu tada mogli otrgnuti partijskom kadriranju ili kronizmu. Ili oboma. Većina čak to nije spremna ni priznati, što ovu političku bolest čini teže izlječivom. Dakle, dok se ne prizna da postoji štetno ponašanje koje su svi praktikovali, zaista je naivno očekivati da će se ono promijeniti. Tim prije jer su “četiri velike liste” gradile svoju partijsku infrastrukturu obećanjima za namještenja.

Insistirajmo na djelima, ne na riječima. Sjetimo se recimo da su premijer i ministri u Vladi iz 2020. došli prvi dan na posao taksijem – i da se na tome i završila priča o racionalizaciji voznog parka, uključujući i čuvene Majbahe. Nije trebalo mnogo iskustva ni tada da se odmah pročita da je to samoreklamerski signal. Skromnost i posvećenost ne dokazujete prvog dana, nego se ona prepoznaje na kraju vašeg mandata.

STANDARD:Da li 44. vlada može biti stabilna u bilo kojoj varijanti – onoj sa ZBCG ili onoj sa manjinama?

PERIĆ: Taj odgovor šalje ključnu poruku na kojim postavkam je formirana vlast.

Sa druge strane, treba reći da je aktuelna Vlada suštinske i poteze koji imaju ideološku komponentu vodila na način koji ne bi mnogo odstupao od onog da ju je predvodio DF. Tako da je DPS ostvario trijumf svoje koruptivne svijesti, a DF ispunjenje svojih ideoloških obzorja. Nema ništa strašno da se to racionalno saopšti. Ljudi imaju svoje stavove i jednako tako se bore za njih. Učinimo to javnim da ne bi bilo skrivenih agendi.

Ništa nije strašno i da kažete da vam je neko ideološki blizak ili dalek i da sa njim hoćete ili nećete iz tog razloga da gradite neki vid koalicije. Demokratsko društvo se prirodno razvija time što se samo u ekstremnim prilikama dolazi do tzv. Vlade nacionalnog jedinstva ili spasa. U svim drugim situacijama ono se izgrađuje kroz antagonizam ideja i kritiku koja pomaže da se smanjuje mogućnost grešaka. Zašto je to još važno? Pa zbog kontrole političkih procesa od strane građana – jer bi znali koja je ideologija vladajuća, koja određuje pravac zemlje i saglasno tome nju je moguće ocijeniti u praksi. Kada imate ideološki konglomerat bez ideoloških preferenci – nije moguće locirati koji ideološki okvir vodi zemlju naprijed, a koji vodi u opštu regresiju.

Zanimljivo je i to, da ako Vlada bude sastavljena po principu striktnih podjela kvota bez ikakavih principa – ta Vlada može trajati možda i pun mandat. Njenu stabilnost bi branili tako zaodovoljeni uskopartijski interesi. Ukoliko ona bude ipak vođena makar elementarno principijelnom politikom koja bi značila i nepopularne mjere, te otklon od postojećeg demagoškog cunamija, ona bi tada bila nestabilnija. To je apsurd koji govori koliko smo kreirali naopak politički sistem.

STANDARD:Da li mislite da je moguće da ovakva pat pozicija može dovesti do novih izbora?

PERIĆ: Ništa ne treba odbaciti kao mogućnost jer nismo dosegli nivo političke zrelosti da na stvarnim platformama i namjerama koje su javne gradimo politički dogovor.

Notirao bih i da predsjednik države sada već u kontinuitetu vuče poteze koji upućuju na to da on želi više moći nego što mu Ustav daje. Nakon razgovora sa predstavnicima parlamentarnih subjekata on treba da predloži mandatara za sastav Vlade onome ko obezbijedi 41 ili više glasova u Skupštini. Nije njegovo da arbitrira. Ukoliko bi se dogodio takav upliv, onda imamo već na samom početku gomilanje političke moći onamo gdje Ustavom nije predviđena.

No, ukoliko predsjednik bude dodijelio mandat u skladu sa onim što je politička praksa i ustavne nadležnosti, onda je odgovornost na onome ko daje garanciju da je obezbijedio podršku dovoljnog broja poslanika da u roku od 90 dana istu efektuira u parlamentu. Ukoliko se to ne bi desilo – po slovu Ustava, Skupština se raspušta.

STANDARD:Da li bi ti izbori nešto promijenili?

PERIĆ: Izvjesno je da bi novi subjekti dobili novu šansu, ali bi favorizovane liste i dalje imale dominatnu snagu. Opet, ulaskom novih snaga, u parlamentu bi se mogli nametati određeni principi jer bi glasovi nekoliko poslanika mogli poremetiti projektovani balans moći.

STANDARD:Kako ocjenjujete Spajićev potez da uprkos jasnom upozorenju međunarodne zajednice u pregovore a možda i u vladu uvuče ZBCG?

PERIĆ: Pocrtajmo da onaj ko dobije mandat i uspije da ga potvrdi glasanjem u Skupštini ima kasnije širok manevarski prostor u kojem može vršiti vrlo široke rekonstrukcije bez ponovljenih izbora, samo glasovima u parlamentu. To bi gdinu Spajiću dalo ogromnu političku moć da sklapa mozaik od prilike do prilike. Tu praksu je uvela 43. Vlada i sada će se lako i neko drugi pozivati na nju. Ono što ova vlast nije shavtila to je da se demokratske prakse grade decenijama, a obesmišljavaju ili, korak dalje, razvaljuju jednim pritiskom tasatera u skupštinskoj sali a ponekad i glasom u Vladi. Ta šteta se sanira nekad i decenijama.

STANDARD:Kakva je CG država u kojoj je najvažniji bezbjednosi resor? Šta to o nama govori?

PERIĆ: Službe su na ovim prostorima često bile “mač u rukama partije”. Tu se ništa nije promijenilo i to vidite iz ponašanje kako DPS vlada, tako i onih nakon nje. Imate ogromnu koncentraciju moći u ovom sektoru u veoma uskom krugu ljudi koji nemaju nikakvog prethodnog profesionalnog iskustva na tom polju, niti su pravnici – a obije komponente su veoma važne da biste dublje razumjeli reperkusije poteza koje vučete. Uz to, ustanovljeno je ponašanje da se svaka sugestija dočekuje “na nož”, a onda imate i pravdanje svake greške “višim ciljem”.

Sa druge strane, prosvjeta se ovdje doživljava kao sektor za potkusurivanje i zadovoljenje neke partije da kroz nju gradi partijsku infrastrukturu, a suštinski to je resor prave odbrane zajednice. Ako mlade ljude ne opismenimo medijski, ne naučimo kritičkom mišljenju, ako dozvolimo ideološke indiktrinacije – čime ćemo se braniti od malignih uticaja, i jednako važno – čime će se naša djeca braniti od manipulacija najrazlitijih vrsta? Ako mene pitata, prosvjeta je uz resor pravde i zdravstva najbitnije polje djelovanje u svakoj Vladi. Zemlja koja dostigne taj nivo svijesti može se nadati progresu, uključujući i usvajanje meritokratije koja počiva na pretpostavci da između obrazovanja i partijske pripadnosti birate prvo. Bez obrazovanja, dodao bih i kulture, malobrojna zajednica nema nikavih šansi za dugoročno održiv progres – moguće ni opstanak.