Premijer Zdravko Krivokapić najavio je juče na konferenciji za medije da će od poslanika Skupštine CG tražiti smjenu ministra pravde i ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića. Razlog – Leposavićev stav o Srebrenici, gdje se – kaže pravnik sa impresivnom biografijom, nije desio genocid. Odnosno, precizno, priznaće da se desio genocid kad se to nedvosmisleno dokaže?!

Time je ovaj vrsni pravnik, em doveo u pitanje kompetentnost Haškog tribunala, em zažmurio na pokolj nezapamćen poslije Drugog svjetskog rata. Vlada je u liku svog premijera, nekoliko dana poslije te izjave, na krajnje nevješt način, pokušala da popravi stvar, ali je samo zakucala ekser za sliku koju je postavio Leposavić.

Ako su argumenti za stav o Srebrenici samo nužno poštovanje Rezolucije koju je donijela Skupština CG, a sam ne vjeruješ u to, onda se sa pravom postavlja pitanje u čemu je razlika između Leposavića i Krivokapića.

U nijansama.

Zbog toga je logično zapitati se da li je Leposavić zaista “pao” zbog Srebrenice, ili je po srijedi nešto drugo. Ne zaboravimo da je Leposavić jedno od prvih rješenja premijera Krivokapića, čovjek koji se za funkciju ministra pravde preporučio zastupanjem Mitropolije crnogorsko primorske u sporu sa državom oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Jednostavno – Leposavić je bio najbolji ministar u Krivokapićevoj postavci apostola i osoba sa najvećim stepenom povjerenja. Na kraju krajeva, Krivokapić je znao sve stavove ministra i prije njegovog ustoličenja, pa tako ni stav o Srebrenici nije ekskluzivan.

Odakle onda ova spektakularna promjena “samo” zbog stavova koji su poznati?

Prema informacijama Standarda dobijenih od vrlo kredibilnih izvora, i to više njih, Leposavić je glavni čovjek u aferi “Simijanović”, koja polako pada u zaborav. Stevan Simijanović, lažni američki diplomata i ministar pravde bili su školski drugovi u Baru. Prijateljstvo je nastavljeno kroz uzajamna pomaganja, a dokaz da je bliskost bila velika je i pomoć Simijanovića Leposavićevoj užoj porodici u očuvanju zdravlja.. Leposavić je zato angažovao policajca Damjana Kasalicu da bude “s ruke” prijatelju Simijanoviću, a za to angažovanje dobio je neformalno odobrenje iz policijskih i bezbjednosnih krugova.

Kako ministar pravde angažuje redovnog policajca za ovakve poslove i odakle baš Kasalica da bude taj koji će biti logistika lažnom američkom diolomati?

Standardovi izvori kažu da je Leposavić za tu priliku konsultovao Dušana Radulovića, takođe iz Bara, vlasnika agencije za pružanje usluga zaštite lica i imovine ”Top – guard security”, kojeg je ministar pravde, navodno, htio da nagažuje kao privatno obezbjeđenje, o čemu je Standard već pisao.

Dakle, Radulović je predložio Kasalicu, kao provjerenog i čovjeka koji ima dobre konekcije prije svega sa nikšićkim biznismenom Dakom Davidovićem, kao i čovjeka koji se dokazao tokom litija.

A u više navrata, tokom boravka u decembru prošle i ponovnog dolaska krajem januara ove godine, Kasalica je vozio Simijanovića na razne destinacije, od Tivta do Nikšića, i pri tome nije koristio uniformu već je bio u civilu.

Kasalica je koristeći vlastite lične isprave, svojevremeno iz poslovnice M-tela uzeo pripejd karticu za mobilni telefon sa kojeg je Simijanović ugovarao sastanke, između ostalih i sa Dritanom Abazovićem, koordinatorom svih službi bezbjednosti i Miodragom Dakom Davidovićem, dok je osnivao stranku Narodni pokret sa kojom je nastupio na izborima u Nikšiću 14. marta.

U serijalu tekstova o američko-crnogorsko-srpskom državljaninu Pobjeda je otkrila kako je Simijanović tokom 2020. godine lagano gradio mrežu kontakata sa političarima iz Crne Gore, koristeći lažni diplomatski pasoš SAD kao svojevrsnu ulaznicu za svijet politike i biznisa.

Bio je, priznao je kasnije i sam Abazović, ubjedljiv u nastojanjima da sebe prikaže kao ,,važnog američkog čovjeka“, diplomatu sa sjedištem u Beču, koji se hvalisao odličnim kontaktima sa američkom CIA, vezama sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ali i konekcijama sa establišmentom u Srbiji.

Očito je da su u tu priču neki lako povjerovali: Građanski pokret Ura je platio dva prenoćišta ,,američkom diplomati“ u Hotelu ,,Ambasador“ u Podgorici, a Abazović je, na preporuku Simijanovića, čak počeo pregovore sa međunarodno nepoznatom američkom firmom ,,Amerikan balistik kompani“ o nabavci municije za crnogorsku vojsku.

Ta se operacija ipak nije realizovala, jer je Simijanović razotkriven i uhapšen 9. marta u Nikšiću.

Mnogo je čudnih okolnosti ostalo nerazjašnjeno, mnogo je pitanja ostalo otvoreno ali je ostalo pitanje kako je čovjek koji je 9. februara uhvaćen i priveden zbog upotrebe lažnog diplomatskog pasoša – danas slobodan čovjek?

Da sve bude zanimljivije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, samo dvadesetak dana prije hapšenja Simijanovića, u jeku kada je on mahao američkim papirima, ekspresno mu je izdalo novu ličnu kartu: zahtjev je predao 26. a lična karta mu je izdata 27. januara.

Iako je američka Ambasada u Podgorici blagovremeno potvrdila da je Simijanović krivotvorio diplomatski pasoš SAD, crnogorska policija protiv njega nije podnijela krivičnu prijavu.

Nije reagovalo ni crnogorsko tužilaštvo, u Nikšiću 9. februara niti dan kasnije nadležno u Podgorici.

Standardu nije odgovoreno ni na jedno pitanje u vezi sa Simijanovićem – ni iz kabineta Abazovića, ni Leposavića, ali ni iz Uprave policije.

Očigledno je da je Simijanović uhvaćen na djelu, pa su NATO saveznici, prije svih Amerikanci, sklopili mozaik u kojem je jako važnu ulogu, ako ne i najvažniju, odigrao upravo ministar pravde Vladimir Leposavić.

Zato je priča o Srebrenici samo poslužila kao dimna bomba za stvarni razlog smjene ministra pravde, jer bi, vjerovatno, dalja medijska istraga mogla da ugrozi neke važnije zakulisne igre koje, za sada, nijesu u interesu da se otkriju.