Osvrnuvši se na činjenicu da su četiri privatne televizije sa nacionalnom frekvencijom u Crnoj Gori u apsolutnom ili većinskom vlasništvu srpskog kapitala i na širenje srpske nacionalističke propagande, Kontić je ukazao da su mediji odavno prestali da budu „sredstvo informisanja“ – te da su sve više dio etničkog naoružanja.

– To je počelo uoči ratova devedesetih. Propagandno novinarstvo je imalo ključni cilj: opravdati zločine. Kad se lažno izvijesti da u „Sarajevu srpsku djecu bacaju lavovima“ onda to implicira da je sve dozvoljeno kao reakcija. Da su ti ljudi tamo zasluženo u opsadi, zasluženo pod granatama, zasluženo ubijani, izgladnjivani, svakojako terorisani – naglasio je Kontić ističući da su u svijetu problem „fake news“, a kod nas „fake reality“, odnosno iskrivljena stvarnost koju kreiraju takvi mediji.

PORTAL ETV: Zdravko Grebo, čijem ste liku i djelu posvetili knjigu, upozoravao je da ljudi mogu imati različite identitete – ali da ne smiju dovoditi u pitanje državu u kojoj žive. Aktuelna politička zbilja, kako u Bosni i Hercegovini kojoj Milorad Dodik otvoreno prijeti razbijanjem, tako i u Crnoj Gori – koja se kao riba na suvom batrga u „srpskom svetu“ i dominaciji Srpske pravoslavne crkve nad državom, nije ništa novo – već kontiunitet iste destruktivne politike.

No, nije li napokon došao momenat, i što bi još trebalo da se desi da ova poruka postane ultimatum – a ne samo još jedna u moru rabljenih fraza – pa da se konačno izborimo sa okupatorsko-fašističkim obrascima sa početka devedesetih? Je li za to dovoljno da padne vlast – prije svega Vučić u Srbiji, onda u Crnoj Gori, a i da se Dodik konačno uhapsi?

KONTIĆ: Profesor Grebo je studente učio o Ustavu u materijalnom smislu – kao konsenzus ljudi koji znaju da zajednica u kojoj žive jeste zajednica koju vole. Drugim riječima, kao građani su lojalni najvišem pravnom aktu u zemlji. A sve ostalo, govorio je – politički aranžmani, dvodomne ili jednodomne skupštine, pitanje nacionalnog identiteta… Stvar je dogovora.

U pravu ste, profesor je smatrao da postojanje različitih identiteta ne smije dovoditi u pitanje državu u kojoj žive. To je teorijski okvir. U našoj praksi upravo se ta različitost koristi kao krunski argument za podjele. 

Budimo iskreni, u našim slučajevima, to je paravan za primjenu starog imperijalnog plana koji mijenja ime (nekad Velika Srbija – danas srpski svet), ali ne i suštinu.

Kad spominjete Dodika samo da podsjetim: on je prvi put prije dvadeset godina, u jesen 2005. doveo u pitanje državu u kojoj živi. Izjavio je da će biti: „ili tri federalne jedinice ili će se Bosna i Hercegovina raspasti“. Godinu kasnije, juna 2006. otišao je korak dalje. Najavio je referendum za izdvajanje entiteta Republika Srpska iz Bosne i Hercegovine. Jedini koji je, u oba slučaja, reagovao na ove izjave bio je upravo profesor Grebo.

On je pozive Dodika u pravnom smislu ocijenio „kao veleizdaju za koju se u normalnoj državi hapsi“. Dodajući da je Dodiku „mjesto u nekom, ako želi da bira, multietničkom zatvoru“.

Trebale su dvije decenije i Dodikovo uporno ponavljanje protivustavnih stavova da se ovo, barem dijelom, ostvari. I to tek uz pomoć i pritisak međunarodne zajednice.

Što se tiče Vučića, ali i Dodika, manje je bitna personalna promjena jer bi, i padom njihove vlasti, vjerovatno, sve ostalo isto. Plan na kojem počiva ta politika mora da se promijeni, a ta se svijest ne mijenja brzo. Ako ima pouka ona je jednostavna: Primjenimo pozitivno pravo.

PORTAL ETV: Ratnom zločincu, koljaču i četničkom komandantu Pavlu Đurišiću, pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve, podignut je spomenik u avgustu u Gorenjem Zaostru kod Berana. Tom skupu su prisustvovale pristalice SPC, i očigledno, četničkog pokreta, revizionisti i fašisti. Da su upravo takvi pokazali su fizičkim, ničim izazvanim, napadom na dvojicu fotoreportera „Pobjede“ i „Vijesti“ – ujedno jedinih predstavnika medija na tom događaju.

Ovaj fašistički skup nije, kako bi se očekivalo, obezbjeđivala specijalna jedinica policije. Na terenu su bila dva policajca u civilu – koja nijesu spriječila napad mase na fotoreportere.

Što nam ovo govori o kapacitetima, volji i spremnosti aktuelne vlasti da zaustavi moralni i istorijski sunovrat, otvoreni fašizam SPC i agresiju njihovih pristalica?

KONTIĆ: Tim povodom vam mogu postaviti jedno naizgled nemoguće pitanje: Što bi se dogodilo da su ljudi koji su krojili mapu svijeta, ali i političko ustrojstvo država nakon Drugog svjetskog rata, odlučili da u Jugoslaviji priznaju vlast svim stranama koje su vojno učestvovale u ratu? I da su tako 1945. ravnopravno pobijedili i partizani i četnici i ustaše. I shodno tome te tri strane podijelile vlast u Jugoslaviji 1945.

Jasno je da je ovo pitanje iz kategorije nemogućih, jer su tri ključna lidera, Čerčil, Staljin i Ruzvelt, odlučili drugačije. Priznali su pobjedu i vlast svojih jedinih saveznika – Titovih partizana. S druge strane Titovi partizani nijesu čekali nikakva priznanja nego su sami, svojom borbom, izborili pobjedu nad fašizmom.

Ovo uzimam kao polaznu tezu kada želim odgovoriti na prosto pitanje: U kakvom prostoru mi danas živimo? Na kojim principima je sklopljena igračka zvana Dejtonska Bosna i Hercegovina? Ili podizanje spomenika četničkom komandantu u Crnoj Gori.

Izgleda nevjerovatno ali, po meni tačno, da živimo u vremenu u kojem su svi ovdašnji učesnici Drugog svjetskog rata – pobijedili. I ustaše i četnici i partizani. Pedeset godina kasnije. Dok se partizani ne probude? 

PORTAL ETV: Spomenik Đurišiću je premješten u crkvu u Gorenjem Zaostru, a onda i u manastir Đurđevi stupovi – i to uz pozivanje na Temeljni ugovor koji je potpisao bivši premijer Dritan Abazović, a koji – iako svi crnogorski zakoni imaju primat nad njim, nalaže da policija u crkvu ne može ući bez njihove dozvole.

Iako beransko tužilaštvo spomenik tretira kao sredstvo izvršenja krivičnog djela, sud je do skoro kočio sprovođenje naloga da se on izuzme. Pošto je sutkinja već dva puta odbila zahtjev ODT-a, krivično vijeće suda je treći put odlučivalo o tome i donijelo konačnu odluku da se spomenik oduzme. No, taman kad se u taj posao krenulo – saznali smo da je spomenik ponovo premješten – i još niko ne zna gdje je. Doduše, spomenik nije pronađen u konaku, ali je mitrpolit Metodije rekao da samo on ima ključ od nekih prostorija i da ako policija hoće da uđe u njih – da nalog mora da bude na njegovo, a ne ime igumana manastira.

Je li sve ovo inspirativan materijal za „Top listu nadrealista“ ili je i za to previše sumorno? Što mislite da stoji iza ovako transparentnog podređivanja crnogorskih institucija, zakona i vlasti Crkvi Srbije?

KONTIĆ: Volio bih vidjeti tu „nadrealnu priču“ jer je satira jedan od mogućih odgovora na ovaj dramolet u kojem postoji spomenik koji je u međuvremenu nestao, a istinu o tome zna samo svešteno lice.

Što bi se reklo, humoristički početak s potencijalom. Još ako je sveštenik nijem, imamo hit. 

Ali, taj se film neće dogoditi jer su političari gotovo svugdje u svijetu zabranili ili zabranjuju smijeh i satiru. To se danas događa čak i u Americi.

U Britaniji je otkaz dobio karikaturista „Gardijana“ Stiv Bel zbog čijih karikatura su cijepali tu stranicu iz novine kad su ih donosili engleskom premijeru Toniju Bleru. 

Nije mogao da ih gleda. Kako kaže novinar Ed Vulliamy: „Što god pronađete o političarima i njihovim poltronima od korupcije do ubilačkih ratova oni će to nadživjeti. Nastaviće zarađivati, postaće profesori, doktori, direktori kompanija. Jedino čega se boje je smijeh, humor. Da će biti predstavljeni kao dvorske lude“.

U ozbiljnom svijetu sve ovo potvrđuje onu, naizgled, paradoksalnu rečenicu, koju je izgovorio stranac dobro upućen u ovdašnja zbivanja: „Na Balkanu je najmanje predvidljiva – prošlost“.

Svugdje se u svijetu nastoje predvidjeti budući tokovi, a kod nas se sva energija društva troši na redizajniranje prošlosti. I ta ambicija isisava kompletnu energiju društva.

Pojedinci mogu da reagiraju emotivno, ali država ima poluge vlasti. Čuveni princip koji se stalno obećava na evropskom putu glasi: „Rule of Law“ ili „vladavina prava“. Prema tome, primjenimo ga i biće nam lakše. 

Što stoji iza svega ovoga? Bojim se da će u konačnici biti novo usporavanje Crne Gore na putu prema Evropskoj uniji. Ako to i nije pravi cilj. Jer ako ne pristupi EU u narednih nekoliko godina – svako duže čekanje škodiće novim generacijama Crnogoraca.

Jasno je da svi ovdašnji problem neće odmah nestati, ali članstvo u EU poziciju Crne Gore čini mnogo stabilnijom u odnosu na svaku vrstu pritiska spolja.

PORTAL ETV: Četiri privatne televizije sa nacionalnom frekvencijom u Crnoj Gori su u apsolutnom ili većinskom vlasništvu srpskog kapitala, a posebno dvije – TV Adria i Prva – ističu se po širenju srpske nacionalističke propagande. Koliko i zašto je opasna takva koncentracija vlasništva? Što stoji iza toga? 

KONTIĆ: Mediji su odavno prestali da budu „sredstvo informisanja“ – a sve su više dio etničkog naoružanja. To je počelo uoči ratova devedesetih. Propagandno novinarstvo je imalo ključni cilj: opravdati zločine.

Kad se lažno izvijesti da u „Sarajevu srpsku djecu bacaju lavovima“ onda to implicira da je sve dozvoljeno kao reakcija. Da su ti ljudi tamo zasluženo u opsadi, zasluženo pod granatama, zasluženo ubijani, izgladnjivani, svakojako terorisani. Ako ste primjetili nedavno, i ljudi u Gazi su prvo proglašeni životinjama, pa je onda uslijedilo ravnanje teritorije i otvoreni genocid. 

U glavama „srpskog sveta“ rat i raspad Jugoslavije u suštini nijesu okončani. Ciljevi nijesu do kraja postignuti. U međuvremenu regrutiran je i dostojan podmladak novinarskim perjanicama iz devedesetih.

Otvorena rana regiona jeste tabloidno novinarstvo. Notorna je činjenica da dominira srbijanskom medijskom scenom i da je jedan od najprofitabilnijih izvoznih artikala.

Crnogorska medijska scena je, po meni, bukvalno borba za državu. Oni koji joj rade o glavi negirali bi i ono C u šifri BHSC jezik.

Javni servisi, koji svi mi plaćamo, su nažalost politička alatka. U rukama su političkih stranaka koje ih plaćaju kako bi prenosili manje-više jedan politički glas.

U svijetu su problem „fake news“, dok je kod nas „problem fake reality“, odnosno iskrivljena stvarnost koju takvi mediji plasiraju.

Opasna je ova koncentracija vlasništva jer medijske poruke – to je već opšte mjesto – dramatično utiču na javnost u jednoj zemlji.