Video
”Mi se ne pitamo o takozvanom ostatku dogovora paramentarne većine, o kome javnost nije obaviještena, jer za cilj ima zadnju namjeru prema Crnoj Gori. Dakle, taj cilj je slamanje ustavnoga poretka i transformisanje Crne Gore u državu naroda, po ugledu na Bosnu, na koncu i njenu formalnu ili stvarnu aneksiju u korist Srbije. Velikosrbi očekuju povoljne za njih rezultate aktuelnoga popisa u korist srpske nacionalne zajednice, s namjerom da taj proces treba da dobije formalnu inicijativu za njegovo zvanično pokretanje u Skupštini i pred međunarodnom zajednicom”, kaže Vučinić.
Međutim, prema njegovim riječima, “zaboravljaju da im se njihova očekivanja oko rezultata popisa lako mogu izjaloviti, jer mi smo uvjereni da oni neće biti povoljni za njih kako se nadaju i trube u javnosti”.
”A i Ustavu Crne Gore norme koje predviđaju eventualne promjene Ustava su čvrsto definisale postupak koji ih ograničava i realno ustavno sprječava u njihovim prljavim nakanama. Međutim, ne zaboravimo da njima Ustav skoro ništa ne znači i da su skloni pravnoj hajdučiji. Prvi koraci u tom smjeru su već poduzeti i bjedodano śedoče takav naum aktuelne vlasti ili njenog ključnog dijela. Osnivaju se opštine na plemenskoj osnovi s ciljem razaranja državnoga jedinstva i priprema politički teren za pokretanje procesa u korist tzv. autonomije Boke, kao “srpske autonomne jedinice”, teritorijalno, linijom koja vodi preko Nikšića i Pljevalja, povezanom sa Srbijom. A onda sljeduju druge”, naglašava on.
Napominje da je Fakultet za crnogorski jezik i knjiženost crnogorska nacionalna institucija osnovana da pruži naučno utemeljena teorijska i stručna znanja iz oblasti crnogorskoga jezika i književnosti.
”Posebno budućim nastavnicima i profesorima u crnogorskim školama i lektorima u državnim naučnim i kulturnim institucijama. A što se tiče samoga jezika, o njemu je “Srpski narodni list “iz Budima, iz pera njegovoga urednika sekretara Matice srpske, Teodora Pavlovića, 1835. godine pisao “Cernogorski je jezik slaveno-serbski s malom nekon razlikom u proizrečeniju”, a Ljudevit Gaju u hrvatskom književnomlistu Danica ilirska, 1836. godine o njemu piše ‘crnogorski jezik je slavo-ilirski’ ”, rekao je Vučinić.
Ističe da su “odrođavanja Crnogoraca od maternjega crnogorskoga jezika, začeli su početkom XIX vijeka Njegoševi sekretari Dimitrije Milaković i Sima Milutinović”.
”Nastavljeno je mnogo kasnije i dogovorom jugoslovenskih lingvista književnika u Novom sadu 1954. godine, kome nijesu prisustvovali crnogorski, koji su standardizovali jezik koji je nametnut Crnogorcima. Lišeni su pridjeva crnogorski unutar složenice srpsko-hrvatski kojom se označava ime jezika, jekavskoga jotovanja u cjelini i s njim u vezi dva slova Ś i Ź. Srpsko-hrvatski jezik, ustanovljen Novosadskim dogovorom, Crnogorce je lišio mogućnosti i upotrebe Vukovoga pravila “Piši kao što govoriš, čitaj kao što je napisano”. Jer crnogorski jezik nije bio službeni jezik niti jezik u službenoj upotrebi. Komplikovanim školskim odgojem učeni su da se u službenoj upotrebi koriste ijekavskom nejotovanom varijantom (n.p.r. umjesto śedi, śekira, đed, ćepanica – sjedi, sjekira, djed, cjepanica)”, naveo je on.
Dodaje da je to bila dugotrajnoga procesa jezičke denacionalizacije Crnogoraca.
”Da je pitanje standardizacije ustvari pitanje nacije i nacionalnoga identieteta, u ovom slučaju s namjerom preoblikovanja crnogorskoga u srpski, potvrdio je najpoznatiji srpski lingvista Pavle Ivić riječima: “Celovitost nacionalne kulture jedno je od prirodnih prava svake nacije i jedan od glavnih stubova nacionalnoga identiteta. Taj se stub opasno potkopava ako se delu jednog naroda propišejezičko ime drugoga naroda i ako mu se zabrani upotreba jezičkih elemenata koji se inače u tom narodu redovno upotrebljavaju”, kaže Vučinić.
Upravo, kako je rekao, Trifković je očitovao jasnu namjeru beogradskih i podgoričkih centara moći da našu domovinu transformišu u teritoriju na kojoj će suverena prava vršiti okolne države.
Preporučeno
”Zbog zaštite crnogorskih državnih i nacionalnih interesa i Crne Gore kao pravne, pravedne i građanske države od tih i takvih, čiji je Trifković samo jedan od političkih i lingvističkih instrumenta, osnovali smo Crnogorsku evropsku partiju. Naredni svemu, branićemo njen građanski, evropski i multietnički karakter i pravo na postojanje svih crnogorskih nacionalnih institucija, uključujući i Fakultet za crnogorski jezik i književnost, svim demokratskim sredstvima. U svakom slučaju, nema toga inžinjeringa kojim se etnički Crnogoraci mogu asimilirati u srpski nacionalni korpus, što će pokazati i rezultati popisa, niti ustavnih ili bilo kojih drugih razloga, uključujući i same rezultate popisa, da crnogorski jezik izgubi status službenoga jezika u Crnoj Gori”, zaključio je Vučinić.
